Korupcija u srcu sustava
Zoran Milanović je, naime, kako sam kaže, bijesan na mnoge stvari vezane za slučaj Janaf, ali i na sve druge slične njemu jer iz cijele te gomile upravo vrišti upozorenje da je korupcija situirana u samom srcu sustava. Jedna od njih su politička imenovanja neprovjerenih, a dobro umreženih osoba, na visoke državne dužnosti i na glavne pozicije u državnim i javnim tvrtkama gdje se vrti ogroman novac.
U svojim je kampanjama za to izdašno optuživao HDZ i s time nije puno griješio. No, dok Milanović sada grmi i proziva u kontekstu Janafa, on neopravdano preskače jedan bitan podatak za priče o korupciji. A taj je da je upravo njegova Vlada u dobroj mjeri kastrirala Zakon o sigurnosnim provjerama iz 2008. godine da bi njegova politička većina u Saboru izglasala redigirani tekst 13. srpnja 2012.
A baš su izmjene tog zakona, koji je mogao biti koristan dio instrumentarija za borbu protiv kadrovsko-koruptivnih devijacija, omogućile da se na odgovorne dužnosti lakše dovode osobe za čiji integritet i poštenje nitko razborit ne bi stavio ruku u vatru.
Provjere postale površne i samo na zahtjev
Vlada Kukuriku koalicije, čiji je premijer bio Zoran Milanović, smatrala je, međutim, da Zakon o sigurnosnim provjerama koji su zatekli treba olabaviti pa je to i učinila. Nije fer da tadašnji premijer, a sadašnji predsjednik države, tu temu danas preskače kao u slastičarnici. Sada, kad je na tapetu Janaf, kad se jasno vide pogubni rezultati intervencija SDP-ove vlade u spomenuti zakon i kad je Milanović opravdano tako bijesan zbog korupcije, trebao bi objasniti zašto je onda 2012. promijenio Zakon o sigurnosnim provjerama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer verzija u koju je Milanovićeva vlada bitno intervenirala tražila je puno rigoroznije sigurnosne garancije za položaje i funkcije na koje izvršitelje izabire i postavlja država, odnosno Vlada. S izmjenama iz 2012. došli smo na to da su detaljne i obavezne provjere koje je obavljala SOA zamijenjene površnima i reda radi izvještajima koje na osnovi javnosti dostupnih podataka može sastaviti svaki novinar početnik.
U Zakonu su definirane kao provjere ”trećeg stupnja”, postoje i ”prvi” i ”drugi”, bitno stroži. A ove se ne pokreću se automatski, nego samo ”na zahtjev” čelnika određenog tijela ili službe. Eventualni zahtjev koga može i ne mora biti.
Blamaže jedna za drugom
Tako se stručna i karakterna adekvatnost političara i kadrova s političkim pedigreom, prije imenovanja na važna mjesta, prestala ozbiljno istraživati, a ministri i drugi dužnosnici sjedali su u svoje fotelje da bi se razne nezgodne pojedinosti iz njihove prošlosti, života, karijera, pa čak i sukoba sa zakonom, doznavale tek naknadno, najčešće zahvaljujući vrijednom radu medija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Do kakvih je sve blamaža to dovodilo, svi ćemo se lako podsjetiti. Samo u mandatu prošle Plenkovićeve vlade više od 10 ministara palo je zbog sumnji na korupciju, a kad su morali biti smjenjivani, iz Vlade smo redovito slušali kako se za sporne stvari nije znalo kad ih se postavljalo ili da su se one događale ”prije”. Da su pedantno provjeravani, mnoge od tih situacija možda su mogle biti izbjegnute.
Da je Dragan Kovačević provjeren kako spada prije nego što mu je Plenković u veljači dao novi mandat na čelu Janafa, premijer bi znao da se protiv njega vodi postupak DORH-a i da je, tri mjeseca ranije, već pao kao primatelj mita. Zašto je, dakle, Vlada Zorana Milanovića odustala od sigurnosnih provjera, važno je pitanje. I nije red da ga predsjednik Republike zaobilazi pošto, kao što vidimo, i on ima putra na glavi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zoran Milanović mora objasniti zašto je njegova vlada 2012. kastrirala Zakon o sigurnosnim provjerama
Problem predsjednikova probiranja samo onih činjenica koje mu odgovaraju
Dok predsjednik sada grmi i proziva u kontekstu Janafa, on neopravdano preskače jedan bitan podatak za priče o korupciji. A taj je da je upravo njegova Vlada u dobroj mjeri kastrirala Zakon o sigurnosnim provjerama iz 2008. godine da bi njegova politička većina u Saboru izglasala redigirani tekst 13. srpnja 2012. A baš su izmjene tog zakona omogućile da se na odgovorne dužnosti lakše dovode osobe za čiji integritet i poštenje nitko razborit ne bi stavio ruku u vatru.
Povodom Dragana Kovačevića i Janafa, ‘ajmo sada i o Zoranu Milanoviću. Treba s obzirom na to da je upravo on odredio smjer aktualnih rasprava o aferi Janaf te, s njom u vezi, o radu DORH-a, USKOK-a i Andreja Plenkovića. Odmah da kažemo da se od neposredno izabranog šefa države i očekuje se da se uživljava u ulogu pravednika, zviždača i mudraca pa su predsjedničke intervencije u ovaj korupcijski slučaj utoliko i legitimne i opravdane.
Ali – da parafraziramo suca Ustavnog suda Andreja Abramovića – prema činjenicama se nije dopušteno ponašati kao da ste u slastičarnici. To sigurno najmanje priliči predsjedniku države. Barem ljudi koji su na tako ozbiljnim dužnostima kao što je Milanovićeva ne bi smjeli među poznatim činjenicama birati samo one ”kolačiće” koji im se sviđaju, a druge tretirati kao da ih na policama niti nema. No, upravo se to probiranje činjenica može opaziti kod šefa države.
Korupcija u srcu sustava
Zoran Milanović je, naime, kako sam kaže, bijesan na mnoge stvari vezane za slučaj Janaf, ali i na sve druge slične njemu jer iz cijele te gomile upravo vrišti upozorenje da je korupcija situirana u samom srcu sustava. Jedna od njih su politička imenovanja neprovjerenih, a dobro umreženih osoba, na visoke državne dužnosti i na glavne pozicije u državnim i javnim tvrtkama gdje se vrti ogroman novac.
U svojim je kampanjama za to izdašno optuživao HDZ i s time nije puno griješio. No, dok Milanović sada grmi i proziva u kontekstu Janafa, on neopravdano preskače jedan bitan podatak za priče o korupciji. A taj je da je upravo njegova Vlada u dobroj mjeri kastrirala Zakon o sigurnosnim provjerama iz 2008. godine da bi njegova politička većina u Saboru izglasala redigirani tekst 13. srpnja 2012.
A baš su izmjene tog zakona, koji je mogao biti koristan dio instrumentarija za borbu protiv kadrovsko-koruptivnih devijacija, omogućile da se na odgovorne dužnosti lakše dovode osobe za čiji integritet i poštenje nitko razborit ne bi stavio ruku u vatru.
Provjere postale površne i samo na zahtjev
Vlada Kukuriku koalicije, čiji je premijer bio Zoran Milanović, smatrala je, međutim, da Zakon o sigurnosnim provjerama koji su zatekli treba olabaviti pa je to i učinila. Nije fer da tadašnji premijer, a sadašnji predsjednik države, tu temu danas preskače kao u slastičarnici. Sada, kad je na tapetu Janaf, kad se jasno vide pogubni rezultati intervencija SDP-ove vlade u spomenuti zakon i kad je Milanović opravdano tako bijesan zbog korupcije, trebao bi objasniti zašto je onda 2012. promijenio Zakon o sigurnosnim provjerama.
Jer verzija u koju je Milanovićeva vlada bitno intervenirala tražila je puno rigoroznije sigurnosne garancije za položaje i funkcije na koje izvršitelje izabire i postavlja država, odnosno Vlada. S izmjenama iz 2012. došli smo na to da su detaljne i obavezne provjere koje je obavljala SOA zamijenjene površnima i reda radi izvještajima koje na osnovi javnosti dostupnih podataka može sastaviti svaki novinar početnik.
U Zakonu su definirane kao provjere ”trećeg stupnja”, postoje i ”prvi” i ”drugi”, bitno stroži. A ove se ne pokreću se automatski, nego samo ”na zahtjev” čelnika određenog tijela ili službe. Eventualni zahtjev koga može i ne mora biti.
Blamaže jedna za drugom
Tako se stručna i karakterna adekvatnost političara i kadrova s političkim pedigreom, prije imenovanja na važna mjesta, prestala ozbiljno istraživati, a ministri i drugi dužnosnici sjedali su u svoje fotelje da bi se razne nezgodne pojedinosti iz njihove prošlosti, života, karijera, pa čak i sukoba sa zakonom, doznavale tek naknadno, najčešće zahvaljujući vrijednom radu medija.
Do kakvih je sve blamaža to dovodilo, svi ćemo se lako podsjetiti. Samo u mandatu prošle Plenkovićeve vlade više od 10 ministara palo je zbog sumnji na korupciju, a kad su morali biti smjenjivani, iz Vlade smo redovito slušali kako se za sporne stvari nije znalo kad ih se postavljalo ili da su se one događale ”prije”. Da su pedantno provjeravani, mnoge od tih situacija možda su mogle biti izbjegnute.
Da je Dragan Kovačević provjeren kako spada prije nego što mu je Plenković u veljači dao novi mandat na čelu Janafa, premijer bi znao da se protiv njega vodi postupak DORH-a i da je, tri mjeseca ranije, već pao kao primatelj mita. Zašto je, dakle, Vlada Zorana Milanovića odustala od sigurnosnih provjera, važno je pitanje. I nije red da ga predsjednik Republike zaobilazi pošto, kao što vidimo, i on ima putra na glavi.