U velikim kuhinjama ili proplivaš ili potoneš. Ja sam, sa samo 19 godina, uspio proplivati

Kristijan je sa 19 godina došao odraditi sezonu kao pomoćni kuhar u Valamarovu hotelu 4* u Rapcu. Uspio se probiti do mjesta kuhara u show kuhinji. Evo kako mu je to uspjelo.

Prvo što sam skuhao vjerojatno su bila jaja. Ili neka jednostavna juha. Nešto što dijete ne može baš potpuno upropastiti. Imao sam osam ili devet godina kada sam se počeo igrati s kuhanjem. Moja mama je uvijek htjela da postanem kuhar jer je to bila neostvarena želja njezina brata, mojeg ujaka. Meni se to svidjelo jer mi je dopuštalo da ostvarim svoju volju, a to kao dijete ne možeš baš svagdje. Rekao bih: želim skuhati to i to, mama bi rekla okej i kupila namirnice. Prvo mi je pomagala, onda me samo gledala, a na kraju sam mogao kuhati potpuno sam. Nije uvijek sve uspijevalo iz prve, na primjer, prvi put kada sam pokušao pripremiti kare, umalo sam zapalio kuhinju, ali generalno sam bio dobar u tome.

I tako sam na kraju upisao Ugostiteljsku srednju školu u Osijeku. Kuhari u Hrvatskoj nemaju, u pravilu, prevelikih problema s pronalaskom posla. Nakon srednje se možeš dalje obrazovati, ali većina odmah ide raditi. Tijekom školovanja odrađuješ praksu i mnogi se na kraju zaposle u kuhinji u koju su došli kao učenici. Ja sam praksu odradio u hotelu Osijek, to je bio prvi hotel u kojem sam radio. I svidjelo mi se. Isprva pereš suđe, ali kako napreduješ, radiš i druge stvari.

Kako sam dospio u Valamar

Ja najviše volim raditi s mesom. Volim raditi s nožem, sviđa mi se što možeš sam oblikovati komad koji ćeš pripremiti, nekako mi se čini da tu imam najveću kontrolu nad svime. Možda ste skužili, ja sam pomalo control freak, ali to nije loša osobina za kuhara. U svakom slučaju, nakon što sam završio srednju, nisam htio ostati u Osijeku. Htio sam ići odraditi sezonu na moru. Svi su govorili da se u sezoni puno radi, da te odmah bace u vatru i da ili proplivaš ili potoneš. A kako sam tvrdoglav, nisam mogao odoljeti.

U hotel u Rapcu došao sam na svoju drugu sezonu, kada sam imao 19 godina. Preporučio me bivši šef. Dao mi je broj telefona glavnog kuhara i rekao da se javim. Sjećam se da sam imao tremu prije poziva, ali čovjek je uistinu bio super. Rekao mi je: “Ja kužim da ti nemaš puno iskustva, ali mogu ti dati šansu. Ako se pokažeš, tu možeš uspjeti. Ako ne, ideš doma.”

U Rabac sam došao u svibnju. Kuhinja u kojoj sam se tamo našao bila je nešto što do tada nisam vidio. Velika je otprilike poput jednog četverosobnog stana i raspoređena na dva kata, a sva oprema bila je nova novcata. U njoj je radilo pedesetak ljudi. U stražnjem se dijelu radila priprema i kuhala su se jela iz lonca, primjerice gulaši, a sprijeda, pred gostima, kuhari su pripremali ribu, meso i pizze.

Kuhinja velikog hotela je živi organizam

Ja sam došao raditi kao pomoćni kuhar. Posao mi je bio da radim pripremu povrća i umake. Tako velike kuhinje često su prilično stresna mjesta. Vruće je, gužva je, posao samo dolazi. Do tada sam već radio u nekoliko kuhinja i znao sam kako je to. Ali ekipa u hotelu je bila uvjerljivo najbolja od svih s kojima sam radio. Kuhinja je živi organizam, nema izvlačenja. Ako ti radiš manje, automatski netko drugi radi više. A ovdje su svi bili jako kolegijalni. Brinuli su se jedan za drugoga. U takvim se uvjetima zbližiš s ljudima, mi smo se radeći i odlično zezali. Nakon večernje smjene često bismo se ostali družiti do četiri, pet ujutro. Na tim sam druženjima upoznao svoju djevojku.

Vrlo brzo promoviran sam u kuhara. Naravno da u kuhinji postoji stroga podjela rada i jasna hijerarhija, ali se događaju i stvari na koje nitko ne može utjecati. Netko se razboli, netko poreže, moraš uskakati. Ja sam radio svoj posao, ali kada bi trebalo uskočiti, kad bi me pitali znam li nešto raditi, rekao bih da znam. I napravio to najbolje što sam mogao.

Što sam iz svega naučio

Šef kuhinje jednog me dana pozvao sa strane i rekao da odem s njim nešto potpisati. Dao mi je papire i rekao da ih pročitam. Mislio sam da se radi o običnom novom ugovoru, a onda sam na vrhu pročitao riječ kuhar, bez dodatka pomoćni. Bio sam poprilično ponosan na sebe.

Doduše, to je značilo i da ću raditi u prednjem dijelu, kuhati pred gostima. Prvu večer noge su mi se odsjekle od straha. Čim dođeš, prije nego što počneš kuhati, 20 ljudi je u restoranu i ti s njima moraš komunicirati. U početku sam imao užasnu tremu, odgovarao sam šturo i pretjerano pristojno. S vremenom sam se potpuno opustio. Nema se smisla bojati, mislio sam. Sve što mogu je raditi najbolje što znam. Ako zeznem, zeznem. Pa čovjek sam. I to je super funkcioniralo.

U hotelu sam užasno puno naučio. Da bi bio dobar kuhar, moraš biti jak u glavi i ne smiješ paničariti. Ako paničariš, ništa se neće napraviti. Mislim, i dalje osjećam tremu, ali puno manju nego prije. Drugo, moraš biti brz. Ne možeš si dopustiti da pet ćevapa mijesiš tri dana. I to se stječe praksom.

I treće, kad to radiš, moraš raditi s ljubavlju. Mislim, to je klišej, ali je i istina. Mora ti biti stalo da gost bude zadovoljan hranom koju pripremaš, ne smije ti biti svejedno. Možeš kuhati savršeno precizno, ali ako nema tog osjećaja, to jednostavno nije to.

Više informacija o benefitima rada kod top poslodavca u turizmu u Hrvatskoj te trenutno otvorenim radnim pozicijama dostupno je na web stranici Dobar posao u Valamaru.