Analiza Mihovila Topića: Niko Kovač nije trebao prihvatiti ponudu
Povukao je riskantan potez kojim može izgubiti sve, a teško može dobiti previše
Armin Veh, tvorac čuda s Stuttgartom 2007., jer uvijek je čudo kada Bundesligu osvoji netko osim Bayerna, dobio je otkaz u Eintracht Frankfurtu. Priča bi sama po sebi prošla prilično nezapaženo u našim medijima da, uz Slavena Bilića, hrvatski nogomet tim činom nije dobio još jednog trenerskog gastarbajtera u ligama petice, što nije bila česta pojava zadnjih godina. Niko Kovač je nakon otkaza u hrvatskoj reprezentaciji dobio novi posao, priliku za iskupljenje traži na Majni. Prilika koja je daleko od idealne, ponuda koju Kovač nije trebao prihvatiti.
Kada je Kovač preuzimao reprezentaciju, smatrao sam to najlogičnijim potezom Saveza u specifičnom kontekstu vremena. Neki su i tada bili protiv toga da neiskusan trener preuzme reprezentaciju, a danas gotovo svi za sebe tvrde da su bili u toj grupi. Osobno, mišljenje nisam promijenio, opet bih dao isto opravdanje potezu.
Skupljanje krhotina
U trenutku kad ste tri (doslovno tri!) treninga udaljeni od nepoznatog protivnika u baražu, taktika je sporedna kao rijetko kada. Igrači, u dubokom psihološkom knockdownu, od nepovratnog raspada spašeni su isključivo zvonom kraja kvalifikacija. Reprezentaciji u tom trenutku nije bio primaran trener, trebalo im je poznato lice koje će pokupiti krhotine i oblikovati ih u nešto nalik ekipi.
Ni trust najboljih svjetskih stratega ne bi mogao u tom vremenu postaviti konture igre, iz čistog razloga što bi sva tri treninga potrošili na učenje imena igrača. Čak ni domaći kandidati nisu bili idealno rješenje. Iako su znali kako se svi igrači zovu i koliko mogu na terenu, nedostajao im je uvid u psihološku komponentu svlačionice i grupnu dinamiku između igrača.
Prvi izbor za novog trenera bio je Markus Gisdol, a iza njega poznati bundesligaški treneri−vatrogasci Mirko Slomka i Tayfun Korkut. Njihovo odbijanje pozicije svakako dobro opisuju koliko je teška pozicija kluba koji istodobno traži i novog sportskog direktora, mjesto koje su javno odbili bivši stoper Reala Christoph Metzelder i Christian Nerlinger
Nisu mogli znati kako na negativan rezultat na poluvremenu reagira Modrić ili Srna, koliko je Ćorluka opterećen pritiskom ili postoji li klan mlađih. To su iznimno bitni elementi igre o kojima se vrlo rijetko priča, najprije jer svim autsajderima spadaju u domenu nagađanja.Da bi imali uvid u te aspekte trebate biti dio tkiva momčadi, dio same ekipe.
Jedini treneri koji su to bili u toj generaciji su Slaven Bilić i Robert Prosinečki, obojica zauzeti poslovima u klubovima. Treći izbor je bio netko tko je bio vođa te reprezentacije, insajder koji je znao kako većina diše i kako će se ponašati prateći amplitude stresnih utakmica koje su bile pred njima. Istina, nikad nije bio pravi trener, ali pod okriljem kriznih vremena, igračke karizme i pobjeda na klupi mlade reprezentacije Niki Kovaču je oprošten taj mali nedostatak. Kontekst specifičnog trenutka je učinio svoje i dramatična vremena su tražila dramatične mjere.
U izvlačenju parova ga je pomazila početnička sreća. Ždrijeb nas je počastio Islandom, ali par dana prije se gubilo od Škota, tako da nijedan protivnik nije bio dovoljno bezazlen. Danas nam je jasno kako Kovačevo razdoblje na klupi reprezentacije nije bilo uspješno. Jer eto, kao da nam obično nije jasno da reprezentacija nije mjesto za učenje trenerskog (ali i igračkog) zanata. Ali, iako nije bilo očekivanog uspjeha na Mundijalu ni napretka u igri, pitanje je bi li mnogo bolji treneri od Kovača uopće doveli reprezentaciju u Brazil, zbog gore spomenutih okolnosti. S te strane, imponira gotovo hazarderska odlučnost da prihvati ponuđeno mjesto.
Rizik koji ga je mogao pokopati
Sagledajmo opet nakratko kontekst koji se zaboravlja. Kad je Kovač imenovan, protivnik se nije znao, tako da je jednaka vjerojatnost bila da umjesto na Gudjohnsena naleti na Cristiana Ronalda. Preuzimanje ekipe u dubokoj krizi, prijetilo je opasnom blamažom, što nijednom mladom treneru nije odviše poželjan start. Budućim poslodavcima sigurno ne bi bio privlačan stručnjak koji je doživio debakl na prvom pravom poslu. Koliko sam god mislio da je potez Saveza logičan, toliko je Nikin rizik duboko iracionalan.
Ako je reprezentacija bila nerazborit rizik, prihvaćanjem posla u Eintrachtu Kovač je preuzeo krumpir koji je toliko vruć da mu prijeti spržiti karijeru
Rizik, ispostavlja se, vuče u povijest. Iako redovno pozivan u kvalifikacijskom ciklusu, Niko je izostavljen s popisa putnika u Francusku. U knjizi Kovači vatrene sreće Andrija Kačić-Karlin piše o tome kako je to izostavljanje ostavilo dubok trag na mladića rođenog u Berlinu, a osjećaj kako je izgubio priliku uzeti povijesnu medalju pratio ga je kroz čitavu karijeru.
Ne čudi stoga da je neočekivani poziv da preuzme kormilo broda koji tone dočekao kao priliku da kompenzira ono što je vidio kao najveći poraz u karijeri. Prihvatio je posao, preskočio prvu prepreku, zapeo na drugoj izbjegavši blamažu, a onda na trećoj otišao kao gubitnik. Mogao je bolje i mogao je lošije, svakako je mogao pametnije, ali nam je jasna motivacija preuzimanja tolikog rizika.
Stanje u Frankfurtu
Prihvaćanje poziva iz Frankfurta teže je objašnjivo. Klub je financijski stabilan i solidno uređen, ali trenutno je pri dnu ljestvice, a dva najbolja igrača (ikona Meier i talentirani Stendera) su pod ozljedama što znači dosta siromašniji igrački kadra od zahuktalih izravnih konkurenata za ostanak.
Tako, ne samo da se nisu ostvarile ambicije o uključivanju u borbu za Europu, nego i ostanak u Bundesligi opasno visi. To je uvidjela i uprava Eintrachta, te je uručila izvanredan otkaz Vehu koji je zaposlen na početku sezone da napravi rezultatski iskorak. Kako izvještava Süddeutsche Zeitung prvi izbor za novog trenera bio je Markus Gisdol, a iza njega poznati bundesligaški treneri−vatrogasci Mirko Slomka i Tayfun Korkut.
Njihovo odbijanje pozicije svakako dobro opisuju koliko je teška pozicija kluba koji istodobno traži i novog sportskog direktora, mjesto koje su javno odbili bivši stoper Reala Christoph Metzelder i Christian Nerlinger, bivši sportski direktor Bayerna, osobe koje visoko kotiraju u bundesligaškom okruženju.
Dakle, ako je reprezentacija bila nerazborit rizik, prihvaćanjem posla u Eintrachtu Kovač je preuzeo krumpir koji je toliko vruć da mu prijeti spržiti karijeru. Niko kao da nije svjestan kako je broj šansi koje će dobiti na najvišoj razini jako ograničen. Ona igračka beskompromisnost kojom je plijenio simpatije u trenerskom svijetu ne donosi bodove. Nakon prvog neuspjeha, uvijek je potrebno pažljivo izabrati drugi posao jer treća prilika se obično ne pruža.
Nije problem težak poraz, već očajna igra Orlova
Gostujući poraz od Borussije Mönchengladbach bodovno i nije težak udarac, teško je računati na bodove s Borussia Parka. Rezultatski 3-0 izgleda ružno, ali imajući na umu kako je vratar direktni krivac za barem dva gola, a dobrim dijelom i za treći, može se preživjeti. Ono što mora brinuti je očajna igra Orlova.
Prvo poluvrijeme bez udarca i utakmica bez udarca u okvir, jalova igra koja ne stvara šanse i dojam kronične bezopasnosti ne ulijevaju nadu za nastavak borbe za ostanak. Utakmicu je počeo u 4-4-2, igrajući u dubokom bloku u svojoj polovici. Iako nije bilo presinga, igrači su bili pokretni i pokrivanja i preuzimanja su najčešće bila pravovremena.
Kovač je početnim postavkama napravio odmak od onoga što je prezentirao Armin Veh, međutim bio je to pomak u krivom smjeru. U drugom poluvremenu uvidio je vlastitu grešku i vratio igrače na pozicije na koje su više navikli
Borussia Mönchengladbach u fazi posjeda lopte nije imala čista rješenja za ugrožavanje gola gostiju i nije stvarala puno šansi, ali to su nadoknađivali gosti neshvatljivim početničkim greškama u opasnim zonama, a svojim ekspadama prednjačio je vratar Hardecky.
Drugo poluvrijeme donijelo je ponešto drugačiju postavku Eintrachta, prijelaskom na 4-2-3-1. Zadnja linija podignuta gotovo do centra i pokušaji iznošenja lopte preko stopera su ostavili bolji dojam nego plan igre u prvom poluvremenu, najvećim dijelom jer bi apsolutno sve ostavilo bolji dojam od onoga. Problemi u igri su očiti, nema mehanizama otvaranja prostora, veznjaci se ne rotiraju, a napadačka linija se ne spušta po loptu.
Krila su preširoko, a ne predstavljaju opasnost tako da šire zadnju liniju Borussije. To je za posljedicu imalo pokušavanje vođenja igre iz zadnje linije, što je rezultiralo hrpom promašenih dodavanja i poklonjenih kontri. Jednostavno igra s loptom je bila ispod svake kritike.
Uvidio pogreške i vratio igrače
Kovač je početnim postavkama napravio odmak od onoga što je prezentirao Armin Veh, međutim bio je to pomak u krivom smjeru. U drugom poluvremenu uvidio je vlastitu grešku i vratio igrače na pozicije na koje su više navikli. Pokušao je unaprijediti igru forsirajući izlazak lopte preko bekova, a to se pokazalo lošom idejom. Je li stvar manjka uigranosti ili kritično loše tehničke potkovanosti bočnih igrača (a zapravo riječ je o kombinaciji), nadam se da nećemo imati priliku saznati.
Retrospektivno, u mladoj reprezentaciji Kovač je imao nekoliko zanimljivih ideja upravo u iznošenju lopte. Igrajući s Močinićem i Radoševićem kao centralnim veznjacima, imao je manjak kreativnosti u sredini terena. Jedan od osnovnih mehanizama prelaska u napad uključivao je odlazak bekova visoko, centralnih veznjaka široko uz spuštanje igrača s pozicije desetke. Na skici to izgleda ovako:
Primarna opcija je osloboditi prostor ofenzivnom veznom po sredini terena da nesmetano primi loptu. Protivnik je stavljen u situaciju da bira, hoće li njihov zadnji vezni ispratiti desetku i ostaviti prostor u sredini u koji se spušta lijevo krilo ili će njegovi prednji vezni igrači preuzeti desetku, ali neće moći pokriti središnje veznjake koji su otišli široko.
U svakom slučaju stoper ima opciju, bilo desetka ili izlazak preko strane, na beka i veznog igrača. Bez obzira na izbor, na kraju u mladoj reprezentaciji akciju je obično završavao Brozović, pridodavajući se napadu s lijevog krila.
Od napadača suparničkoj polovici koji prima loptu leđima okrenut golu, Kovač zahtijeva da uvijek odigra povratnu. Tako će najbrže pozvati suigrača na suradnju i pomaknuti cijelu momčad prema naprijed.
Mala je ovo ilustracija kako je Kovač imao nekoliko zanimljivih ideja u pripremi. U trenutnoj situaciji će mu te ideje biti od životne važnosti, jer ispadanjem iz Bundeslige s Eintrachtom njegova karijera dolazi u opasnost.
Radom do uspjeha
Pred Kovačem i društvom iz Frankfurta je teško vrijeme, ali cilj nije neostvariv. Raspored je povoljan, iako imaju i Bayerna i Borussiju Dortmund, u goste im dolaze izravni suparnici, dok će se o ostanku u ligi možda odlučivati u zadnjem kolu, na gostovanju kod Werdera.
Kad su Kovača izrugivali nakon što je u reprezentaciji zadužio desetku, odgovor je bio kratak: sve sam stekao borbom, trudom i zalaganjem, uopće nije bitno koji broj nosim kad se do kraja utakmice ionako neće vidjeti od blata.
Povukao je riskantan potez kojim može izgubiti sve, a teško može dobiti previše. Cijeli život u nogometu je igrao protiv svih izgleda, pa je ipak od prašnjave livade u Berlinu otvarao čak dva Svjetska prvenstva, jedan kao kapetan drugi kao trener. Prihvaćanje posla koji su mnogi odbili zaista nema smisla u ovoj fazi karijere, ali Niko Kovač očito smatra kako najbolje radi kad su šanse protiv njega. Trebat će mu maksimum truda i zalaganja.
Trebat će mu i doza odmjerenosti koje dosad nije pokazivao u karijeri. Jer dramatična vremena traže dramatične mjere.