Aleksandar Holiga: Prvenstvo je gotovo, ali je li Rijekin Matjaž Kek ogoljen kao one-trick-pony?

Još je od početka sezone primjetno da Rijeka to nije. Momčad s Rujevice naprosto nema igru s kakvom bi se mogla nadati naslovu. Ako dosadašnji put bez poraza, koji se do nedjelje sastojao od 12 pobjeda i 10 remija, još i nije bio dovoljan za takav zaključak – a trebao je biti – onda je ono što se dogodilo na Maksimiru definitivno spustilo Riječane na zemlju.

[LIVE] 90'+3 FT #Dinamo – @NKRijeka 3:0 (@Hillal_Soudani 2x, Sigali) #prvaliga @1hnl pic.twitter.com/rGVAhBxQE5

— GNK Dinamo (@gnkdinamo) February 21, 2016

Nije gotovo, ali kao da jest

Nije još gotovo, ali kao da jest: Rijeka od ljeta zapravo igra na otprilike istoj razini, bez pretjerano velikih oscilacija, pa je nerealno očekivati da će u preostalih 13 kola postati nešto što cijelu sezonu nije uspijevala biti.

Špic te vrlo ujednačene krivulje forme dogodio se prije nešto manje od četiri mjeseca, kad je momčad zaredom pobijedila Dinamo kod kuće (2-1) i Hajduk u gostima (3-0). Nakon toga, igrajući protiv suparnika plasiranih od četvrtog do posljednjeg mjesta, uslijedili su rezultati: 2-1, 1-1, 1-0, 0-0, 1-1, 2-0, 2-0. Ne baš šampionski.

No, vratimo se načas na prethodne oglede s Dinamom i Hajdukom. Prvoga je dobila u čudnoj utakmici u kojoj su gosti, pet dana ranije obeshrabreni i ranjeni porazom od Olympiakosa, bili uvjerljivo bolji i vodili dok se Jeremy Taravel nije istaknuo glupošću kojom je zaradio isključenje.

Kekova taktika

Drugoga je rasturila Kekova klasična kontraška taktika: od četiri udarca u okvir, tri su završila u mreži (zapravo četiri od pet, jer Rijeci je poništen sasvim regularan gol). Pisao sam tada o tome kako se ne treba zanositi tom velikom pobjedom, jer u njoj prikazani obrazac nije nešto univerzalno primjenjivo, te umjesto zaključka ponudio izjavu Dinamovog Antonija Ježine: „Rijeka nudi agresivnost. OK, to je njihov način, ali bez igre nema ni trofeja“.

Ništa se značajno nije od onda promijenilo.

Otišli su Sharbini i Moises, koji su ionako stalno kuburili s ozljedama i lošom formom, otišao je i Radošević; vratio se Brezovec, a novi igrači Gavranović, Matei i Kajević tek se trebaju integrirati u momčad i dokazati svoju vrijednost. U međuvremenu, Kek je ostao vjeran sebi i na Maksimiru prezentirao gotovo istu taktiku kao i onomad na Poljudu.

Ona je ustvari gotovo uvijek ista, koliko god se slovenski stručnjak trudio povremeno, pogotovo u domaćim utakmicama, primijeniti nekakav ‘Plan B’. Zabetonirati sredinu trojicom ‘Pacmana’ – neumornih trkača i agresivnih osvajača lopte – čiji je zadatak onemogućiti protok lopte i prolaz prema obrani kroz sredinu te prebaciti težište igre na bokove, gdje se brzim kontrama ili polukontrama nada ostvariti višak.

Traženje slabe točke

Kek uvijek primarno traži slabu točku u suparničkoj momčadi i žestoko forsira igru preko nje; u HNL-u je to gotovo uvijek lijevi ili desni branič. Tako je bilo i protiv Dinama, gdje je – sasvim ispravno – kao slaba točka identificiran Matel na lijevom boku; to što Rijeka na svom desnom krilu ima Tomasova, svog trenutno najboljeg igrača, savršena je podudarnost.
Zadatak prednje trojice Riječana bio je pritisnuti visoko i otežati suparniku iznošenje lopte iz zadnje linije, u čemu im je pomagao jedan od veznjaka, Brezovec ili Močinić.

Ako njegovi bočni braniči prođu, Tomasov i Gavranović ga ne slijede, nego čuvaju svježinu za trk u kontru. Tu je zapravo jedini Kekov rizik: dopuštajući Dinamovim bočnim igračima ‘overlapping’, odnosno stvaranje viška, nadao se brzoj povratnoj tranziciji koja će naći (primarno) Tomasova ili Gavranovića/Bezjaka u praznom prostoru ili jedan-na-jedan s nekim od domaćih defenzivaca.

U prvom je poluvremenu ta strategija bila polovično uspješna. Trojac Maleš-Močinić-Brezovec nije dao disati Dinamovoj vezi i dobro je blokirao protok lopte kroz sredinu. Međutim, izostale su njihove dubinske lopte, a ni ostali gostujući igrači nisu se proslavili igrom prema naprijed. Ristovski i Zuta nisu na razini prošlosezonskih Tomečaka i Leovca: oni su relativno pristojni obrambeni igrači, ali nude premalo u ofenzivnom smislu. Nije, doduše, bila ni ideja koristiti ih previše u tom smjeru. S druge strane, krila su primila dosta lopti, ali su puno griješila u njihovoj kontroli i riječka napadačka tranzicija izgledala je dosta loše.

Nejasna Šovšićeva uloga

Poslije 45 minuta u kojima praktično nismo vidjeli pravu šansu, sve bitno dogodilo se u drugom dijelu. Zoran Mamić uveo je Machada i Ćorića umjesto Šovšića i Roga – nelogično je bilo boriti se protiv onakve riječke sredine prilično povučenim Rogom te Šovšićem, čija pretpostavljena uloga nije bila baš sasvim jasna. Tim više što Dinamo nije ponovio svoju donedavno klasičnu grešku sa suviše visokim postavljanjem obrane (sa Schildenfeldom bi to moglo biti kobno…), ali to je također značilo i nedostatak opcija pri prijelazu lopte iz obrane u sredinu.

S Machadom je Dinamo dobio igrača koji se zna izvući natrag, primiti loptu i proslijediti je bez nepotrebnih komplikacija. Time je i Antolić dijelom oslobođen grča u kojem igra zadnjeg veznog i omogućena mu je nešto veća sloboda i pokretljivost. Ćorić, u znatno ofenzivnijoj ulozi od Roga, donio je akciju u blizini šesnaesterca. Možda je Mamić čitavo vrijeme planirao takvu promjenu nakon što se riječki obrambeni blok zamori, a možda je naprosto pogriješio u početnim postavkama igre i to kasnije uspješno popravio.

Bitka na sredini

Bilo kako bilo, dobivanjem sredine dobio je i utakmicu.

Dinamo je time uspio – iako to zaista nije bilo ništa posebno – malo više razvući i umoriti riječki središnji blok, koji se povukao gotovo u krilo obrane i kasnije je sve bilo samo pitanje realizacije. No, nedostatak rješenja pri izgradnji igre i dovođenju lopte u završnu trećinu terena nešto je što trenera svakako mora zabrinuti.

S druge strane, veliki je ovo poraz Matjaža Keka – kao što je velika bila ona njegova pobjeda na Poljudu. Onomad se ukazao u svoj veličini svoje trenerske filozofije i izvukao maksimum, a sada je ogoljen kao one-trick-pony koji ni zakašnjelim izmjenama nije uspio izbjeći neizbježno. Da je Rijeka zabila u prvom poluvremenu, po svoj bi prilici uspjela još očvrsnuti i, ako ne zadržati tu prednost, a onda barem izvući remi – ali ona nije uputila nijedan udarac u okvir gola. Uostalom, za napad na naslov potrebno je pokazati i nešto – muda, a Rijeka igra ziheraški.

Hrvatski prvak @gnkdinamo u derbiju na Maksimiru slavio je nad @NKRijeka 3:0. #prvaliga https://t.co/s5wBjrTNyS

— Prva HNL (@1hnl) February 21, 2016

Kek je strahovito digao klub u prijelaznoj fazi ulaska svježeg kapitala i mase novih igrača u momčad. Svakako je riječ o dobrom treneru, koji je usto i osvajao džentlmenskim nastupima u javnosti. No, pitanje koje se postavlja je – je li on već dao Rijeci sve što je imao dati i koči li njen daljnji napredak? Skrivali su to dosad učinak bez poraza i velike pobjede nad Dinamom i Hajdukom, ali momčad već dulje stagnira i postala je najpredvidljivija i taktički najnezanimljivija ekipa lige.