Piše: Robin Mikulić | Snima: foto saša ćetković

Posjetili smo Zrinku Paladino, najvažniju suvremenu kroničarku hrvatske arhitekture

Zrinka Paladino je objavila kapitalno djelo o Nikoli Filipoviću, arhitektu i profesoru o kojem je godinama htjela pisati. On je projektirao i kuću u kojoj živi sa suprugom, napoznatijim doktorom u zemlji, i njihovim sinovima

Dok sam se penjao Ksaverom kako bih sa Zrinkom Paladino razgovarao o njezinoj najnovijoj knjizi koju je posvetila jednom od najvećih živućih hrvatskih arhitekata, Nikoli Filipoviću, odmah mi je u oko upalo da joj se kuća razlikuje od svih koje je okružuju. Riječ je o zdanju čistih modernih linija koje svojom veličinom primjerenom čovjeku odskače od mnogo masivnijih, gdjekad i neobično projektiranih u neposrednom susjedstvu. Pozvonio sam, pričekao trenutak i onda se spustio Juraj, najmlađi od trojice sinova koje je dobila u braku s poznatim neurokirurgom Josipom Paladinom. Pristojno me pozdravio i uveo u kuću.

Prilično skladan eklektički prostor. Moderan namještaj stoji uz secesijske i historicističke komade, s dosta suvremenih dekorativnih elemenata. Zrinka Paladino odmah mi je objasnila da je to stoga što je njezin muž naslijedio štošta od svoje bake koja je bila prekrasna, a usto i imućna žena. “Valjalo je obnoviti te divne komade namještaja. Zbog toga je ova kuća visinski i širinski projektirana tako da bi u nju stali svi njezini vrijedni komadi”, ističe. “Odmah sam znala da ću ići u jednu takvu kombinaciju. Ugodan život po meni znači život i s malo šarenila pa ponekad i malo kiča. Sterilnost nismo priželjkivali”.

Svima najbolji profesor

Ne znaju mnogi da se put Zrinke Paladino godinama presijeca s Nikolom Filipovićem. “Zajedno smo projektirali i ovu kuću, u kojoj se nalazimo. Već sam tada pomislila kako bih voljela s njim i o njemu nešto pisati, a onda sam ga prije tri godine odlučila zamoliti za suradnju. Pristao je, srećom”, kaže.

“Uselili smo se 2008. godine. Zapravo, čekajte samo sekundu da provjerim, zaboravila sam”, rekla je i pohitala do susjedne sobe po svoj primjerak knjige Nikola Filipović: Majstor arhitekture. “Čovjek nikad ne zna o svojim kućama ono što bi trebao znati. Isprojektirali smo je relativno brzo”, rekla mi je listajući po dosta masivnoj knjizi bijelih korica s kojih iskaču u kardinalski crveno otisnuti inicijali Nikole Filipovića. “Ali to je bilo ludo”, nastavila je. “Mislim da sam u tim trenucima odlučila da ću jedan dan s profesorom razgovarati o arhitekturi.”

Zrinka Paladino
Zrinka Paladino foto saša ćetković

Filipović, jedan od najvećih suvremenih arhitekata, bio je jedan od njezinih profesora na Arhitektonskom fakultetu. “Najbolji kojeg sam ikad slušala”, kako ga opisuje. “Potom mi je bio predsjednik diplomske komisije na radu koji sam pisala pod mentorstvom profesora Nenada Fabijanića, a usto je i stari prijatelj s mojim suprugom. Oni su se valjda upoznali dok se ja još nisam ni rodila”, duhovito je dobacila dok mi je donosila domaći sok od šipka koji joj je poslala mama s Korčule. “I zapravo ga nije bilo nimalo teško nagovoriti na suradnju. Moj je suprug otpočetka tvrdio da će to tako ispasti, ali ja sam se, moram priznati, te suradnje malo pribojavala, valjda iz čistog poštovanja. Mislim, profesor Filipović nije bilo tko. Međutim, ipak je pristao. Malo me čudno, iskosa pogledao, ali rekao je ‘može’. I onda smo počeli.”

Simpatične jezične barijere

Cijela je priča počela s razgovorima koje su vodili u razdoblju od pola godine. Zatim su slijedile dvije godine obrađivanja prilično opsežnog materijala. “Suradnja je tekla jako ugodno. Jedini problem s kojim sam se susrela je bio taj što smo odmah na početku trebali prijeći na ‘ti’. Meni je to bilo nezamislivo, ali on je inzistirao na tome i isticao da mu ne mogu kopati po životu i intimi, a da smo si na vi.”

No, postojalo je tu još nešto što je valjalo premostiti – jezičnu barijeru. “Znali smo se mi i ne razumjeti u nekim izrazima. On sa svojim kajkavskim, ja ponekad sa svojim dalmatinskim pa smo tražili neke sinonime, ali i to čini draž ove knjige. Sjećam se koliko smo se nasmijali riječi dota ili miraz”, dodala je.

Bojala sam se njegove reakcije. Ipak govorimo o čovjeku koji je pročitao tisuće knjiga i koji je usto uistinu majstor arhitekture

“Pitate me kako knjiga izgleda? Pa, za početak je jako teška. Zapravo, pričekajte malo da je izvažem.” Ustala je od stola za kojim smo sjedili, otišla do kuhinje, stavila knjigu u kuhinjsku vagu i smijući se nastavila: “Nisam još nikad vagala knjigu. Evo, dvije i osamsto. Teža je od mog prvorođenog sina Joška koji je imao dvije i sedamsto.”

Na kraju je, nastavlja, knjiga ispala dobro i profesor joj djeluje zadovoljno. “Bojala sam se njegove reakcije. Ipak govorimo o čovjeku koji je pročitao tisuće knjiga i koji je usto uistinu majstor arhitekture. Dakako da sigurno postoji nešto što sam propustila ili se potkrala poneka pogreška u knjizi koju sam previdjela, ali to postoji u svakoj knjizi”, samokritično je dodala i završila u nešto zadovoljnijem tonu, zaključivši da je ipak uvjerena da ga je uspjela prilično dobro predstaviti.

Od srednje tehničke škole do doktorata

Život Nikole Filipovića oblikovalo je nekoliko stvari. Za početak je tu njegov prelazak iz gimnazije u srednju tehničku školu za vrijeme Informbiroa. Njegov je otac odlučio sinu dati zanat u ruke kako bi što prije počeo nešto raditi. Nikola je imao sreće što je završio u ratnom razredu u kojem je klupe dijelio i s odraslijim ljudima koji su bili u partizanima, odasvud. Sustav im je nakon rata pomogao da završe trogodišnju srednju školu. Filipović je bio jedan od najboljih đaka.

Kako nakon samo tri godine srednjoškolskog obrazovanja nije mogao upisati fakultet, morao je hospitirati negdje drugdje. Odradio je to u IV. gimnaziji. Istodobno je počeo i raditi u APZ-u, jednom od najboljih arhitektonskih biroa u Zagrebu, vjerojatno i šire. “Mislim da su taj biro i ljudi koji su u njemu radili obilježili Filipovićev život. On spominje mnoge; Ancla, Novaka, Urlicha, Zoju Dumengjić, Geršića s kojim je jako puno radio”, nabrajala je gospođa Paladino. Nakon APZ-a perspektivni se arhitekt zaposlio u urbanističko projektnom birou Osnova iz Kutine. “Filipović je za Osnovu odradio velik dio projekta u tom dijelu Hrvatske. To je dio opusa o kojem se malo govori i malo zna”, objasnila je.

nikola filipović

Filipović se nakon diplome posvetio i akademskom radu. Zaposlio se kao asistent profesora Nevena Šegvića i s vremenom je doktorirao. Doktorat koji je napisao bio je, prema riječima moje sugovornice, prilično nevjerojatan. “To je bio rišući doktorat, kako ga je profesor Filipović nazvao. On je crtao arhitekturu, a svoje je crteže, naravno, pratio tekstualnim dijelom. Cijeli je svoj doktorat napisao velikim tiskanim slovima. Kako je on sav poseban ni njegov doktorat nije mogao biti drukčiji”. Priča o tom doktoratu nije važna samo zbog njegova osobenjaštva.

“To je važno poglavlje u njegovu životu jer na Arhitektonskom fakultetu nisu svi profesori doktori znanosti, postoje i profesure po umjetničkoj liniji. Njemu je doktorat bio uvjetovan jer je za rad na Katedri za teoriju i povijest arhitekture bio nužan, ali i dalje stoji činjenica da su on i kolega mu Miroslav Begović bili rijetki arhitekti koji su odradili doktorate u ono davno doba.”

Dvije velike ljubavi

Nikola je u životu imao dvije uistinu velike ljubavi. Prva žena, Ines Filipović, bila mu je dugogodišnja partnerica, od milja ju je zvao Mića. S njom je, tijekom 30-ak godina braka napravio glavninu svog opusa obilježenog hotelom Dubrovnik, ali i mnogočim drugim, budući da su njih dvoje obilježili hrvatsku arhitekturu 70-ih i 80-ih godina. Neko vrijeme bili su specijalizirani isključivo za interijere. “Radili su ih vrhunski, do najsitnijeg detalja i u tome su bili neupitni majstori.”

“Bili su najjači interijeristi kod nas. Kolega Nikola Polak je, primjerice, sredinom 80-ih rekao da bi trebalo prekinuti zavjeru šutnje jer se premalo o njima pisalo u ono doba. Osjećalo se da vrijede dovoljno da im se posvete gotovo cijeli brojevi stručne arhitekture”. Kasnije im se rodila i kći za koju je Nikola Filipović vrlo vezan. “Feba ima četvero djece i, koliko vidim, ti unuci s njim imaju vesela druženja. Kroz naša sam druženja upoznala Tomu, najmlađeg”, prepričavala je Zrinka Paladino.

To što je osobno vidio toliko od svijeta zasigurno je oplemenilo njegovu arhitektonsku gestu, rukopis i slobodu u projektiranju. A najviše se to osjetilo u njegovim predavanjima

I s drugom suprugom, Davorkom, Filipović je doživio veliku ljubav . “S Davorkom je prilično putovao, a s njom je odradio i svoj drugi dio opusa. Točno se osjeti svojevrsna granica među njegovim radovima. Istina, sa svojom je prvom suprugom značajno dulje radio i recimo da su zajedno stvorili kapitalnije stvari, ali i s Davorkom bi napravio još mnogo toga zanimljivog da nas nije prerano napustila”, nadovezala se Paladino na činjenicu da je arhitektova druga supruga naglo umrla u 42. godini.
Filipović se, napominje, izgrađivao i kroz putovanja. “To što je osobno vidio toliko od svijeta zasigurno je oplemenilo njegovu arhitektonsku gestu, rukopis i slobodu u projektiranju. A najviše se to osjetilo u njegovim predavanjima”.

Samo ga emotivno skučeni ljudi ne vole

Nikola Filipović u životu je postigao mnogo toga, ali najznačajniji posao koji je radio bio je upravo onaj profesorski. “Želio je da se studenti zaljube u arhitekturu i u tome je uspijevao. Njegova predavanja održavala su se bez ijednog dijapozitiva ili fotografije. Na njima smo dobivali presjek suvremene hrvatske i svjetske arhitekture iscrtavane u prekrasnim perspektivama i tlocrtima rukom po ploči.

U dva sata, koliko su trajala, tih bi se prikaza po ploči skupilo stotinjak i te su iscrtane ploče bile jednostavno nevjerojatne”, prisjećala se. “Kad bi mu ponestalo prostora, skinuo bi maramu koju je nosio svezanu oko vrata pa bi s njom malo brisao ploču, malo lice, malo ruke pa bi onda tu maramu vratio natrag i na kraju je to, uz malu stanku popraćenu smijehom, izgledalo sjajno. Pretpostavljam da zato i jest odjeven uvijek u bijelo. Mučila ga je kreda”.

Poznaje li ikoga tko profesora nije volio, pitam. “Njega mogu ne voljeti jedino mali, intelektualno i emotivno skučeni ljudi, koje bi njegova pojava ili veličina ugrožavala. On je širok, pristupačan i ljudski, u tome se i krije njegova veličina.”

Veliki zaljubljenik u sport

Nešto što o ovom arhitektu znaju svi koji su ikad s njime razgovarali oduševljenje je koje gaji prema tenisu. “Negdje od 40. počeo se baš intenzivno baviti tenisom. Otada je gotovo svakodnevno od 12 do 13 sati bio na terenu broj 2 na Šalati. Taj teren voli toliko da želi da se njegov pepeo prospe upravo po njemu nakon što ga kremiraju”.

Zamislite, taj će čovjek sad napuniti 82, ali još uvijek vikendima trči, a preko tjedna igra tenis

Kasnije je otkrio i ljubav prema trčanju. “Evo, neki je dan pao kad je trčao Maksimirom. Pobojala sam se da ćemo ostati bez njega, ali kako je mršav, srećom, nije ništa slomio. Doduše, sav je jadan u krastama, ali je živ i zdrav. Zamislite, taj će čovjek sad napuniti 82, ali još uvijek vikendima trči, a preko tjedna igra tenis. Doktor Polak mi je pričao da je počeo trčati maratone tek u 50., a nakon samo dva mjeseca istrčao je 10 km. Eto, takav je Nikola čovjek”, konstatirala je gospođa Paladino.

Zrinkina druga knjiga

Rad na ovom projektu, priznaje, u mnogočemu se razlikuje od rada na knjizi o Lavoslavu Horvatu koju je s, priličnim uspjehom, predstavila prije nekoliko godina. Globalno gledano, to su dvije monografije pa bi čovjek zaključio da su stoga i slične, ali slične su samo utoliko što obje prikazuju život i djelo velikih hrvatskih arhitekata.

Lavoslav Horvat veliko je, ali donedavna potisnuto ime hrvatske arhitekture koje je Zrinka Paladino spasila od zaborava i izvukla iz prašine, kako ona sama to kaže. “Podosta sam se izmorila s Horvatom jer je pred kraj mog istraživanja izronio priličan opus njegove industrijske arhitekture, što mi je priuštilo dvije dodatne godine rada na doktoratu.

Proučavala sam opus jednog davno preminulog arhitekta s kojim nisam imala kontakata i nakon toga sam poželjela pisati o nečemu što poznajem bolje. Ovo je jedna meni bliža i intimnija monografija koja je drukčije koncipirana od bilo koje druge knjige o arhitektima za koju ja znam”, skromno je priznala zaposlena gospođa Paladino.

Ispunjen obiteljski život

Zrinka Paladino inače je zamjenica pročelnika zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Usto je i doktorica znanosti, autorica nagrađivane knjige, supruga i mama troje djece. “Pitate me kako izgleda moj dan? Pa prvo su tu djeca koju odrađujem zajedno s mužem koji je isto tako jako zaposlen svojim poslovima u bolnici. Zatim posao pa opet kuća pa djeca i njihove aktivnosti pa pisanje noću i onda nešto sna. Da sam Bandić spavala bih manje, ali ovako uhvatim barem pet sati sna”, našalila se i dodala da se nada da to neću iskoristiti u svom tekstu.

Otkako sam rodila prvo dijete, uhvatila sam se jalove arhitekture. Ne stvaram arihtekturu nego se usuđujem pisati o njoj i zapravo mi ništa ne nedostaje. Ovo što radim me veseli.

Premda je završila arhitekturu priznaje da nije projektirala mnogo. “Otkako sam rodila prvo dijete, uhvatila sam se jalove arhitekture. Ne stvaram arihtekturu nego se usuđujem pisati o njoj i zapravo mi ništa ne nedostaje. Ovo što radim me veseli. Uvijek sam voljela čitati, doktorirala sam na povijesti umjetnosti i nekako sam se našla u novoj priči”. Svoju obitelj opisuje kao jako bučnu.

“Mislim da je i pas već počeo pričati. Mi smo obitelj Dalmatinaca i hajdukovaca. Muž mi je Splićanin, ja sam Splićanka koja je k tome po mami Korčulanka, ali naši su sinovi rođeni Zagrepčani. Oni su ono što bi po meni Hrvati u osnovi i trebali biti, ljudi koji jednako vole i Zagreb i Split”, kaže. Zatim mi je ispričala jednu anegdotu iz hrvatske verzije multikulturalnog života.

Zrinka Paladino sa suprugom i djecom
Zrinka Paladino sa suprugom i djecom PIXSELL

“Bilo mi je najbolje kad su Juraja, mog najmlađeg, na Korčuli pitali za koga navija. Jadnik se cijeli izbezumio kad su ga tete s plaže naizmjence ispitivale ‘Hajduk ili Dinamo? Hajduk ili Dinamo? Što ste ti i braća?’ On je jadan bio toliko zbunjen da je samo promucao: ‘Mi smo twi bwata hwata!’ Tad još, naime, nije mogao izgovoriti r. Djeca su apsolutno neopterećena tim regionalnim podjelama. Oni su hajdukovci u Zagrebu, i to je tako. Mislim da čovjek nikako ne treba odustajati od svoje tradicije i korijena”, zaključila je.

Uplitanje politike u rad Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode

Iako je rođena u Splitu, u kojem je provela i prve četiri godine, gospođa Paladino obožava Zagreb. Njezine riječi imaju osobitu težinu kad čovjek prizove svijesti posao kojim se Zrinka Paladino bavi. “Zaštitar sam po struci i smeta me kad stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. U Zagrebu postoji još puno prostora za rad. Trebalo bi srediti stvari u zaštiti kulturnih dobara. Postojeći zakon o zaštiti po meni ne funkcionira. Svi koji se pozivamo na njega imamo iste probleme. Zakoni koji nisu jasno definirani jednostavno nisu dobri zakoni. Bez jasnih pravila nema reda, nastupa nered, iz nereda se rađa anarhija i tako jedno drugo veže i onda smo u kaosu.

U konzervatorskim se odjelima ljudi trude pošteno odrađivati svoj posao, velika većina njih, ali previše je bojnih polja. A najteže je ono političko. Po meni se politika temeljno ne bi smjela uplitati u rad konzervatorskih odjela, ali se upliće.

“Ne mogu se ni investitori kriviti za sve. Da postoje jasne smjernice i upute kroz različite pravilnike o postupanjima s kulturnim dobrima svima bi bilo lakše. Teško se može raditi. Znamo se u Zavodu na dosta toga od srca nasmijati, ali i zaplakati od muke, ali ne ovisi sve o nama. Ja sam zamjenica pročelnika i to je nezahvalna funkcija jer su zamjenici ipak samo zamjenici. Ja vam otprilike dođem kao princ Philip kraljici Elizabeti. Figura. Pročelnici su ti koji vode politiku svojih ureda, a zamjenici su na kraju krajeva samo zamjenici, ili kako je jednom izgovoreno “lijeva jaja”.”

” Ja sebe pak radije vidim barem kokom. Vuče na Chanel. U konzervatorskim se odjelima ljudi trude pošteno odrađivati svoj posao, velika većina njih, ali previše je bojnih polja. A najteže je ono političko. Po meni se politika temeljno ne bi smjela uplitati u rad konzervatorskih odjela, ali se upliće. I Zavod u kojem radim je zapravo bolna točka sustava jer bi trebao biti filtar, zaustavna membrana za sve što ne valja. U osnovi smo tu uvijek neka, recimo to tako, stroga stana i zbog toga nas se predstavlja protivnicima investitora, ulaganja pa i napretka. To su gluposti.”

Nejasna definicija pojma slike grada

“Mi smo ovdje kako bismo za iduće generacije barem konzervirali, ako ne i već sačuvali ono što je naše društvo stvaralo do nas. Jako sam nesretna jer su nas strašno opteretili s legalizacijama koje zaštitari uistinu ne bi trebali rješavati. Ako je s više instance i izdan nalog za općom legalizacijom, onda ju je s te iste instance trebalo i riješiti. Od nas se traži da izdajemo rješenja i suglasnosti za nešto s čime u redovnim procedurama nikad ne bismo bili suglasni. To je čisti apsurd koji posebno teško pogađa zaštićene povijesno urbane cjeline, kakva je i središte Zagreba, jer njena nespretno definirana zaštita u pravilu ne znači ništa.”

Zrinka Paladino
Zrinka Paladino foto saša ćetković

“Što znači “štititi sliku grada”. Štititi samo pročelja? Što to znači za jednu primjerice secesijsku ili historicističku kuću koja ima sjajan interijer? Znači da štitite samo plašt i ulazna vrata, a unutra ljudi mogu srušiti sve, što u pravilu i rade. Nismo baš voljni štititi interijere, ne mislim pritom na sebe osobno nego općenito. Po meni je i princip o utvrđivanju zaštite nakon proteka od 30 godina koban jer mi Hrvati u pravilu uništavamo sve u roku od samo nekoliko godina. Čak i ako vrijedi. Već sam više puta isticala da bi ono što je nagrađivano kao najbolja arhitektura nagradama Viktor Kovačić ili Vladimir Nazor trebalo automatski ulaziti u jednu vrstu, barem preventivne zaštite. Ali, valjda će se jednom neke stvari početi kretati i u nekom drugom smjeru, ako dotad ne uništimo sve”, komentirala je prilično iskreno.

Život i djelo poznatog arhitekta u 5 poglavlja

A ova njezina posljednja knjiga povezana je, kaže, s njezinim poslom jer se vezuje za Zagreb. Sama je knjiga, inače, strukturirana u pet poglavlja. Prvo predstavlja sažetu Filipovićevu biografiju, nadopunjenu životopisima njegovih dviju životnih partnerica. Autorica je to poglavlje dodatno obogatila uvrstivši u njega i biografije njegovih najbližih suradnika poput arhitekta Branka Kincla, akademskog slikara Zdravka Tišljara ili nekadašnjih asistenata, danas profesora Dragomira Vlahovića i doktora Nikole Polaka.

On je, kroz šalu, doduše, tražio da knjiga ima 505 stranica, a ja sam dodala s crtom. Na to se nasmijao i rekao: ‘Barem budu ljudi rekli da je slatka, ako ne kažu da je dobra’

“Riječ je o presjeku u kojem sam pokušala prikazati život i djelovanje profesora Nikole Filipovića. Tekst prate fotografije i projekti iz njegova bogatog opusa. Primarno smo razgovarali o arhitekturi, ali onda se to proširilo na njegov nevjerojatan život, na njegove ljubavi i zanimacije kao što su sport, jazz, cigare ili prijatelji”, objasnila je. Glavno poglavlje naslovljeno “Filip priča” gradi dvadesetak malih potpoglavlja koja su zapravo razgovori koje je autorica vodila s arhitektom, dok se zadnje poglavlje knjige, nakon opsežnog kataloškog dijela, bavi analizom osam odabranih projekata Nikole Filipovića.

Ljudi će bar reći da je slatka

“Uz to što je sjajan govornik, Nikola je uistinu i sveznalica. Svojim se znanjem nikad ne razmeće, ali to znanje je nešto što iz njega jednostavno kipi. Zato sam i krenula pisati o njemu. Često ćete ga čuti da govori o sebi, svojim ljubavima ili tenisu, ali rijetko govori o svojoj arhitekturi”, objasnila mi je svoju motivaciju gospođa Paladino. Priznala mi je i da je zbog rada na toj knjizi počela slušati jazz iako joj on nikad nije bio osobito drag. Više je voljela U2, REM ili Simple Minds. “Uz Nikolu sam i ja počela slušati jazz. On prati jazz od početka 50-ih, a u jazz ga je uvalio sin arhitekta Slavka Löwyja.

Dok sam kopala po svim tim albumima o kojima mi je on pričao i sama sam odlučila dati jazzu priliku i pronašla neke stvari koje mi apsolutno odgovaraju. Navodno jazz dođe s godinama, a kako ja još nisam počela živjeti, jer kako on tvrdi ‘život počinje s 50’, još mi i nije vrijeme”, našalila se. A nasmijali smo se i kad mi je otkrila zašto njezina knjiga ima točno 505 stranica.

“Kad me upitao ‘Kolko bu to čudo imalo’, rekla sam mu da će imati nešto više od 500 stranica na što je on rekao: ‘Ti si luda. Stisni me na sto’. Budući da nisam nikakva čudotvorka, dogovorili smo se nekako. On je, kroz šalu, doduše, tražio da knjiga ima 505 stranica, a ja sam dodala s crtom. Na to se nasmijao i rekao: ‘Barem budu ljudi rekli da je slatka, ako ne kažu da je dobra’. Eto, tako je meni bilo raditi s njim.”


Ovaj tekst objavljen je u tiskanom izdanju Telegrama 6. studenoga

Robin Mikulić
Telegram autor
1168 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program