Holiga: Odveo sam talijanskog novinara u kvart i klub koji je odgojio Marka Pjacu – evo što sam iz toga naučio

Filippo Conticello stigao je u Zagreb kako bi napravio prvu veliku priču o Marku Pjaci za talijanske medije. U srijedu je skoknuo do Siska, pogledao prijateljsku utakmicu Vatrenih sa Segestom te kratko porazgovarao s junakom svoje priče, kao i Markom Rogom, još jednim mladim Hrvatom koji odnedavno zarađuje za kruh na ‘Čizmi’.

Marko i dalje slabo barata slavom

Dan kasnije, nalazimo se ispred Dinamova murala s natpisom “Jedina prava ljubav mi je on”, na samom ulazu u Borovje – kvart u kojemu je nova Juventusova zvijezda odrasla i do ovog ljeta živjela s obitelji. Priča je, naravno, fokusirana na Pjacine ‘korijene’: Filippo je već pričao s njegovom nastavnicom iz Sportske gimnazije i jednim od njegovih ranih trenera, bio je u Dinamu, a sad je došao pogledati kvart. Ima drugačiji pristup i, u skladu s renomeom novine, daleko više stila od domaćih medija.

Stupio je u kontakt s Markovim roditeljima, ali poštuje njihovu odluku da u ovom trenutku ne žele davati izjave; ne zvoni im na vrata stana niti lokalne pijance povlači za rukav da bi ih pitao znaju li onog malog što dobro igra nogomet. Dok sjedimo na kavi i ćaskamo o poslu koji je Juve odradio u ovom prijelaznom roku, odjednom se pored nas stvori sam Marko.

Izbornik Ante Čačić dao mu je slobodno poslijepodne da ode posjetiti roditelje, a on se nakratko spustio samo da pozdravi i upita trebamo li pomoć u snalaženju po Borovju. Prati ga reputacija pristojnog i pametnog, ‘normalnog’ dečka i doista je takav. Iako je sa svojih 21 godinu već prošao dosta toga s Dinamom i reprezentacijom, i njemu je ovo još pomalo novo; slavom barata još daleko slabije nego loptom, kad onako robbenovski lomi braniča i spušta se u suparnički šesnaesterac.

Prilično stroga Juventusova politika prema medijima

Sada je ‘presađen’ u drugu nogometnu i medijsku kulturu, ali neće svi biti jednako obzirni prema privatnosti njega i njegove obitelji. Osim toga i Juventus ima prilično strogu politiku prema medijima za igrače dok su u njegovom okrilju. Neće ni on više često moći biti ovako susretljiv. “Znate kako kažu, ne mijenjaš se ti nego ljudi oko tebe”, rekao je lani Pjaca u intervjuu za časopis svoje bivše osnovne škole.

Borovje je skroman, mahom useljenički kvart koji je tek prije nekoliko godina dobio svoju tramvajsku postaju i u kojem nema puno toga za vidjeti osim par standardnih pro-dinamovskih i anti-mamićevskih grafita. Relativno je miran i ugodan za život; u redu, povremeno netko digne bankomat u zrak ili nastrijeli člana obitelji, ali to su izolirani incidenti koji se onda godinama prepričavaju. Od škole, prolazimo pored popularnog bosanskog restorana te džamije, odnosno Islamskog centra – jedine dvije stvarne znamenitosti u četvrti.

Malo je reći neugledan klupski kompleks

Iza džamije je nogometno igralište, ali ne ono koje tražimo. Ovdje igra Nur, klub koji su 2000. osnovali pripadnici zagrebačke islamske zajednice i čije ime na arapskom jeziku znači “svjetlost”. Kad prođete ledinu usporednu s tim terenom, još vas staza kroz šumarak i šipražje vodi do konačnog odredišta.

NK ZET će nagodinu proslaviti 90. rođendan. Osnovan je, dakle, 1927. pod sadašnjim imenom – vezanom uz tvrtku Zagrebački električni tramvaj, zaduženu za javni prijevoz u glavnom gradu. Davnih je dana dao dvojicu prvoligaških igrača – Đuku Strugara (Dinamo) i Ivana Švaljeka (Partizan, Zagreb). Potkraj 1930-ih postizao je zapažene rezultate u ligama Zagrebačkog nogometnog podsaveza, a prije petnaestak godina je igrao u 3. HNL – u skupini ‘Središte’ je 2002. osvojio drugo mjesto. Danas igra u Međužupanijskoj nogometnoj ligi Središte.

Dok ulazimo u zaista – malo je reći – neugledni ZET-ov ‘kompleks’, primjećujem da Filippo nije pretjerano iznenađen ili šokiran. Užasnutije poglede viđao sam kod engleskih kolega prilikom ulaska na Maksimir. No, i to je razlika između današnje nogometne Italije i Engleske – premda su i jedna i druga zemlja potpuno drugi svijet u odnosu na domaće prilike, u prvoj je problem infrastrukture i financiranja malih klubova još itekako izražen i nešto slično ZET-u sigurno ćete naći i u mnogim talijanskim područjima.

Ovdje desetljećima vlada potpuna oskudica

Uz dopuštenje čovjeka s laptopom i pivom ulazimo u klupske prostorije, gdje nas dočekuje „miris nogometa“, kako je to jednom rekao Georg Koch po dolasku u Maksimir. Miris je to koji asocira na pljesnjive čarape, ustajalu mokraću, znoj i ostale tjelesne tekućine, ali ipak u sebi nosi romantičnu notu. Hodnik je vlažan, instalacije dotrajale, a svlačionice toliko tijesne da samo uz pozamašnu pomoć mašte možete zamisliti kako u njih stane 11 i više ljudi.

Na njihovim zidovima kredom su ispisana imena nogometaša, a najvećim slovima James Rodrigues. Sasvim očito, ovdje već desetljećima vlada potpuna bijeda i oskudica. Ipak, na zidu je papir kojeg je, tko zna kad, netko ovdje objesio. “Pobjednik uvijek ima plan”, piše na njemu. “Gubitnik uvijek ima izgovor”. I dalje: „Pobjednik za svaki problem pronalazi odgovarajuće rješenje. Gubitnik u svakom rješenju vidi problem.“

Zašto se iz Dinama vratio u svoj ZET

Marko Pjaca počeo je igrati nogomet u ovom klubu. U njega se i vratio kao 14-godišnjak, nakon što je u Dinamu proglašen nedovoljno perspektivnim. “Nisam htio sjediti na klupi”, rekao je nedavno Jutarnjem listu. “Kad sam se u Dinamu našao u toj situaciji, vratio sam se u ZET. Ondje sam imao priliku igrati i razvijati se. Razmišljao sam tada, baš kao i danas, da je za mene bolje igrati u manje razvikanom i lošijem klubu, nego u dobrom klubu sjediti na klupi. Vrijeme je pokazalo da sam i kao dječak dobro razmišljao”.

Slučajno ili ne, Filippo je tog poslijepodneva Marka nazvao “pobjednikom” i predvidio mu veliki uspjeh u Juventusu. Teško je ne složiti se s time, jer Pjaca zaista ima pravi karakter i mentalitet. “Obični, pristojni dečko iz kvarta” nije samo floskula u rutinskim osvrtima zagrebačkih nogometnih novinara – to je crtica iz života mladića koji nastoji ostati isti dok se svijet oko njega naglo mijenja. Kako dalje kaže natpis na zidu ZET-ovih klupskih prostorija: “Pobjednik kaže ‘Može biti teško, ali nije nemoguće.’ Gubitnik kaže: ‘Moguće je, ali je preteško’. Pobjednik uvijek ima udjela u rješenju. Gubitnik je uvijek dio problema”.

Kako se Varteks strmoglavio u niže rangove

Pjacu je Dinamo, klub o kojemu je kao dječak sanjao, praktično odbacio u najosjetljivijim godinama. Lako je moguće da bi se ostavio nogometa ili ga prestao ozbiljno shvaćati da se nije imao kamo vratiti – u kvartovski klub, koliko god skroman i neugledan bio, pa se onda preko Lokomotive ponovo vinuti do Dinama. Da nije bilo tako, Dinamo nikad ne bi vidio onih 23 milijuna eura koje mu je Juve isplatio za njegove usluge.

Isto tako, nogometne strukture (a u tome je i Dinamo itekako imao svoje prste) dopustile su da spregom politike, sumnjivih privatnih interesa i koječega drugog propadne i u niže rangove se strmoglavi Varteks, klub koji je odgojio Marka Roga. A onda se i on, preko RNK Splita i nakon odbijanaca nekih drugih klubova, probio do najveće scene – možda mu je bilo teško, ali nije bilo nemoguće.

Koliko je talentiranih mladića odustalo od nogometa

I tako, dok se ponosi svojom nogometnom akademijom, Dinamu su glavninu zarade u ovom prijelaznom roku donijela dvojica mladića odgojena izvan nje. I Ante Ćorić, koji im se umalo pridružio u inozemnoj avanturi, kao dječak je igrao za Hrvatski dragovoljac i NK Zagreb, da bi ga Dinamo kao 16-godišnjaka ozbiljnim novcem iščupao iz Salzburga.

Prema službenim podacima Zagrebačkog nogometnog saveza – čiji je predsjednik Damir Vrbanović, čovjek optužen za sudjelovanje u kriminalnom pothvatu u kojem je iz Dinama izvučen ogroman novac radi ilegalnog bogaćenja pojedinaca – trenutno na području grada djeluje 76 nogometnih klubova. Gotovo svi osim Dinama i Lokomotive, bez obzira na rang u kojem se natječu, životare u bijedi i oskudici. Koliko je njihovih talentiranih mladića odustalo od nogometa jer nisu rano bili prepoznati ili im je naprosto dojadio ‘miris nogometa’ na propadajućim zdanjima?

Neškolovani treneri i neadekvatni tereni

Grad Zagreb multimilijunskim iznosima financira Dinamovu akademiju, a ostalima dodjeljuje mrvice. Bi li omladinski pogon profesionalnog kluba trebao biti financiran javnim novcem? Ti dečki kasnije će potpisati profesionalne ugovore, a najbolji među njima i prodani u inozemstvo za sedmeroznamenkaste i osmeroznamenkaste (u eurima) iznose, a ni Grad ni porezni obveznici neće od toga imati ništa. Kad zarađuju toliki novac, ne bi li si mogli sami priuštiti i financiranje rada s mladima – čija je prodaja ionako njihov ‘core business’?

Istovremeno, mali klubovi – ne samo u Zagrebu, svugdje po Hrvatskoj – doista trebaju pomoć. Mnogi od njih rade s ogromnim brojem djece koja treniraju, presvlače se i pripremaju u neljudskim uvjetima, s neškolovanim trenerima i na neadekvatnim terenima u koje nije ulagano desetljećima. A oni – ne Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek – su baza hrvatskog nogometa i u njima su ‘ponikli’ mnogi kasnije pravi igrači. Ako izgubimo bazu, izgubit ćemo i vrh piramide – ako više ne bude ZET-ova, neće biti ni Pjaci.

“Neće vam oni danas imati trening, trenirali su jučer”, reći će neki tip s laptopom i bocom piva u ruci.