Nekad je nužno odabrati stranu

Bilo bi jezivo nepošteno ne spomenuti ozbiljnu zvijezdu prvenstva, HRT-ovog Marka Šapita

Emisija Zabivaka bila je pametna, zanimljiva i strukturirana kao rijetko što na hrvatskim televizijama

Hrvatska radiotelevizija, mogli ste čitati na Telegramu, često griješi. Ne u smislu da onaj tko radi i griješi, nego baš krupne profesionalne pogreške: u eteru promoviraju razne redikule i nekompetentne blefere, od endehazijskih nostalgičara do teoretičara zavjera; za goste pozivaju ljude čiji profesionalni ni osobni integritet ne ukazuju na potencijal gostovanja na javnoj televiziji; u posljednjih nekoliko godina prostor su davali protivnicima cijepljenja i revizionistima Jasenovca; na kraju, bilo bi šteta zaboraviti, u informativnu emisiju zvali su babu vračaru s porukom da HDZ čekaju svijetli i plodonosni dani, dok njihove protivnike čeka, jasno, propast.

Na ovom Svjetskom prvenstvu imali smo prilike gledati jedan sasvim drugačiji HRT, kakav već jako dugo nismo imali prilike gledati. Nakon deset godina na HRT-u, urednik i novinar Marko Šapit dobio je priliku raditi centralnu emisiju za vrijeme prvenstva (ranijih godina radio je popodnevne segmente, ili komentiranje utakmica, ili javljanja s terena). Priliku je apsolutno iskoristio, jer emisiju Zabivaka koju je postavio i vodio bila je pametna, zanimljiva i strukturirana kao rijetko što na hrvatskim televizijama.

Mirno je izolirao sugovornike kada bi iskliznuli

Umjesto na blefovima, neznanju i nekompetenciji, koji nažalost dominiraju televizijskim formatima, Šapitova Zabivaka temeljila se na činjenicama, statistikama, dobrom uvidu, stručnim gostima, smirenom tonu i dobroj strukturi. Umjesto načelnog dojma i navijačkih impresija – ajmo naši! – svoju emisiju Šapit je postavio kao ambiciozno zamišljen format, koji je u velikoj mjeri i realizirao.

Šapit je izvanredno talentiran voditelj i urednik, s izraženim smislom za ritam, uređivanje i usmjeravanje. Suvereno je upravljao studijskim raspravama, bez gubljenja vremena niti suvišnog strpljenja za digresije; ali, opet, uz puno mirnoće i uvažavanja sugovornika. Vlastite opaske ograničavao je na one koje mogu doprinijeti raspravi i pogurati je dalje, a ne, poput nekih Šapitovih prethodnika na tom mjestu, demonstraciju vlastite pameti ili brzinske načitanosti.

U nekoliko navrata elegantno je prekidao sugovornike koji su izlazili iz vremenskih okvira; kada je Joško Jeličić krenuo direktno ispitivati sudačkog stručnjaka Matea Beusana, Šapit ga je mirno izolirao i nastavio svoju interakciju s Beusanom; u jednom dijelu nakon finala, Jeličić je uzeo zamah i krenuo u društveno angažiran govor o političarima, koji je malo zazvučao bizarno, da ne kažemo banalno. Šapit ga je pustio do jedne mjere, a zatim je raspravu ponovno vratio na tekuća pitanja.

Informacije, pametni zaključci i solidan kontekst

Odabir gostiju ukazivao je na stručnost i artikuliranost kao temeljne kriterije. Bez obzira na to što je uglavnom britki Robert Prosinečki tu i tamo zvučao defokusirano, a Jeličić bio mrvicu inspiriran određenim nogometnim analitičarima, njihova zapažanja i objašnjenja bila su vrlo dobra, konkretna i korisna – posebno u kombinaciji s čuvenim Antonom Samovojskom. Iz njihovih smo interakcija dobivali pregršt korisnih informacija, pametnih zaključaka i solidnog konteksta za gotovo svaku utakmicu koju su pratili. Što sve ne bi funkcioniralo, da sam voditelj nije upućen, samouvjeren i koncentriran.

Posebno je dojmljivo što je Zabivaka uspješno miješala nekoliko različitih žanrova i formi. Imali smo vrlo dobro složene mozaike uoči svake važnije utakmice, sa sasvim korektno odrađenim reportažama iz gradova domaćina; javljanja s lica mjesta, bilo da se radilo o hrvatskim trgovima ili ruskim stadionima; kratke intervjue s ključnim akterima, odmah nakon događaja; uistinu zanimljiv studijski dio, koji ovaj put nije bio nužno davljenje kao alibi za prodani oglasni prostor, već istinska dodatna vrijednost. I sve to bez tehničkih problema ni velikih grešaka.

Najslabiji dio večeri bili su komentatorski prijenosi

Zapravo, za pravo vrednovanje uspjeha Zabivake možda je još važnije ono što Zabivaka nije sadržavala. Nije bilo grozomornih sekvenci s unajmljenim navijačima koji u lažnim dresovima nabijaju nekakvim plastičnim pomagalima za dizanje atmosfere; nije bilo patetičnih uzvika, banalnosti, floskula niti naglašenog seksizma, kojim su ovakvi formati na javnoj televiziji uvijek obilovali (iznimka su Jeličićeve povremeno neukusne opaske i slabi pokušaji humora).

U svim ovim tjednima zapamtili smo možda tri ili četiri manje greške i propusta, što svjedoči o visokoj razini Šapitovog ostvarenja. “Marko Šapit radi genijalan posao”, kazao je nedavno iskusni komentator Željko Vela. “Jer, nemojte zaboraviti da je to svaki dan, svaki dan, svaki i svaki dan…”.

Možda najslabiji dio večeri bili su komentatorski prijenosi Drage Ćosića, kada su u pitanju utakmice Hrvatske. Nije Ćosić bio posebno lošiji nego inače – dapače, njegov patetično-euforični zanos zapravo je bio sasvim primjeren, s obzirom na luđačke utakmice hrvatske reprezentacije – ali ostatak emisije ipak je bio na nešto višem nivou. Točnije, dojma smo da su se studijski i reporterski dijelovi od prošlog prvenstva značajno unaprijedili, dok su prijenosi ostali više-manje isti.

Navodno šaljivi spontani stihovi gospodina Ćosića

Bilo bi recimo dobro da do idućeg prvenstva gospodin Ćosić napusti naviku čestog citiranja sasvim besmislenih statistika iz pradavnih godina koje ne spadaju čak niti u zabavnu triviju, a danas su i tako svima dostupne na Wikipediji. I njegovi navodno šaljivi spontani stihovi i rime dramatično gube na značaju kada je sasvim očito da ih je autor minuciozno smišljao unaprijed, da bi ih zatim u pravom trenutku, kao spontano, plasirao u eter. Daliću Zlatko, izborničko zlato!

Teško je ne spomenuti, bilo je malo nelagodno slušati i kada se usred prijenosa čudio što Danci vrše četvrtu zamjenu igrača, evidentno neupoznat s novim pravilima koja to omogućavaju u slučaju produžetaka.

Ostaje nada da će cijeli HRT jednom biti na toj razini

No, nešto slabiji dojam samih prijenosa uistinu ne može ugroziti generalno izvanredan dojam koji nam je ostavila sportska emisija HRT-a. S obzirom na količinu negativnih tekstova koje smo objavili o ostalim dijelovima javnotelevizijskog programa, jasno je kako nas je Šapitova Zabivaka uistinu i iskreno oduševila.

Ostaje samo nada kako bismo ovu razinu jednog dana mogli promatrati kada HRT, recimo, obrađuje teme poput mirovinske reforme, porezne politike ili zdravstva ili bilo koje druge tematike, s istom razinom podataka, stručnosti i upućenosti. Odnosno, još važnije, bez floskula, predrasuda ili čistih neistina kakvima nas prečesto zatrpavaju.