Hajduk još mora dokazati da je dostojan zacrtanih ideala. Nije mu se zamjerila sreća, nego sam Bog

Telegramov kolumnist Aleksandar Holiga o jučerašnjoj utakmici

25.08.2016., Split - Uzvratna utakmica play off-a Europske lige u Poljudu izmedju Hajduka i Maccabija iz Tel Aviva. Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

O sreći i slučajnosti u nogometu izrečeno je i napisano puno toga. Što i ne čudi, budući da – već zbog malog broja pogodaka, jedine statistike koja se u utakmici doista doista ‘računa‘ – ti faktori baš u nogometu igraju veću ulogu nego u bilo kojem drugom popularnom momčadskom sportu. Svi kojih se ‘na prvu‘ mogu sjetiti čine se savršeno irelevantnima za ono čemu smo svjedočili sinoć na Poljudu, ali ipak otkrivaju poantu.

Profesor Anatolij Zelencov, najbliži suradnik Valerija Lobanovskog u 1970-ima i čovjek koji je udario temelje znanstvenom pristupu nogometu, tako je jednom rekao: „Momčad koja griješi u ne više od 15 do 18 posto svojih akcija je nepobjediva“.

Dr. Roland Loy, njemački znanstvenik novijeg doba koji je objavio iznimno utjecajno istraživanje „Zufall im Fussball“ (Slučajnost u nogometu), došao je do zaključka da oko 60 posto golova u nogometu pada kao rezultat atletskih ili tehničkih vještina momčadi, dok je drugih 40 posto posljedica onoga što je definirao kao ‘slučajnost ‘: onoga što nije plod neke smišljene akcije ili sjajnog poteza, nego izravna posljedica pogreške obrambene momčadi ili naprosto ono što kolokvijalno zovemo ‘krumpir ‘.

Boljom sposobnošću koordinacije rjeđe pogreške

Dikod uniđe, dikod ne uniđe, nadovezao se na sve to doktor Mate Baturina. Prve reakcije navijača i portala nakon Hajdukova ispadanja od Maccabija na penale, čini se, tvore konsenzus koji kaže da opet „nije bilo sriće“. Samo što to nije tako.

Zelencov i Lobanovskij istraživali su ulogu slučajnosti upravo zato kako bi vježbom i mehanizacijom igre što je moguće više ograničili njen utjecaj i približili se čarobnoj granici nepobjedivosti, 15 do 18 posto. Dr. Mark Wertheim, asistent Dr. Loya, razvio je teoriju zasnovanu na sportskom treningu, neurologiji i neuropsihogiji nazvanu OCO (Optimal Coordination Order), korištenu u sveobuhvatnoj reorganizaciji rada s mladima u njemačkom nogometu, odnosno identificiranju koordinacije i inteligencije pokreta kao ključnog elementa u selekciji, ranije zasnovanoj mahom na fizičkim predispozicijama.

„Prema istraživanju Dr. Loya, igrač s boljom sposobnošću koordinacije rjeđe će raditi pogreške. Ako je slab na tom plju, bit će i znatno slabije sposoban nositi se s elementom slučajnosti, koji je izuzetno važan tijekom utakkmice. Dobar koordinacija između mozga i mišića znatno pomaže i u razvoju tehnike, jer omogućuje igraču da vizualizira svoje poteze i prije nego što primi loptu, što mu stvara komparativnu prednost nad suparnikom“, objasnio je Wertheim. Njegove ideje transformirale su njemački nogomet – između ostalog i zato jer su išle za time da minimaliziraju utjecaj sreće i slučajnosti, odnosno okrenu ih u svoju korist.

Što više vježbam, više sreće imam

„Sreća je logična“, jedna je od enigmatičnih izjava Johana Cruyffa, zapravo odgovor na pitanje je li u jednom konkretnom porazu presudila božica Fortuna, kako to vole reći nogometni novinari. „Što više vježbam, više sreće imam“, rekao je jednom neki golfer. A priča o ‘lutriji jedanaesteraca ‘ posebno je naporna i tragedija je da se još uvijek redovito ponavlja, jer postoji niz dokaza da tome nije tako: počevši od toga da momčad koja puca prva pobjeđuje u 60 posto slučajeva do niza zakonitosti u načinu izvođenja, kretnjama golmana, vježbi fizičkoj i mentalnoj.

Da, sreća kod penala igra još daleko veću ulogu nego u utakmici, ali daleko od toga da je lutrija. Postoji mnoštvo stvari kojima se objektivno može utjecati na ishod raspucavanja – koje je, uostalom, natjecanje u vještini, psihološkoj stabilnosti i pripremi, a ne bacanje novčića. Svaka momčad dobije po pet (pa, ako je potrebno, i više) mrtvih šansi za postizanje pogotka, a pobjeđuje ona koja je u tome bolja. Ben Lyttleton, jedan od osnivača agencije Soccernomics, tome je posvetio cijelu knjigu: „Twelve Yards: The Art and Psychology of the Perfect Penalty“.

Hajduk je, s obzirom na realne mogućnosti kadra, odigrao dvije dosta dobre utakmice protiv znatno jačeg suparnika. Može se čak reći i da je, s obzirom na očekivanja, poprilično uspio minimalizirati utjecaj sreće i slučajnosti na ishod, jer u tim smo utakmicama od Pušnikove momčadi vidjeli manje dramatičnih grešaka nego u nekim drugima.

Prošla je momčad koja je definitivno pokazala više

U uzvratu je bio možda i za nijansu bolji (iako treba napomenuti da je Maccabi nastupio bez dvojice najvažnijih igrača), ali dalje je prošla momčad koja je definitivno pokazala više u dva susreta. Na kraju je pobijedila u raspucavanju jedanaesteraca, pri čemu je pokazala više vještine i veću psihološku stabilnost. Lovre Kalinić skinuo je dva penala, ali dvojica Hajdukovih igrača promašila su cijeli gol, a Tudorov udarac bio je izrazito loš. Je li to slučajnost ili veća kvaliteta i bolja pripremljenost?

Nije božica Fortuna ona na koju su Hajdukovi navijači zapravo kivni. Njima se zamjerio sam Bog. Onaj koji uporno ignorira njihove apele, kao i njegov sin kojemu se uoči utakmice priopćenjem naslovljenim „O, Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu!“ obratila i Torcida.

Kozmička pravda

Ono na što misle kad spominju sreću zapravo je – kozmička pravda. Vidjevši kako nebeski bradonje šakom i kapom dijele nekim drugima koji i lažu i kradu, vjerojatno smatraju da su i oni zaslužili malo takvog poguranca s obzirom na sve što se s tim klubom događa zadnjih godina, koliko se pati i ispašta na svojoj „dugoj cesti“, okajavajući ogromne grijehe iz prošlosti i pokušavajući raditi stvari drugačije. No, još jednom se pokazalo da na toj cesti nema prečica.

Ne znam puno o vjeri, ali negdje sam čuo da Bog na najveća iskušenja stavlja one koje najviše voli. Možda Hajduk još mora dokazivati da je dostojan ideala koje je sebi zacrtao. Možda ni sva ta priča o pravdi nema ništa više veze od one o sreći i možda je sve u ateističkoj znanosti, brojkama i radu, radu i radu.

Ne znam puno ni o ljubavi, ali svejedno vjerujem da može spasiti svijet. Kao što je već spasila ovaj klub i, siguran sam, nastavit će ga spašavati. Nemojmo slaviti poraze, jer to vodi prema luzerskom mentalitetu, ali nemojmo ih pretjerano ni oplakivati. Umjesto Slayerova „God Hates Us All“ poslušajmo Beatlese i „All You Need Is Love“. Ljubav nije uvijek dovoljna, ali bit će presudna na putu da ga učini ekipom koja će jednom doista zaslužiti proći, čak i bez oslanjanja na kozmičke sile.