Nekad je nužno odabrati stranu

Holiga: Zašto je Kranjčar podgrijana ajnpren juha, čovjek starih ideja koji ne može pokrenuti Dinamo

Mala analiza recentnih događaja u Dinamu

20.07.2016., stadion Maksimir, Zagreb - Liga prvaka, 2. pretkolo, 2. utakmica, GNK Dinamo - FK Vardar. Trener Dinama Zlatko Kranjcar. 
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Sve je ovih dana nekako čudno u Dinamu. Odiozni događaji i zapleti već su jako dugo gotovo svakodnevica u Maksimiru, ali ovo je nekako drugačije čudno nego ranijih sezona.

Gazda nominalno više nije gazda, iako je uredno nazočio utakmici u Tbilisiju u društvu Davora Šukera. Njegov brat otisnuo se put Arapskog poluotoka, u kraljevstvo koje, nota bene, nema bilateralni ugovor o izručenju s Hrvatskom. Nekoliko talentiranih tinejdžera iz akademije, poput Branimira Kalaice i Sandra Kulenovića, bez puno drame je napustilo klub, a s njima i Josip Brekalo, za kojeg je Dinamo barem dobio neki ozbiljan novac. U velikom transferu prodan je Marko Pjaca, priča se o prodaji još dvojice-trojice, a nije dosad dovedeno nijedno veliko i skupo pojačanje.

Neočekivano rezervirani klupski kroničari

Vratio se Cico, vratio se Majo, i sada se trener i njegov asistent ne mogu složiti ima li Dinamo igru ili ne, iako je svima koji su ga dosad gledali sasvim očito tko je od njih dvojice u pravu. Klupski medijski kroničari pomalo su neočekivano rezervirani prema njima – nije još počelo tradicionalno sapunanje daske koje je iskusio svaki trener osim Zorana Mamića, ali čini se kao da braniteljima poretka nedostaje entuzijazma. Okus službene modre nostalgije okus je podgrijane ajprem juhe, kad bi u ovo vruće ljetno doba bolje pasalo nešto osvježavajuće.

Uslijed takvih okolnosti, Dinamo u Gruziji istrčava u sastavu za koji nećemo pogriješiti ako ga nazovemo ultradefenzivnim. Kranjčarovih startnih jedanaest činilo je tri stopera, dva beka, dva defenzivna vezna, jedan vezni univerzalac i dva krila, bez ijednog klasičnog napadača. To je sedam primarno defenzivnih igrača (ako među njih računamo i Domagoja Antolića, koji od Ademijeve ozljede igra na toj poziciji, preko koje je stigao i do reprezentacije).

Zašto je ovaj susret bio presudan za Dinamo

U Gruziji. Braneći 2-0 iz prve utakmice – ogromnu prednost, uzevši u obzir individualnu vrijednost i kvalitetu obaju momčadi, kao i to da je dovoljno postići jedan gol u gostima da bi domaćinu postalo gotovo nemoguće stići je. Ali dobro: ovaj je susret bio od presudne važnosti za Dinamo, jer ga je prolaz dovodio u predvorje tvornice novca što je Liga prvaka i u najmanju ruku osiguravao jesen u Europskoj ligi, što je strašno bitno budući da je klub pod uvjetnom UEFA-inom kaznom i mora do sljedećeg ljeta podmiriti ostvareni minus po Financijskom fair playu. Ispadanje iz Europe prije rujna nužno bi značilo totalnu rasprodaju.

Poanta nije u tome bi li Dinamo trebao, s obzirom na svoj ugled, tržišnu vrijednost i kvalitetu, igrati tako protiv momčadi koja je nesumnjivo puno slabija od njega. Cicina pragmatičnost je, naravno, posve legitimna, a nije ni da će neka masa navijača negodovati zbog toga što se igra ružno, pogotovo ne dok se pobjeđuje. Zanimljivije od toga je primijetiti kamo vode taktička promišljanja novog/starog Dinamova trenera i kako se, nedugo nakon preuzimanja dužnosti, počeo okretati svojoj staroj ljubavi.

Čini se da smo zaboravili hrvatsku nogometnu priču

Sve značajne nogometne nacije imaju svoje značajne priče o tradiciji, mentalitetu i karakteru kroz taktiku kojom su se služile njihove momčadi. Te priče uvijek uključuju i velike sukobe između tradicionalista i progresivista. U Engleskoj, desetljećima se (osobito nakon osvajanja SP-a 1966) vodila rasprava oko toga je li „4-4-fuckin’-2“ jedina prirodna formacija za reprezentaciju.

U Španjolskoj, Pep Guardiola je potaknuo evoluciju od drevne furije do tiki-take; u Italiji, treneri poput Arriga Sacchija i Cesarea Prandellija suprotstavili su se slavi catenaccija i njegovih derivata; u Brazilu, sukob je bio između tradicije „o jogo bonito“ i pragmatizma; u Argentini između menottisma i bilardisma, u Nizozemskoj između tabora cruijffianen i vangaalisten, u Njemačkoj između tradicionalnog „Kampfgeista“ i kulta libera te zonske obrane u liniji, presinga koji je ondje jako kasno uhvatio korijenje i premoći kreative nad snagom.

I Hrvatska ima takvu priču, što možda sugerira da je značajna nogometna nacija. Premda je na svom vrhuncu bila prije svega deset godina, čini se kao da smo na nju već zaboravili.

Sjećanje na ljeto 2006. godine

Tog ljeta 2006., Zlatko Kranjčar bio je izbornik reprezentacije i na SP-u u Njemačkoj je predstavio Vatrene u „tradicionalno“ hrvatskoj formaciji 3-5-2 (3-4-1-2). Premda su prethodno Mirko Jozić i Otto Barić posezali za četvoricom u obrani, Cico je ostao potpuno vjeran sustavu čiji je svojedobno bio ključni kotačić kad ga je Ćiro Blažević „izumio“ u Dinamovoj šampionskoj sezoni 1981./82.

Gotovo sve druge momčadi su dotad već napustile tu taktičku ideju, ali Cico ju je i dalje branio. Premda su svi naši igrači u inozemnim klubovima već igrali u sustavima s četvoricom u zadnjoj liniji, u domaćoj su se javnosti vodile žustre rasprave oko toga je li takvo nešto „prirođeno“ našem „mentalitetu“ i slavnoj tradiciji, koja je tada bila već više od desetljeća duga.

U odlučujućoj utakmici za prolaz skupine, onoj protiv Australije kad je Crazy Joe Šimunić dobio tri žuta kartona, Kranjčar je na teren poslao sljedeći sastav (3-4-1-2): PletikosaŠimić, Tomas, ŠimunićSrna, Tudor, N. Kovač, BabićKranjčarOlić, Pršo. Tragičar Tomas tu je bio umjesto Roberta Kovača, suspendiranog zbog žutih kartona.

Točka u kojoj je Hrvatsk dosegla dno

Izbornik je počeo raditi izmjene nakon što je Hrvatska povela 2-1 – što je bio rezultat koji ju je vodio dalje, poslije poraza od Brazila i remija s Japanom. Najprije je sina Niku zamijenio Jerkom Lekom (ultradefenzivni 3-5-2, s osam primarno obrambenih igrača), zatim je ‘zeleni’ Luka Modrić ušao umjesto Olića (3-6-1). Kad je Australija izjednačila, ubacio je Ivana Klasnića umjesto Tomasa, a Tudora povukao u obranu (3-5-2).

Ukusi su različiti, ali osobno pamtim tu utakmicu (i taj turnir općenito) kao točku u kojoj je Hrvatska dosegnula dno – ili je barem tako izgledao sve dok puno kasnije klupu nije preuzeo trenerski redikul Igor Štimac. Bila je to zastarjela taktika, sasvim negativan pristup i ono što bi Englezi nazvali „broken team“: u sredini nije bilo nijednog kreativca, ‘desetka’ Niko nije igrao obranu i nije postojala gotovo nikakva veza između obrane i napada.

Hrvatska je igrala jako loše, grubo i nadasve predvidivo. Sva kreacija dolazila je ili od premladog i nedovoljno fizički spremnog Nike Kranjčara, ili od Srninih i Babićevih prodora prema naprijed. Bila je to užasna i dekadentna Hrvatska, koja je zasluženo ispala.

Nakon debakla, došao je Slaven Bilić

Cicina ideja nije bila samo izvan tadašnjih trendova, ona je iznevjerila i ono što je njegov nekadašnji trener podrazumijevao pod 3-5-2. Iako je Ćiro puno rjeđe nego što to volimo pamtiti koristio Asanovića, Prosinečkoga i Bobana zajedno (češće je jednoga od njih mijenjao Zvonimir Soldo ili Kruno Jurčić), još uvijek je imao barem jednog playmakera više nego Cico. Također, njegovi bekovi (wingbacks) bili su Jurčević/Stanić i Jarni, prekvalificirani od napadača. Njegovi stoperi, osobito Bilić i Štimac, bili su puno vičniji izlascima prema naprijed i igri s loptom od Roberta Kovača i Stjepana Tomasa.

Nedugo nakon debakla u Njemačkoj, kormilo reprezentacije preuzeo je Slaven Bilić i bez ikakvih problema je prešaltao na sustav s četvoricom u obrani. 16. kolovoza 2006., na dan (ili dan prije) kad će Dinamo igrati svoju sljedeću utakmicu u kvalifikacijama za Ligu prvaka, Slaven je u gostima pobijedio svjetskog prvaka, Italiju. Gotovo preko noći i domaći su klubovi počeli igrati s četvoricom natrag.

Može li starim idejama pokrenuti Dinamo?

Kranjčarova je sada ideja, kažu novinari bliski klubu, prijeći na sustav 3-4-1-2, gdje bi onaj ‘1’ bio Ante Ćorić, aktualni Dinamov transfer-projekt – strašno talentiran, ali podjednako (ne)vičan obrambenim zadacima kao i Niko. U Tbilisiju ga je ipak izostavio, odlučivši se za manje kreativnog, ali neusporedivo kompletnijeg igrača što je Marko Rog. Njegova je teorija navodno bila da napadači ne postižu golove zato što krila igraju na ‘obrnutim’ stranama te više ulaze u sredinu i pucaju nego što centriraju – ali to je svo ovo vrijeme i bila ideja sa Soudanijem, Fernandesom i Pjacom, koji su (Junior onda kad mu se da…) bili najbolji Dinamovi igrači koji su individualnom kvalitetom odlučivali većinu utakmica.

No, Kranjčar nije povukao Fiolića ili Cekicija iz Lokomotive, nije ni tražio da mu kupe novo krilo nakon odlaska Pjace i Brekala; Šitumu dosad nije dao šansu. Naprotiv, tražio je novog centarfora – a kad mu želja nije ispunjena, posegnuo je za promjenom uloge Soudaniju i Fernandesu. Sve upućuje na to da u njegovoj viziji, kao ni prije deset godina, nema mjesta za krila. U Tbilisiju to formom još nije bilo 3-4-1-2, iako je na momente tako izgledalo, ali čini se da bi se na godišnjicu dana kad je Hrvatska raskrstila s trojicom u obrani Dinamo definitivno mogao vratiti toj „tradicionalnu“ ideji. A u međuvremenu se toliko toga, previše toga, promijenilo u nogometu – od uloge i zadataka playmakera do taktičkih zahtjeva i poželjnih karakteristika igrača na terenu.

S Cicom sam prije pet godina radio dugi intervju; puno se tog dana popilo u Domagoju. Njegova izjava koju najviše pamtim bila je: „Ne znam, ja Internet ne pokrećem“. Može li starim idejama pokrenuti Dinamo?