Suradnik je u razredu likovne umjetnosti HAZU-a, bio je predsjednik Hrvatskog P.E.N. centra, predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Dobitnik je nagrade Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički rad. Profesor Maković svojedobno je žestoko kritizirao novoizabranog predsjednika Zorana Milanovića pa nas je zanimalo kako objašnjava njegovu pobjedu.

MAKOVIĆ: Zoran Milanović jedan je od političara u kome sam se veoma razočarao, a razočarao me osobito zbog stranke koju je uspio razvodniti. Pozdravljao sam njegov dolazak i vjerovao kako ima dobar i čvrst gard, za razliku od Ivice Račana koga je resila popustljivost. Vodeći stranku, kojoj sam na izborima davao glas, shvatio sam da Milanović mijenja kurs te stranke u smjeru koji nisam smatrao dobrim. To se osobito vidjelo kada je postao premijer i imao vrlo lošu Vladu koju su karakterizirali disperzni interesi. I Račanova je Vlada bila koalicijska, i u njoj je bilo svega i svačega, a rad nije bio jednostavan.

TELEGRAM: Pa i druge su vlade bile koalicijske…

MAKOVIĆ: Međutim, tu se ipak znalo tko je vođa koalicije, dok je Milanović puštao da uzde drže drugi, mijenjaju ono što me je privlačilo stranci koju je on vodio. Vremenom je to postajalo karikaturalno, da bi u završnim mjesecima njegova vladanja, kad su se približavali izbori, potpuno skrenuo s puta. Užasavalo me je kako se na vulgaran način nastojao približiti desnome krilu biračkoga tijela, onome od čega sam uvijek zazirao. Nekoliko njegovih govora koje je tada izrekao smatram duboko sramotnim i u cijelosti su me udaljili od stranke koju je vodio, a usput omogućio da jedan potpuno bezlični aparatčik preuzme stranku. Brisale su se razlike između dviju najjačih stranaka, a to je ostavilo prostora da se formiraju neke male i vrlo opasne skupine koje su čekale svoj udio u raspodjeli plijena kroz nakaradne koalicije. Sve u svemu, SDP je vremenom izgubio osobine koje jedna socijaldemokratska partija ima i koje su me uvijek privlačile. Stranka je ideološki postala bezlična i karakterizirala ju je isključivo borba za vladanjem.

TELEGRAM: Kako ste vi osobno doživjeli Milanovićevu pobjedu?

MAKOVIĆ: Pozdravljam njegov izbor. Pozdravljam ga prvenstveno zbog nekoliko odličnih govora koje je održao, ali i cijelog ponašanja prije, tijekom i poslije izbora. S druge strane, okružen je ljudima koje smatram da bi mu itekako mogli pomoći, postaviti tu važnu funkciju na zdrave temelje. Ljudi se mijenjaju, pa mogu prihvatiti i to da se budući predsjednik Republike izmijenio otkako smo ga zapamtili kao premijera koji je radio loše. Vidjet ćemo…

TELEGRAM: S obzirom na to da ste izjašnjavali kao socijaldemokrat, je li sadašnji SDP opcija za koju se opredjeljujete?

MAKOVIĆ: Ne, sadašnji SDP nije opcija koju smatram socijaldemokratskom. U SDP-u je bilo sjajnih ljudi koji su u dobrom smislu izražavali ideje koje su mi bliske. Tu prije svega mislim na Antuna Vujića, na Borisa Šprema, pa konačno i Račana i krug koji je on okupio oko sebe. Kako se uopće može smatrati SDP socijaldemokratskom strankom, kad se iz središnjice stranke govori da su, zapravo, liberali. I neprestano se izmiču s lijeve pozicije prema centru gdje su već odavno zasjeli. No, nije SDP nikakav izuzetak. Već je u stajalištima Gerharda Schrödera bilo malo toga što je karakteriziralo jednog Helmuta Schmidta, da ne spominjem Willyja Brandta. Danas je utjecaj nekoć moćnoga SPD-a u Njemačkoj gotovo neznatan, a laburisti su u Velikoj Britaniji s Tonyjem Blairom potpuno razvodnili izvorna načela svoje stranke. Mogli bismo ići dalje i konstatirati da su sve iole ljevije opcije, one koje naginju negdašnjim socijaldemokratima, postale bezlične.

TELEGRAM: Je li to razlog dominacije desnice u svijetu?

MAKOVIĆ: Nažalost, desnica preplavljuje svijet, dok radikalnija krila te opcije uzimaju sve više maha. Dovoljno je vidjeti što se događa u našem bližem i širem okruženju, Mađarskoj, Poljskoj, Sloveniji u kojoj Janez Janša nekidan govori o premijeru Marjanu Šarecu kao ljevičaru… Svijet čekaju izbori u SAD-u, a danas gledam što se događa s demokratima, koji debakl oni proživljavaju. Mislim da živimo u vrlo opasnome vremenu, vremenu globalnoga jednoumlja, lišenog snage koja bi tome jednoumlju nudila korektiv.

TELEGRAM: Kako je moguće da mnogi članovi stranke i komentatori tvrde da je HDZ otišao previše ulijevo, dok je istodobno pod njegovim vodstvom Hrvatska otklizala udesno?

MAKOVIĆ: Pa to je upravo ono što vam govorim…. Ne postoji ljevica i desnica u uobičajenome smislu te riječi. Sredinom sedamdesetih u Francuskoj se pojavilo niz knjiga bivših ljevičara, revolucionara koji su se 1968. iskazali u studentskim pobunama, Andréa Glucksmanna, Bernarda Henri-Levyja, Alaina Finkielkrauta i nekolicine drugih. Ono što je karakteriziralo sve te knjige o kojima se žustro raspravljalo po svim medijima, bio je njihov radikalan zaokret udesno. Skovan je za njih zajednički naziv, “novi filozofi”, a filozofija koju su zagovarali bila je izrazito desna. “Novi desničari”, kako su ih također zvali, ponukali su poznatog kolumnista Jeana Daniela da u svojoj redovitoj kolumni u tjedniku “Le Nouvel Observateur” 1977. konstatira da je iluzorna polarizacija na lijevo i desno. Kad danas neki govore da je sadašnji HDZ sa svojim predsjednikom Andrejom Plenkovićem promijenio kurs ulijevo, to je samo dokaz opće ideološke relativizacije. Upravo sam govorio o razvodnjavanju socijaldemokracije, preoblikovanju SDP-a u neku hermafroditsku liberalnu stranku. U HDZ-u je očito isti proces razvodnjavanja, relativiziranja.

TELEGRAM: Istodobno cijela Europa, pa i svijet, klizi udesno?

MAKOVIĆ: U općoj poplavi dešnjaštva, ne samo u nas, javljaju se radikalnije opcije istoga tog pola, desnice kojoj je sve što nije radikalno desno, opasno. Ja, dakako, opasnost vidim u takvim opcijama, jer se bojim kamo to može odvesti. Ono što se spočitava Plenkoviću govori mi više o nečem drugom, o strahu sirove i primitivne snage u njegovoj stranci koja zazire od istinske demokršćanske opcije kojoj pripada njegov HDZ, koja zazire od svake normalizacije kako bi u ekscesnim situacijama prigrabila moć.

TELEGRAM: Može li Hrvatska završiti kao Mađarska ili Poljska koju EU osuđuje zbog kršenja elementarnih demokratskih normi i standarda?

MAKOVIĆ: To bi se sigurno moglo dogoditi ako prevlast na onom krilu, koji zovemo desnim, preuzmu radikali. Dakle oni kojima smeta Plenković kao nedvojbeno autentični pripadnik demokršćanstva kakvoga poznajemo kroz nama najbliže europske zemlje. No, bojim se da se stvari ne bi ovdje razvijale kao u Mađarskoj i Poljskoj, jer Hrvatska nema konzistentnost koju imaju te dvije zemlje. Živimo na trusnome terenu, vrlo krhkih demokratskih tradicija i neka radikalna opcija, a ona ovdje može biti samo desna, koštala bi nas mnogo. Ljevice u Hrvatskoj gotovo da uopće nema, a ono što se ljevicom naziva pripada folkloru punom jeftinog sentimenta, folkloru koji se iscrpljuje u žalopojkama kako je nekoć bilo dobro. I kada se čitaju žalopojke za tim vremenima, nestalim s globalne scene prije trideset godina, onda je jasno zašto artikulirane ljevice ovdje nema. Ne može se razvijati neka politička ideja na kadaveru, a ovo što se ljevičarenjem kod nas naziva vrlo često niče upravo s lešine.

TELEGRAM: Je li ideologija glavni problem HDZ-a što gubi potporu ili se to događa ponajprije zbog njegove ogrezlosti u korupciju?

MAKOVIĆ: U tom opadanju utjecaja HDZ-a vidim razloge i u jednome i u drugome što ste naveli. Korupcija je ključni krimen ove stranke, a sadašnje zazivanje odavno mrtvoga Franje Tuđmana kao moguće zdrave baze za budućnost stranke djeluje mi cinično. Pa kada se događala najveća korupcija u zemlji, u koje vrijeme…? S druge strane, repovi te korupcijske pošasti se nastavljaju dalje, bez obzira tko je na vlasti. Pa nisu Plenkovićevi bivši ministri, koje se prozivalo i micalo zbog korupcije, sve svoje bogatstvo stekli ranih devedesetih, nego se praksa pljačkanja nastavlja sve do danas. Ne vidim uopće na vidiku načina koji bi tu praksu prekinuo u postojećem pravnome okviru. Osnovni problem leži u našem pravosuđu, točnije u odsutnosti pravosudnoga sustava.

TELEGRAM: Jesu li sve to razlozi zbog kojih građani sve više gube povjerenje u politiku?

MAKOVIĆ: Dakako. Predsjednički izbori bili su vrlo indikativni, jer ni sam nisam znao kome dati glas, budući da nijednoga od brojnih kandidata nisam smatrao dobrim. Što se, pak, tiče ideološkoga aspekta sadašnjeg HDZ-a mislim da su opće nezadovoljstvo u zemlji i u stranci iskoristili vrlo opasni pojedinci, sirovi, beskrupulozni, željni vlasti, a bez svijesti o vlastitome identitetu.

TELEGRAM: Ciljate li tu na skupinu HDZ-ovih političara predvođenih Mirom Kovačem, koja će se suprotstaviti Plenkoviću na unutar stranačkim izborima?

MAKOVIĆ: Nedavno se predstavila trojka nezadovoljna sadašnjim predsjednikom i vođenjem stranke. Ugasio sam načas ton na televizoru i čitao njihove poruke kroz “silent language”, preko fizionomija, mimike i gesta. To je bilo strašno. Onda sam uključio ton i vratio snimku da čujem što to oni poručuju. Reći kako se radi o frustriranim autsajderima koji žude da imaju bilo koju moć, to je samo dio ukupnoga dojma. Ne dao bog da takve individue postanu stvaran politički faktor u zemlji. Međutim, nisam baš nikada dobro prognozirao, pa me može biti samo strah od onoga što nam predstoji.

TELEGRAM: Vidim da o političarima, blago rečeno, ne mislite baš najbolje?

MAKOVIĆ: Ne znam tko uopće može misliti o politici dobro, bilo o onoj koja vlada, ili onoj koja želi prigrabiti vlast. I jedni i drugi pripadaju sustavu vrijednosti koji mi je beskrajno stran, od koga zazirem, koji mi se, jednostavno, gadi. Međutim, nije Hrvatska nikakav izuzetak, postoje i gori slučajevi, što zaista nije utješno. No, postoje i oni koji su dobri ili barem podnošljivi. Zanimaju me ovi dobri i podnošljivi, a s kapacitetima kojima raspolažemo iluzorno ih je ovdje očekivati.

TELEGRAM: Kako je moguće da toliko neobrazovanih, nekompetentnih, nesposobnih pa i korumpiranih ljudi, sjedi u Saboru i Vladi?

MAKOVIĆ: Na samom početku demokratskih promjena, ne samo u nas, nego uopće u ovom dijelu svijeta, pisao sam o sastavu zastupnika u Saboru, njihovim kulturnim i civilizacijskim profilima. I bio sam vrlo kritičan, pa sam za usporedbu uzeo sastav mađarskoga parlamenta 1990. Govorilo se kako je tada cvijet mađarske kulture, znanosti i politike ispunio parlament. Zavidio sam Mađarima, iako je Sabor vodio moj kolega, ugledni povjesničar umjetnosti Žarko Domljan, a među zastupnicima bili su Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Vlado Gotovac…, ljudi koje sam cijenio od mladosti, baš kao i tada.

No, ton su davali oni drugi, oni koji su nadglasavali i odavali jedan meni potpuno stran kulturni profil. Riječju, zgražao sam se nad sirovošću, prostaklukom koji je tu odjekivao. Od toga vremena prošlo je 30 godina, dugi, dugi vijek. Malo je od njih živih ostalo, a ono što danas ispunjava Sabornicu, što daje ton raspravama, to je jednostavno civilizacijsko dno. Nije nimalo problem u svađama koje se tu vode. Vrlo žestoko raspravlja se u Parlamentu Velike Britanije, ali to su argumentirane rasprave koje ne prelaze civilizacijsku granicu koja se kod nas niti ne nazire, jer je ljudski sadržaj u većini ogrezao u primitivizmu i vulgarnosti. A toga se užasavam.

TELEGRAM: Je li problem političkih stranaka u tomu što je politika u nas toliko kompromitirana da se njome više nitko tko je stručnjak i uspješan u svom poslu, ne želi baviti?

MAKOVIĆ: Vjerojatno je i to jedan od razloga, no čini mi se da su se tijekom godina relativizirali neki bitni pojmovi. I sam sam proveo četiri godine u politici, jer sam 2009. izabran u Gradsku skupštinu kao nezavisni zastupnik, a nakon višegodišnje aktivističke djelatnosti. Te četiri godine smatram svojim velikim promašajem, gubitkom vremena, jer sam imao neke ciljeve koje sam htio postići, a radeći kao nezavisan shvatio sam da se to ne može, odnosno, da je cijena isuviše velika, a ishod neizvjestan. Neizvjestan stoga što su stranački interesi uvijek kompatibilni, uvijek skloni nekom odvratnom kompromisu na koji nisam pristajao. Tješim se da to ipak nisu promašene četiri godine, jer sam upoznao neke mehanizme vlasti i načine kako se grade takvi mehanizmi, a oni mene apsolutno ne zanimaju.

TELEGRAM: Svojedobno ste bili iznimno kritični i spram medija…

MAKOVIĆ: Ah, novinari i novine…. Postoje danas portali i tu je praktičnije nešto pročitati, a novinama nisam opsjednut kao što sam bio ranije. S dvadeset godina počeo sam raditi u novinama, pisati i uređivati ih i to godinama činio. Kada sam se zaposlio na fakultetu i tu ostao čitav radni vijek, pisao sam i dalje kolumne i to me je radovalo. Prije nekih deset godina počeo sam pisati, također kolumne, u jednom tjedniku koji je tada počeo izlaziti i pisao sve do trenutka kada je prestao izlaziti. Nisu me platili za posao više od godinu dana, što nije bilo prvi puta. Naravno da to nije razlog zašto sam prestao pisati, kupovati i čitati novine. Prestao sam zato što mi ih je postalo dosadno čitati. Postalo je sve tako predvidivo što se u njima piše, tako je malo informacija, a komentari osoba do kojih ne držim zaista me nimalo ne zanimaju.

TELEGRAM: Pratite li onda barem televizijske programe?

MAKOVIĆ: Pratim povremeno, osobito kada su neke utakmice i uopće sportska natjecanja na programu. Na rasporedu vidim kad je neki film i pogledam ga, no najviše gledam strane mreže. Ono što se emitira na HRT-u odavno je postalo negledljivo, negledljivo zbog neprofesionalnosti koja se očituje u svakom pogledu. Nekada sam dosta surađivao na toj televiziji, osamdesetih godina sam u nekoliko navrata radio za obrazovni program serije 15-minutnih emisija u kojima sam govorio o kulturnoj baštini.

Zadnju takvu seriju snimio sam 1990. i kada sam prije par godina na DVD-u dobio neke snimljene emisije, ostao sam začuđen zbog profesionalnosti kojom su rađene. Radila je dobro uigrana ekipa, putovali smo i snimali na terenu. Sve, ali sve bilo je dobro organizirano. Prije godinu dana zvali su me da radim na jednoj polusatnoj emisiji posvećenoj likovnoj akademiji u Münchenu i školovanju hrvatskih slikara na njoj. Sve to trebalo je staviti u 28 minuta. Napravio sam nakon dugih priprema sinopsis koji su prihvatili, određen je bio režiser i snimatelj, određen datum snimanja i vrlo precizan raspored koji sam ja sugerirao, jer dobro poznajem teren. Kada je sve bilo gotovo nazvala me organizatorica i rekla kako je rezervirala hotelski smještaj za šesteročlanu ekipu, pa ako sam voljan da si i ja rezerviram isti hotel u kome možda još ima mjesta.

Bio sam zgranut nad takvim ponašanjem, a još više kada sam čuo da bih si trebao sam uzeti i avionsku kartu, budući da oni putuju kombijem. Čuđenje mi je bilo još veće kada sam čuo da mi je predviđeni honorar manji od povratne karte Zagreb – München, koju si, dakako, plaćam sam, baš kao i hotel i dnevnice. Iz svega ispada da bi me taj put koštao oko dvije tisuće eura, pa sam se na svemu zahvalio. Govorim detaljno o jednom nemilom događaju koji mi je vrlo precizno ocrtao situaciju u toj televizijskoj kući, pokazao rasni prostakluk i neprofesionalnost. Kada bolje razmislim nije me to trebalo ni začuditi, jer se sve to može vidjeti i na ekranu, pa je bolje ne gledati.

TELEGRAM: Ni drugi mediji baš ne posvećuju pozornost kulturnim zbivanjima…

MAKOVIĆ: Televizija je bila i prije 30 i 40 godina najmoćniji medij, kao što je i danas, no razlike su ogromne i neusporedive. Ako je kultura u pitanju, nju se shvaćalo ozbiljno, razumjelo široke strateške mogućnosti koje ona pruža i koje se može na nenametljiv način distribuirati. A danas? Danas se na televiziji o kulturi govori usput, poput neobaveznog brbljanja za šankom. S tim da to brbljanje vode potpuni diletanti koji su popabirčili neke stvari i onda dovedu gosta koji bi trebao nešto reći. Muka mi je od toga da gost treba nešto reći o sebi i svojem radu, jer se iza toga krije totalno neznanje voditelja.

Likovna kritika je iz novina potpuno iščezla, a ono što se pojavljuje kao tobožnji likovni osvrt pripada žanru društvene kronike. Što je najporaznije, to pišu neobrazovane osobe koje su unaprijed svjesne, barem tako izgleda, da ono što pišu baš nikoga neće zanimati. Dogodilo mi se nejednom da me se pozove da kroz razgovor objasnim što sam nekom izložbom htio reći i dođu mi priučeni novinarčići koji pojma nemaju o temi razgovora koji bi sa mnom trebali voditi.

TELEGRAM: Što se događa s kulturom u Zagrebu? Svojedobno je imao umjetničke pokrete poput EXAT-51, Grupa Gorgona, Nove tendencije, u njemu su se održavale svjetske kazališne smotre, glasoviti Muzički bijenale, brojni festivali, imao je čuvenu Zagrebačku školu crtanog filma…

MAKOVIĆ: Da, to su bila druga vremena, ali nemojmo zaboraviti da je pojava EXAT-a 51 izazvala velike polemike, da projekt koji su promovirali Vjenceslav Richter, Ivan Picelj, Aleksandar Srnec i drugi nije odmah prihvaćen od svih. Međutim, postojalo je zdravo jezgro u našoj kulturnoj javnosti koje je prepoznalo značenje što su ga svojim manifestom, predavanjima, polemikama i izložbama promovirali sudionici EXAT-a.

Početkom šezdesetih, kada se javljaju Nove tendencije i Muzički bijenale, led je već bio probijen i tu je išlo mnogo lakše u afirmaciji istinskih vrijednosti i aktualnosti koje su zagovarali pripadnici pokreta Nove tendencije i Muzičkoga bijenala. Grupa Gorgona je djelovala potpuno anonimno od 1959.do 1965., nisu se dugo oglašavali i njihovo je značenje prepoznato desetak godina nakon što su formalno kao grupa prestali djelovati. Međutim, to i nije najbitnije, mnogo je važnije što se unutar političkoga, dakle socijalističkoga jednopartijskog sustava prepoznalo što donose ovakvi kulturni projekti. Oni državu nisu stajali mnogo sredstava, a pokazali su, prvenstveno Zapadu, da Jugoslavija nije isto što i Poljska i Bugarska. Dakle istinski sateliti moćnoga SSSR-a.

TELEGRAM: Ipak, početkom 1963. tadašnji predsjednik Josip Broz Tito u dva je navrata žestoko napao apstraktnu umjetnost tvrdeći da ona nije u skladu s vladajućom ideologijom i radničkim samoupravljanjem.

MAKOVIĆ: Kult Tita bio je strašan i samo je njegov mig ponekad mogao biti poguban. U to isto vrijeme u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu Božo Bek, direktor galerija grada Zagreba, priprema drugu međunarodnu izložbu Novih tendencija, što će reći najapstraktnije umjetnosti onoga vremena. Naravno da su organizatori izložbe bili zbunjeni Titovim izjavama, ali pustili su da se stvari slegnu, a oni nastavili raditi kao da se ništa nije dogodilo. Ti čudni Titovi ekscesi ubrzo su zaboravljeni i velika je izložba održana s brojnim gostima iz cijele Europe. Tako je bilo i s Muzičkim bijenalom.

Valja, međutim, znati da sve te velike kulturne projekte nisu pokretali amateri i politički diletanti, nego vrlo dobri profesionalci koji su mogli, na stanovit način, i kontrirati onim verbalnim prozivanjima viših od sebe. No, budimo ipak objektivni. Ne volim jamranja i kukanja i stvari treba vidjeti realnije. U Zagrebu danas ipak djeluje niz muzeja i galerija koji produciraju velik broj programa, znatno veći nego u ijednoj drugoj susjednoj zemlji. Znam što govorim, jer kontinuirano priređujem izložbe u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima, a surađujem s drugim institucijama u susjednim zemljama i slušam što i s kojim uvažavanjem oni govore o situaciji kod nas.

TELEGRAM: Kako se moglo dogoditi da nakon sloma socijalističkoga jednopartijskoga poretka, uspostave demokracije i višestranačja, kultura bude toliko marginalizirana i zapuštena?

MAKOVIĆ: OK, bio je rat i teško vrijeme, ali i u toj situaciji se moglo djelovati drugačije i s dalekosežnim pozitivnim posljedicama. Beskrajno su me iritirale kuknjave, žalopojke i plač kojim se prečesto obraćalo raznim birokratima iz EU-a ili UN-a, kao što me i danas jamranje iritira. Da je oko autokratskog Franje Tuđmana, koji je gajio isti kult ličnosti kao i njegov drug iz prethodnih vremena, da je uz njega bio netko pametniji, upućeniji u važne strategije recentne kulturne politike, pa i specifične situacije u kojoj se Hrvatska objektivno nalazila, stvari bi sigurno bile drugačije. Međutim, ne, ne, ne…. Tuđmanu i njegovom lošem ukusu se podilazilo, da bi se, pretpostavljam, ubirala korist na drugoj strani i za vrlo osobne račune.

Devedesetih godina nametali su se kriteriji koji su bili anakroni, koji se nisu uklapali u tekuću svjetsku produkciju. Dovoljno je samo prolistati novine i pogledati kako se nasilno prekrajala nedavna tradicija visokoga modernizma koja je u Hrvatskoj imala sjajnih rezultata. Sjetite se onih cirkusa koji su imitirali aukcije umjetnina s predsjednikovom obitelji u prvom redu i kojekakvim novopečenim društvenim uglednicima, a na kojima su se prekrajali elementarni civilizacijski standardi i kojekakvo diletantsko smeće proglašavalo visokom umjetnošću. Taj se užas trebao maknuti sa scene da bi se kako-tako približila onome što je prethodilo 1990. godini. Nakon Tuđmanove smrti učinilo se mnogo, prvi predsjednički mandat Stjepana Mesića bio je vrijedan, Vlada Ivice Račana nas je približavala kolosijecima koje smo napustili, ali ta je Vlada bila kratka, a u jednome mandatu nije se moglo učiniti koliko je trebalo, pa čak ni koliko se moglo.

TELEGRAM: Kako ocjenjujete stanje u hrvatskoj likovnoj umjetnosti? Imamo li danas slikara i kipara koji bi se mogli uspoređivati s najboljima, primjerice, iz prošlog stoljeća?

MAKOVIĆ: Hrvatska ima danas umjetnika koji su relevantni, pa i prisutni na široj umjetničkoj sceni. Kad to kažem, ne mislim na kipare i slikare u uobičajenom smislu riječi, nego bih radije rekao umjetnike. Od relativno mlađih, koji mi se čine važnima, izdvojio bih Davora Vrankića, Davida Maljkovića, Igora Grubića i možda još nekolicinu koji izlažu na prestižnim izložbama i u dobrim galerijama. Međutim, podjednako nam je važno da se na nov način otkriva, afirmira i pozicionira naša umjetnost prošlih vremena, da smo prisutni i svjesni vrijednosti svoje kulturne baštine.

TELEGRAM: Kako se hrvatski umjetnici tretiraju u svijetu?

MAKOVIĆ: Navest ću samo nekoliko primjera najsvježijih primjera. Sredinom siječnja otvorena je u jednoj prestižnoj galeriji u New Yorku velika izložba Julija Knifera, druga nakon manje od dvije godine u istoj galeriji, a djela su mu konstantno prisutna na aukcijama važnih aukcijskih kuća. Za dva mjeseca otvorit će se u Neue Galerie u Grazu retrospektivna izložba istoga ovog umjetnika, početkom ožujka otvara se retrospektiva Miroslava Kraljevića u Budimpešti, a mjesec i pol kasnije u istome gradu važna problemska izložba koja prikazuje kulturne i političke veze Mađarske i Hrvatske tijekom zajedničkih nam stoljeća. Bit će to izložba slična onoj nazvanoj “Izazov moderne” održanoj u Beču i Zagrebu prije godinu i pol koja je pobudila veliku pozornost. U subotu 15. veljače otvara se u Forliju u Italiji izložba “Odisej: umjetnost i mit”, a na njoj će, među 250 vrhunskih djela antike, biti i rad “Odisej ubija prosce” hrvatskoga umjetnika Bele Čikoša Sesije iz 1890. Ovo nabrajanje slučajno uzetih primjera naše nazočnosti na širim prostorima jasno govori da nam kultura ima rezonancije koje se uvažavaju, da smo integrirani u opću kulturnu baštinu.

TELEGRAM: A što je s mlađim umjetnicima?

MAKOVIĆ: Izdvojio sam trojicu koji pripadaju mlađoj srednjoj dobi i nabrojao nekoliko nasumice uzetih referencija koje nešto govore o odjecima naše kulture. Pravi bi odgovor na vaše pitanje bio da danas ipak nemamo mladih umjetnika koji su se nametnuli kao što je to bilo u prošlome stoljeću, osobito druge polovice kad je, recimo, šezdesetih godina Miroslav Šutej osvajao nagrade širom svijeta i izlagao na najvažnijim izložbama velikih muzeja.

Razlozi za takvo stanje postoje. Ranije je zajednica ulagala u afirmaciju svojih umjetnika i bile su dobro definirane kulturne strategije. Danas, za afirmaciju svega onoga što pripada hrvatskoj kulturi, zajednica jedva da išta čini. I Vrankić, i Maljković, i Grubić čine sve sami za svoju afirmaciju, da bi onda država uz njihovo ime stavila svoju zastavu i njih pod svoje okrilje. To nije dobro. Da se ulaže više, da postoje jasni kriteriji imali bismo znatno više, jer su nam potencijali veliki. Spomenuo sam klasike Knifera, Kraljevića, Čikoša, da ne idem dalje, no oni su odavno integrirani u naš kulturni prostor i oblikuju naš kulturni identitet, a za tu integraciju, pa i afirmaciju, pobrinuli su se neki drugi.

TELEGRAM: Svojedobno ste kazali da na tržištu umjetnina vlada kaos, da je preplavljeno falsifikatima. Ima li uopće pravog tržišta umjetnina?

MAKOVIĆ: Tržišta, dakako, ima i postoje ozbiljni kolekcionari koji investiraju velika sredstva da bi nabavili djela do kojih im je stalo. Poznajem više njih, razgovaram s njima i njihove mi akvizicije itekako pomažu kada pripremam izložbe. To su odreda vrlo ozbiljni ljudi koji znaju što kupuju i cijene vlastiti novac. Međutim, postoji raširenija kategorija kupaca koji se smatraju kolekcionarima, a koji nemaju ozbiljnoga znanja, te se za savjete često obraćaju osobama sumnjivoga i površnoga znanja, rutinerima koji im pišu ekspertize bez ikakvih provjera. Kada u neku zbirku uđe krivotvorina, čitava mi je zbirka nepouzdana, djeluje zaraženo kao da je u nju ušao virus. Znam dosta i takvih zbirki i ne želim imati s njima posla.

TELEGRAM: S kim ste onda spremni raditi?

MAKOVIĆ: Osobe s kojima radim pouzdane su, obrazovane i cijene novac, pa i iznimno veliki kada je u pitanju neko vrhunsko djelo od nacionalnoga značenja. Unazad dvadeset godina u cijelosti je izmijenjen karakter kolekcionara i sadašnjih desetak najuglednijih kupuju djela koja ranije nitko nije smatrao relevantnima. Prvi je izmijenio kurs kolekcioniranja Tomislav Kličko koji je za svoju firmu Filip Trade skupio vrlo reprezentativnu zbirku umjetnina koje je ciljano nabavljao, a ujedno mijenjao kurs poželjnih djela.

On je od sredine devedesetih kupovao djela mladih umjetnika i stvorio kolekciju alternativnu u nekim segmentima Muzeju suvremene umjetnosti koja tih ratnih i ranih poratnih godina nije otkupljivala, osobito ne djela mladih umjetnika. U Filip Trade su ulazila djela i starijih, afirmiranijih umjetnika koja se ranije nije kupovalo. Tomislav Kličko je kupujući upozorio na vrijednosti jednog Julija Knifera, Ive Gattina, Eugena Fellera, Ivana Picelja, Ivana Kožarića, umjetnika grupe Gorgona koji tada među kolekcionarima nisu bili na osobitoj cijeni, a danas zauzimaju prestižne pozicije u novim zbirkama. Djela nekih od spomenutih umjetnika prodaju se na aukcijama svjetskih aukcijskih kuća i prisutna su i među stranim kolekcionarima.

TELEGRAM: Svagdje u svijetu privatni kolekcionari imaju veliku ulogu u razvoju umjetnosti.

MAKOVIĆ: Privatne kolekcije, koje cijenim, važne su i zbog drugih razloga za našu kulturu. Spomenut ću vam primjer dviju slika koje uživaju kultni status u našoj povijesti umjetnosti. To je slika Vladimira Becića “Braća i sestra” (1920.) koja je prvi puta bila izložena u Zagrebu u jesen 1920. da bi joj se izgubio trag. Nije sačuvana niti kao reprodukcija, a onda se prije nekoliko godina pojavila na jednoj inozemnoj aukciji gdje ju je kupio Davor Vugrinec i sada je u njegovoj kolekciji i u sredini kojoj pripada. Na nedavnoj Becićevoj retrospektivi, koju sam radio, bila je ne samo najveće otkriće, nego i postavljena na ključnu poziciju naše povijesti umjetnosti.

Slika Lea Juneka “Crtač” iz 1940. od početka četrdesetih je stekla status iznimno važnoga djela, ali je zbog raznih razloga bila u Francuskoj u slikarovoj obitelji i, praktički, teško dostupna našoj sredini. Kroz nacionalne muzeje i galerije nastojalo se doći do nje, ali država nije imala novca. Kupio ju je opet Davor Vugrinec i sada je konačno ovdje u njegovoj kolekciji. Slika Ljube Babića “Crna zastava” bila je u vlasništvu slikara Josipa Vanište koji ju je prodao Marku Kallayu i sada je dio te ugledne zbirke. Kolekcija Sudac, koju je prije dvadesetak godina počeo skupljati Marinko Sudac, ima mnoga djela koja su komplementarna onima iz javnih zbirki, recimo djela grupe Gorgona. Mogao bih nabrajati brojne primjere, a ono što želim istaknuti, to je da u kolekcioniranju vidim važan segment kulture. Dakako, tu uvijek postoje i oni koji to prihvaćaju kao puki hobi kojim bi stjecali stanoviti društveni status, pa se u njihove zbirke lako uvuče i neki falsifikat koji funkcionira poput virusa.