Analiza: Angel Di Maria je bio najvažniji igrač u pobjedi PSG-a nad Chelseajem. Fabregas je nemoćan
Chelsea nije znao što napraviti kada oduzme loptu protivniku
Nakon prošlogodišnjeg okršaja ovih klubova i šokantnog ispadanja u produžecima, Chelsea se nadao osveti. Osveti se nadao i Zlatan Ibrahimović, koji je jako zamjerio suparnicima ponašanje pri prošlogodišnjem isključenju. U svom stilu, Ibrahimović je poručio da su ga prošle sezone izbacili s travnjaka, a da ovako izgleda kad ostane na njemu. I zbilja je briljirao, gol, asistencija i naslovna uloga u oba čina dvomeča.
Nekoliko je ključnih stvari koje su odlučile pobjednika. Naravno, jedna od najbitnijih je pozitivan rezultat koji je PSG donio iz prve utakmice. Zahvaljujući činjenici da su startali s prednošću imali su šansu igrati pasivnije, jednostavno im se nije žurilo u toj mjeri koliko Chelseaju.
Strategija pasivnog posjeda PSG-a
Posjed lopte, kojim su dominirali, na početku utakmice nisu koristili kako bi dolazili u završnicu, cilj je bio posjedom kontrolirati ritam utakmice i protivnika. U iznošenju lopte iz obrambene linije spuštali su praktički čitavu ekipu na centar. S tako napučenom zonom oko lopte imali su uvijek dovoljno rješenja da zadrže posjed, premda je takva postavka bila prilično pasivna i nije nudila rješenja za prelazak u iduću fazu napada i prijenos lopte u opasnije zone. U tim zonama najčešće uopće nije bilo igrača u bijelome, ali kako smo već rekli, bio je to strateški potez, Blancu se nije previše žurilo. Da je cilj prolazak dalje i očuvanje prednosti pokazala je i uloga stopera i bekova.
Fabregas se sve više pokazuje kao balast svoje ekipe. Gotovo je nemoguće naći mu odgovarajuću poziciju unutar sistema koji Chelsea trenutno može složiti. Previše je spor i defenzivno neodgovoran da bi igrao na poziciji koju je igrao sinoć, a teško ga je koristiti kao desetku jer nije moćan u driblingu i teško se snalazi u zahtjevima tranzicije.
Znamo kako su Thiago Silva i David Luiz vješti s loptom u nogama, sinoć nisu imali gotovo nikakvu ulogu u organizaciji napada. Ipak postoji i bolja ilustracija Blancove strategije i to na primjeru čovjeka čija se uloga obično lako previdi. U Parizu je Maxwell bio ključ stvaranja prostora, do te mjere da bi često bio najistureniji igrač PSG-a. Tako bi opteretio zadnju liniju Bluesa i sprječavao beka da prati krilo koje bi se ubacivalo u sredinu ili napadalo prostor koji bi otvorio Ibrahimović. U Londonu je rijetko pokušavao taj manevar. On i ostatak zadnje linije bili su jako konzervativni, gotovo čitavo vrijeme iza lopte s jasnim ciljem da spriječe eventualnu kontru koja bi nastala greškom u sredini.
Žrtvovanje bekova PSG-a
Dakle, za stabilan posjed su morali žrtvovati bekove koji su se rijetko pridodavali napadu, Lucasa Mouru koji je stajao poprilično usko, a često se jako duboko spuštao i Ibrahimović. Došlo je to kao naručeno za zbilja iznimnog igrača, koji je ponovo dokazao svoju vrijednost ako mu se pronađe prava uloga. Di Maria, iako nominalno lijevo krilo većinu vremena je provodio u središnjoj zoni. Dominacijom u matchupu pokazao se ključnom figurom utakmice. Iako je imao i nekoliko loših odluka, ali generalno, Di Maria i njegovo kretanje bili su previše za Fabregasa. Izvrstan primjer je situacija kod prvog gola PSG-a.
Di Maria se prvo zavlači iza Fabregasovih leđa, a zatim se oslobađa poludesno. Tu je u poziciji primiti loptu, Fabregas ga ne može uloviti, obrana je predaleko da ga preuzme i moraju izaći iz idealne formacije prema njemu. U tom trenutku kreće nešto što bi mogli nazvati kontrom PSG-a, jer je imalo sva obilježja tranzicijskog napada.
Di Maria kreće licem prema golu, Ibrahimović ulazi iza leđa obrani, vezni igrači u bijelom su brži nego u plavom i na drugoj stativi PSG ima dvojicu, te Rabiot lagano zabija. Za razliku od drugog gola gdje mu je pripisana asistencija, prvi gol mu neće biti prikazan na statistici, iako je zapravo najviše zaslužan.
Fabregas uteg za Chelsea
Nažalost, sjajni Španjolac se sve više pokazuje kao balast svoje ekipe. Gotovo je nemoguće naći mu odgovarajuću poziciju unutar sistema koji Chelsea trenutno može složiti. Previše je spor i defenzivno neodgovoran da bi igrao na poziciji koju je igrao sinoć, a teško ga je koristiti kao desetku jer nije moćan u driblingu i teško se snalazi u zahtjevima tranzicije. Jednostavno, tu je Willian u ovom trenutku u puno boljoj situaciji, ne samo formom, jer Willian je bez dvojbe najbolji igrač Chelsea ove sezone, već i igračkim karakteristikama.
Zapravo, nije nimalo čudno da je Fabregas daleko najbolje predstave prikazivao u prvoj polovini prošle sezone, kad je Mourinho igrao puno ofenzivnije i dominantnije. Tada je plan napada bio poprilično drugačiji, Chelsea je igrao na posjed lopte i produžene napade koji su protivnika zbijali u vlastitih 20 metara. Uvjeti su to gdje Fabregas može ponuditi svoj maksimum, gdje je bez dvojbe jedan od najboljih igrača svijeta.
Sistemski problemi londonskog kluba
Rekli smo kako je PSG odabrao malo pasivniji pristup zbog prednosti iz Pariza, ali ni Chelsea nije morao bezglavo napasti, s obzirom da ih je 1:0 vodilo naprijed. Domaćini su se stoga odlučili braniti dubokim blokom, te čekati grešku iz koje bi ugrozili gol Parižana.Tako su ove dvije ekipe pomalo išle na ruku jedna drugoj, Chelsea nije agresivno napadao posjed, a PSG-u je nedostajalo aktivnosti (a i igrača) da probiju zonu Plavaca.
Ono što je pozitivno, na što Hiddink na neki čudan način može biti ponosan, je činjenica kako se ekipa nije raspala nakon prvog gola. Nastavili su igrati barem jednako hrabro. I dalje nije bilo potrebnih kvalitetnih sistemskih rješenja ni u obrani niti u napadu. U rezultatskom deficitu potrebno je preuzeti dodatne rizike, recimo izlaske u presing, a to u ovom trenutku Chelsea jednostavno nije imala spremno.
Problem je podjednako bio kadrovski, jer je teško odigrati tako nešto s Mikelom i Fabregasom kao centralnim veznjacima, tako i činjenicom da presing nije definiran samo bjesomučnim trčanjem. Zahtjeva uigravanje, točno određenu strukturu i pravila, koordinaciju bez koje bi ovako individualno kvalitetna ekipa poput PSG-a rastočila protivnika.
Motivacije u zadnjem lovu na ukleti trofej Ibrahimoviću sigurno neće nedostajati, pogotovo ako se ispriječe klubovi ili treneri kojima treba uzvratiti zbog nečega iz povijesti.
Nakon gola Diega Coste ni nemaju potrebe riskirati. Do samog gola dolazi nonšalantnošću u dodavanjima kod vezne linije PSG-a, požrtvovnošću Pedra i klasom Diega Coste, koji je jednog od najboljih stopera svijeta riješio u jednom potezu. Važnije za Chelsea, taj gol ih vraća u igru, daje im aktivan rezultat u kojem su opet gol udaljeni od prolaska.
Hiddinku ozljede mogu biti mala isprika, ali i dalje ostaje činjenica da nisu imali plan što po oduzetoj lopti. Iako su imali svojih prilika, nedostajalo je čistih i izrađenih šansi, to je ipak nešto što očekujemo o momčadi kvalitete kakvu ima Chelsea i to na domaćem terenu u situaciji gdje love prednost. Igrati na kontre se samo naizgled čini jednostavnim, zapravo zahtjeva također vrhunsku uigranost, timski pristup i razumijevanje dodijeljenih uloga. Igrači Chelsea su prečesto po osvojenoj lopti pokušavali sami osvajati prostor, te su tako postajali lake mete brojčano nadmoćnom protivniku ili su se morali zadovoljiti udarcima izvan kaznenog prostora, kojih su skupili čak sedam.
Pogled u budućnost
Iz zanimljive i sadržajne utakmice PSG izlazi slavodobitno i prolazi u četvrtfinale Lige prvaka, s nadom da će konačno doći do završnice. Imaju komfornu situaciju u domaćem prvenstvu, imaju širok kadar i osnovne mehanizme u igri. Povratkom Verattija dobit će i kvalitetu više u organizaciji igre, ali vidljivo je kako nedostaje konačan plan u protivničkoj polovici.
PSG igra lijepo, čist posjed, dosta kratkih dodavanja, teži tome da nadigra protivnika, a istodobno u zadnjoj trećini je sterilan i skoro isključivo se oslanja na individualnu kvalitetu. Čudan je to paradoks koji može doći na naplatu u onim trenucima kad se namjere na najjače. Također, ostaje za vidjeti koliko su zapravo defenzivno čvrsti kad naiđu na protivnika koji će im oduzeti loptu. Imaju se čemu nadati u daljnim fazama, ali imaju i nekoliko upitnika.
Ono što je pozitivno, na što Hiddink na neki čudan način može biti ponosan, je činjenica kako se ekipa nije raspala nakon prvog gola. Nastavili su igrati barem jednako hrabro.
S druge strane Chelsea je u dijametralno suprotnoj situaciji. Bez šanse u prvenstvu, ostala im je Liga prvaka i FA Cup. Iz Lige prvaka su ispali, Everton čeka u subotu. U realnoj su opasnosti da sezona završi i prije polovice ožujka. Naredne sezone neće igrati europska natjecanja, pred njima je proces ponovne izgradnje većeg dijela ekipe, s Hiddinkom ili novim trenerom na klupi. Chelsea je ovim porazom započela tranzicijsku fazu, a to je puno veći razlog za brigu od samog ispadanja.
Na kraju, u raspletu Lige prvaka možda se pokaže ključnim da Ibrahimović konstantno pokazuje što može kad ostane na terenu. Motivacije u zadnjem lovu na ukleti trofej sigurno neće nedostajati, pogotovo ako se ispriječe klubovi ili treneri kojima treba uzvratiti zbog nečega iz povijesti. Njima će pokazati što može kad ga se pusti na teren.