M. Topić: Kako je Klopp taktički nadigrao Contea i pokazao mu da se do rezultata ne dolazi preko noći

Promjena formacija

Ono što je zanimljivo, obojica trenera odustala su od formacija koje su im bile zaštitni znak, što je još jedan dokaz da u modernom nogometu formacije nisu ključni aspekt nogometne taktike. Nogomet je igra uloga, puno je važnije koju netko ulogu dobije i kako je obavlja nego gdje je nacrtan u uvodnoj grafici. Klopp je tako sa svojih 4-2-3-1 prešao na 4-3-3, dok Conte igra 4-1-4-1 iako su mu dosadašnju karijeru najčešće obilježili sustavi s tri stopera i dva napadača. I jedan i drugi za tako nešto imaju jasne razloge.

Krenimo od Liverpoola. Klopp voli da mu ekipe igraju u 5 brzini, brzo i žestoko. Klopp jednostavno nema duo veznjaka koji bi pratio željeni nivo brzine i žestine, a da donosi i potrebnu kreativnost u početnim fazama napada. Sila prilike natjerala ga je da radi izmjenu formacije. Henderson je povučen na poziciju zadnjeg veznog, a strane mu čuvaju Lallana i Wijnaldum.

Kaos za protivnika

Niti su njih dvojica prave osmice, niti je Henderson dovoljno pouzdan da bi funkcionirao kao solo pivot. Međutim, Klopp je svjestan da takve igrače ionako nema. Zauzvrat je dobio defenzivog veznog jakog na lopti (Henderson je s 80 točnih dodavanja po utakmici na vrhu lige), te dva jako ofenzivna veznjaka sposobna priključivati se napadu, a koja čak i kad odlutaju s pozicije, mogu odigrati solidan presing. Na krilima su Coutinho i Mané, zapravo najkreativniji igrači koji često ulaze u sredinu stvarati višak. Ne manje važna karika je Daniel Sturridge koji je vrlo mobilan i koji odrađuje izniman posao u otvaranju prostora za suigrače.

Uz takvu napadačku trojku, trokut u sredini, Milnera na lijevom beku i Clynea na desnom, bitno je da stoperi mogu igrati visoko i da su solidni s loptom. To je napokon dobio s Matipom kao partnerom Lovrenu, pa iako momčad nimalo ne ulijeva sigurnost obrambeno, spremna je izići visoko i donijeti kaos protivniku, a to je ono što Klopp najviše voli.

Vertikalna rotacija

Temelj većine ofenzivnih shema je vertikalna rotacija. Mané s pozicije desnog krila ulazi u sredinu, a Lallana odlazi zauzeti prostor među linijama. Konstantno rotiranje unosi nesigurnost među protivničke redove i tjera na stalno preuzimanje u kojem se događaju greške. Ovdje prema Lallani izlaze i Azpilicueta i Matić koji ga je čuvao u početku akcije. Također, privlači pozornost i Davida Luiza udaljujući ga od stoperskog partnera, te na taj način otvara prostor da Mané ili Sturridge utrče u prostor iza leđa obrane kroz samu centralu.

Suradnja dva igrača otvara prostor za trećeg, na taj način su zabili prvi i treći gol Leicesteru, gol Tottenhamu i dva Arsenalu. Zapravo, još u Borussiji, takva igra je bila zaštitni znak Jurgena Kloppa i taj povratak korijenima dobar je znak za Redse. Ali i za sve neutralne promatrače, jer očekuje nas mnogo zabavnih utakmica na gol više.

Chelsea u ne baš dobrom svjetlu

S druge strane Conteov Chelsea se u ovoj utakmici pokazao u dosta negativnom svjetlu. Osim formacijskih oslonaca na tri stopera, Conteov zaštitni znak bila su upravo utrčavanja veznjaka iz drugog plana. U Juventusu je imao Vidala i Pogbu, dok je u Italiji se oslanjao na Giaccherinija. Uloge su bile jasne, zadnji vezni je bio primarno playmaker, centralni veznjaci su donosili dinamiku. Dok je u Juventusu, ali Italiji imao Pirla, u Chelseaju ima Kantea. Da bi barem malo kompenzirao nedostatak kreativnosti u tim prvim fazama napada, dovukao je najbolje dostupno rješenje što se tiče stopera koji mogu voditi igru, a to je David Luiz. Koji sam po sebi nije najpouzdaniji igrač kojeg možemo smisliti.

Problem je što ni Matić ni Oscar ne mogu donijeti potrebnu dinamiku napadu, a kreativni igrači (Willian i Hazard) su smješteni na krila. No, za razliku od Liverpoola gdje su krila aktivna i ulaze u igru, Chelsea ima probleme s jako široko postavljenim krilnim igračima koji su prečesto isključeni.

Predvidljiva i bezopasna igra

Willian i Oscar su preblizu jedan drugome, apsolutno neaktivni i obrambenoj liniji Liverpoola je lako iskontrolirati takvu poziciju. Ivanović nema rješenja na lopti jer, za razliku od brzog i žestokog Liverpoola, Chelsea je parkiran i kretanja su iznimka a ne pravilo. Preširoko postavljena krila uvjetuju potpuno praznu centralnu os terena, a Kante jednostavno nije tip igrača koji bi taj prostor mogao iskoristiti.

Vrijedi spomenuti i određenu asimetriju, gdje Azpilicueta odlazi dosta više u napad pomagati Hazardu, dok Ivanović ostaje natrag, na neki način kao treći stoper. Međutim, i dalje čitav koncept igre se odnosi na individualnu kvalitetu i stvaranje viška od strane Hazarda i Williana, te centaršuteve. Dobra vijest za Blues je što je Costa u odličnoj golgeterskoj formi, te zasad jako profitira od igre orijenitirane na krilne pozicije.

Međutim, ovakvo izbjegavanje sredine terena Chelsea čini predvidljivim i vrlo neopasnim, a vezano uz spomenuti problem statičnosti jasno je kako Conte ima dug put pred sobom, dok ne napravi barem naznake sustava koji je složio u Juventusu ili Italiji. A koliko je Chelsea bio daleko od željene frekvencije svjedoči i prvi gol.

Početak uzbudljivog ciklusa

Četiri igrača koja ne čuvaju apsolutno nikoga, oba stopera u borbi sa Sturridgeom i čak tri potpuno slobodna igrača u crvenom na drugoj stativi, iako plavi imaju 7 igrača u vlastitom kaznenom prostoru. Zbilja rijedak primjer potpunog raspada koncentracije i komunikacije na ovako visokoj razini.

Ono što vrijedi za City i United, vrijedi i ovdje. Oba trenera su postavila neke konture igre, međutim sve je to vrlo nedorečeno i jako nedovršeno. Razumljivo, ovo je tek početak ciklusa. Ciklusa koji će trajati i kojeg će biti uzbudljivo pratiti kolo po kolo. Jer izgradnja igre traje. To je pokazao i Klopp koji je pod sobom imao momčad koju je selektirao i uvježbavao 8 mjeseci više. To se u Londonu pokazalo ključnim i zasluženo nosi sva tri boda.