Nekad je nužno odabrati stranu

Aleksandar Holiga: Dobro je! Dinamovci, srećom, ipak nisu poginuli u Londonu

Sama utakmica bila je tipični antiklimaks Dinamovih europskih nada

Dinamo Zagreb's goalkeeper from Portugal Eduardo (Below C) defends the ball from Arsenal's Chilean striker Alexis Sanchez (Back 2nd R) during their UEFA Champions League Group F football match between Arsenal and GNK Dinamo Zagreb at The Emirates Stadium in London on November 24, 2015. AFP PHOTO / ADRIAN DENNIS / AFP / ADRIAN DENNIS
FOTO: AFP

Svi igrači i osoblje GNK Dinama napustili su sinoć travnjak Emiratesa živi, zdravi i u jednom komadu. Telegramu je potvrđeno da je susret prošao bez ljudskih žrtava u modrim redovima, čime su se medijske najave o tome da igrači idu u London “poginuti za Ademija i Zdravka” ipak, nasreću, pokazale neutemeljenima.

Nije to bilo prvi put da se sudbonosne utakmice – a za Dinamo je takva, već tradicionalno, gotovo svaka europska – najavljuju u fatalističko-morbidnim tonovima. Ponekad se čini da u nas više ljudi gine na nogometnom terenu nego što ih je palo u ratu. Intrigantno je, međutim, to što se sugerira da bi Mamićeva multikulturalna legija stranaca zajedno s cvijetom hrvatske mladosti bila spremna kolektivno položiti živote ne za neki sveti cilj, ne čak ni za još-malo-pa-polustoljetnu opsesiju europskim proljećem, nego na oltar Velikog Gazde, remetinečkog uznika i hrvatskog mučenika koji dugi niz godina temeljito pljačka klub – ali to, ako je suditi po reakcijama iz Dinama – čini u njegovom najboljem interesu.

Obećavajuće uvodno prtljanje

Sreća pa su Otočani poslovično arogantni i autistični, osobito kad je riječ o nebitnim avanturistima sovjetskih imena s europskog divljeg istoka, pa nemaju potrebe provjeravati takve najave. Inače su mogli pomisliti da ih čeka okršaj s fanatičnim bombašima-samoubojicama koji neće prezati od toga da sjeverni London učine poprištem novog terorističkog napada.

“It’s been all Kiev so far”, izvalio je Michael Owen – nekoć “engleski Mihael Mikić“, a danas sukomentator BT Sporta, nakon početnih desetak minuta u kojima je Dinamo nešto obećavajuće prtljao po Arsenalovom kaznenom prostoru.

Englezi kao Englezi. Kijev, Zagreb, Kazahstan – ne igra to njima neku ulogu. Uoči prvog, zagrebačkog ogleda ispucali su sve priče o Dinamovom izvršnom predsjedniku i to im je bilo kudikamo zanimljivije nego bilo kakva taktička i kadrovska rješenja iz suparničkog tabora. Ni ovaj put ih nije zanimalo zašto od početka nije igrao Soudani, kao što praktično nisu ni registrirali iznenađenje Zorana Mamića koji je u vrh napada postavio Marka Roga.

Prava “Liga prvaka” za Dinamo tek počinje

Modrog su stratega poslije utakmice pitali tek za mišljenje o Arsenalovim šansama protiv Olympiakosa. Guardianov David Hytner je u analizi utakmice kroz pet točaka jednom spomenuo Dinamo i nijednog modrog igrača poimence, pitajući se kako je momčad uspjela izgubiti u Zagrebu od ovih tipova, koji su na Emiratesu bili “jedva nešto više od hrane za kokoši, pruživši gotovo ništa”. U sličnom tekstu, Timesov Gary Jacob naveo je tek Eduarda, u kontekstu Özilova gola.

Arsenal-Dinamo 3-0

Sama utakmica bila je tipični antiklimaks Dinamovih europskih nada. Ovosezonska je razlika, ipak, u tome što se ekipa nijednom u Ligi prvaka nije osramotila niti u potpunosti raspala – u redu, to još stigne doma protiv Bayerna, iako će Guardiolinim trupama put u Zagreb biti tek obvezatna gnjavaža. No, niti su osvjetlali obraz onima koji još uvijek zdušno podržavaju GNK – klub koji je nekoć bio Dinamo – i njegovim medijskim apologetima koji se ističu onakvim neumjesnim najavama, a niti su bili dovoljno loši da bi se oni drugi sadistički naslađivali njihovim failovima.

U strogo nogometnom smislu, to predstavlja napredak u odnosu na prethodne sezone. Samo što je bit ovog kluba odavno izmještena iz nogometno-navijačke u kriminalnu sferu i sada se glavna bitka vodi oko toga kako je onamo vratiti. Prava “Liga prvaka” za Dinamo tek počinje.