“Treba stvari realno pogledati. Ako su reformu dobro ocijenile Svjetska banka, Europska komisija, MMF te svjetske kreditne agencije, onda je to dobro. Ako nismo za reforme, onda to treba i jasno reći. A ne s jedne strane vapiti za reformama, a s druge, kad ih napravite, rušiti ih”.
Ovako je u razgovoru za Večernji list o mirovinskoj reformi svoje Vlade govorio premijer Andrej Plenković prije tek nešto malo više od četiri mjeseca. Danas, stotinjak dana kasnije, Plenković je srušio mirovinsku reformu svoje Vlade.
750 tisuća je previše
Politički gledano, današnji potez Andreja Plenkovića najracionalnije je što je mogao napraviti u situaciji u koju se, skupa s resornim ministrima, uspio dovesti. Sindikati su prikupili 750 tisuća potpisa i očekivali su referendumsko izjašnjavanje o svojoj inicijativi “67 je previše”. Bilo kakvo petljanje sa strane vladajućih izazvalo bi velike probleme usred cijelog niza izbornih kampanja (predsjedničke, HDZ-ove, pa parlamentarne) koje slijede u narednim mjesecima. Isto tako bi i održavanje referenduma bila mobilizacijska točka i najbolji PR za sve političke protivnike vladajuće stranke i koalicije.
Stoga je bezuvjetna kapitulacija, prihvaćanje svih sindikalnih zahtjeva i vjerojatna hitna izmjena zakona (dok se zakon ne promijeni, referendumska procedura ide dalje) za prvog čovjeka Vlade i HDZ-a bio izbor ispisan bliještećim slovima.
Samo reforme :-)
Izraz “najmanja šteta”, međutim, po definiciji podrazumijeva da je onaj koji je odabrao opciju s tom oznakom određenu količinu štete ipak pretrpio. A u ovom slučaju i najmanja šteta nosi poveću količinu gorčine političkog poraza i nekoliko vrlo nezgodnih pitanja za samog premijera i njegove ministre.
Prvo je jasno ono o reformama. Što o samom Plenkoviću i njegovoj Vladi govori odustajanje od reforme koju su, kako je sam kazivao, pohvalile: Svjetska banka, Europska komisija, MMF i svjetske kreditne agencije? Vjerojatno isto što i odustajanje od poreza na nekretnine jer se netko prije dvije godine pobunio na Facebooku. Bilo kakva priča o reformskom kapacitetu ove Vlade, stoga, ubuduće uglavnom zaslužuje objave na prostoru rezrerviranom za satirične priloge.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Djeca i unuci
To je, međutim, manji problem. Donedavni ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić u prvoj polovici ove godine je ispadao iz paštete pričajući o golemoj šteti koju bi usvajanje sindikalnih zahtjeva imalo za mirovinski sustav. Njegovo ministarstvo je, za vrijeme prikupljanja potpisa za referendum platilo (uz trošak viši od milijun kuna koji su pokušavali sakriti od javnosti) emitiranje spotova u kojima je dramatičan glas naglašavao: “Zahtjevi sindikata znače manje mirovine i 45 milijardi kuna duga našoj djeci i unucima”. Sam Pavić je u seriji istupa za javnost ponavljao kako sindikalni zahtjevi znače ili pet do sedam posto niže mirovine, ili novo veliko zaduživanje države.
Za izračun troška sindikalnih zahtjeva bio je zadužen Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Njegov tadašnji ravnatelj, Josip Aladrović, nije mogao biti jasniji: “Apsolutno stojim iza izračuna koji pokazuju trošak sindikalnih zahtjeva od 45 milijardi kuna – zbog povećanja rashoda u razdoblju do 2040. i smanjenja prihoda u mirovinskom sustavu. Siguran sam da će se to ostvariti ako referendum bude izglasan”, govorio je krajem travnja.
Lažovi ili raspikuće?
Pet mjeseci kasnije, Vlada je usvojila sve sindikalne zahtjeve. Josip Aladrović je ministar rada i mirovinskog sustava. Ne razmišlja o ostavci nakon današnjih zbivanja, tako barem stoji u službenom odgovoru ministarstva rada i mirovinskog sustava na upit Telegrama. Marko Pavić je i napredovao – sad je ministar regionalnog razvoja i fondova EU.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svi ti ljudi, s premijerom na čelu, dakle, zaslužuju jednu od dvije kvalifikacije. Ili su brutalno lagali javnost o šteti koja će zbog referendumskih zahtjeva nastati u mirovinskom sustavu, ili su, kako je to u svom proljetnom ratu sa sindikatima naglašavao Pavić, upravo opasno destabilizirali mirovinski sustav. Može i plastičnije, koristeći valutu koju je u svom obračunu s opozicijom jučer potegnuo Andrej Plenković, ako nas nisu brutalno lagali prije samo nekoliko mjeseci, vladajući su kako bi smanjili političku štetu za svoju stranku, donijeli odluku koja će Hrvatsku koštati kao 14 Peljeških mostova.
U normalnoj zemlji obje bi kvalifikacije, dakle, il’ lažovi, il’ raspikuće, bile dovoljne za prilično izvjestan put prema brzom kraju ozbiljne političke karijere. Sreća za Plenkovića i ekipu da vode državu u kojoj je Božidar Kalmeta i dalje bitan politički faktor. Jadan čovjek, iako je, eto – nevin, nije uspio skužiti da su mu bliski suradnici ministarstvo koje je vodio pretvorili u leglo korupcije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Znači li Plenkovićeva kapitulacija da su nas lagali, ili da su upravo našoj djeci i unucima oteli 14 Peljeških mostova?
Poraz oko mirovinske reforme je za Plenkovića najmanje loša politička opcija. Ali je i dalje loša.
“Apsolutno stojim iza izračuna koji pokazuju trošak sindikalnih zahtjeva od 45 milijardi kuna - zbog povećanja rashoda u razdoblju do 2040. i smanjenja prihoda u mirovinskom sustavu. Siguran sam da će se to ostvariti ako referendum bude izglasan", govorio je krajem travnja ravnatelj HZMO-a Josip Aladrović. On je danas član Vlade koja je upravo prihvatila sve referendumske zahtjeve. Ministar je rada i - mirovinskog sustava
“Treba stvari realno pogledati. Ako su reformu dobro ocijenile Svjetska banka, Europska komisija, MMF te svjetske kreditne agencije, onda je to dobro. Ako nismo za reforme, onda to treba i jasno reći. A ne s jedne strane vapiti za reformama, a s druge, kad ih napravite, rušiti ih”.
Ovako je u razgovoru za Večernji list o mirovinskoj reformi svoje Vlade govorio premijer Andrej Plenković prije tek nešto malo više od četiri mjeseca. Danas, stotinjak dana kasnije, Plenković je srušio mirovinsku reformu svoje Vlade.
750 tisuća je previše
Politički gledano, današnji potez Andreja Plenkovića najracionalnije je što je mogao napraviti u situaciji u koju se, skupa s resornim ministrima, uspio dovesti. Sindikati su prikupili 750 tisuća potpisa i očekivali su referendumsko izjašnjavanje o svojoj inicijativi “67 je previše”. Bilo kakvo petljanje sa strane vladajućih izazvalo bi velike probleme usred cijelog niza izbornih kampanja (predsjedničke, HDZ-ove, pa parlamentarne) koje slijede u narednim mjesecima. Isto tako bi i održavanje referenduma bila mobilizacijska točka i najbolji PR za sve političke protivnike vladajuće stranke i koalicije.
Stoga je bezuvjetna kapitulacija, prihvaćanje svih sindikalnih zahtjeva i vjerojatna hitna izmjena zakona (dok se zakon ne promijeni, referendumska procedura ide dalje) za prvog čovjeka Vlade i HDZ-a bio izbor ispisan bliještećim slovima.
Samo reforme :-)
Izraz “najmanja šteta”, međutim, po definiciji podrazumijeva da je onaj koji je odabrao opciju s tom oznakom određenu količinu štete ipak pretrpio. A u ovom slučaju i najmanja šteta nosi poveću količinu gorčine političkog poraza i nekoliko vrlo nezgodnih pitanja za samog premijera i njegove ministre.
Prvo je jasno ono o reformama. Što o samom Plenkoviću i njegovoj Vladi govori odustajanje od reforme koju su, kako je sam kazivao, pohvalile: Svjetska banka, Europska komisija, MMF i svjetske kreditne agencije? Vjerojatno isto što i odustajanje od poreza na nekretnine jer se netko prije dvije godine pobunio na Facebooku. Bilo kakva priča o reformskom kapacitetu ove Vlade, stoga, ubuduće uglavnom zaslužuje objave na prostoru rezrerviranom za satirične priloge.
Djeca i unuci
To je, međutim, manji problem. Donedavni ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić u prvoj polovici ove godine je ispadao iz paštete pričajući o golemoj šteti koju bi usvajanje sindikalnih zahtjeva imalo za mirovinski sustav. Njegovo ministarstvo je, za vrijeme prikupljanja potpisa za referendum platilo (uz trošak viši od milijun kuna koji su pokušavali sakriti od javnosti) emitiranje spotova u kojima je dramatičan glas naglašavao: “Zahtjevi sindikata znače manje mirovine i 45 milijardi kuna duga našoj djeci i unucima”. Sam Pavić je u seriji istupa za javnost ponavljao kako sindikalni zahtjevi znače ili pet do sedam posto niže mirovine, ili novo veliko zaduživanje države.
Za izračun troška sindikalnih zahtjeva bio je zadužen Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Njegov tadašnji ravnatelj, Josip Aladrović, nije mogao biti jasniji: “Apsolutno stojim iza izračuna koji pokazuju trošak sindikalnih zahtjeva od 45 milijardi kuna – zbog povećanja rashoda u razdoblju do 2040. i smanjenja prihoda u mirovinskom sustavu. Siguran sam da će se to ostvariti ako referendum bude izglasan”, govorio je krajem travnja.
Lažovi ili raspikuće?
Pet mjeseci kasnije, Vlada je usvojila sve sindikalne zahtjeve. Josip Aladrović je ministar rada i mirovinskog sustava. Ne razmišlja o ostavci nakon današnjih zbivanja, tako barem stoji u službenom odgovoru ministarstva rada i mirovinskog sustava na upit Telegrama. Marko Pavić je i napredovao – sad je ministar regionalnog razvoja i fondova EU.
Svi ti ljudi, s premijerom na čelu, dakle, zaslužuju jednu od dvije kvalifikacije. Ili su brutalno lagali javnost o šteti koja će zbog referendumskih zahtjeva nastati u mirovinskom sustavu, ili su, kako je to u svom proljetnom ratu sa sindikatima naglašavao Pavić, upravo opasno destabilizirali mirovinski sustav. Može i plastičnije, koristeći valutu koju je u svom obračunu s opozicijom jučer potegnuo Andrej Plenković, ako nas nisu brutalno lagali prije samo nekoliko mjeseci, vladajući su kako bi smanjili političku štetu za svoju stranku, donijeli odluku koja će Hrvatsku koštati kao 14 Peljeških mostova.
U normalnoj zemlji obje bi kvalifikacije, dakle, il’ lažovi, il’ raspikuće, bile dovoljne za prilično izvjestan put prema brzom kraju ozbiljne političke karijere. Sreća za Plenkovića i ekipu da vode državu u kojoj je Božidar Kalmeta i dalje bitan politički faktor. Jadan čovjek, iako je, eto – nevin, nije uspio skužiti da su mu bliski suradnici ministarstvo koje je vodio pretvorili u leglo korupcije.