Piše Aleksandar Holiga: Zašto su liste najboljih igrača besmislene, a Zlatna lopta štetna za nogomet
Ronaldo je osvojio više Zlatnih lopti nego naslova prvaka Španjolske
Kraj kalendarske godine tradicionalno nudi priliku sportskim novinarima da se osjete važnima i uživaju u slatkoj iluziji kako se i njih nešto pita. Da, riječ je o svim onim silnim izborima i proglašenjima najboljih, sastavljanju raznih rang-lista i dodjelama nagrada.
Zašto skrivati, nama piskaralima to je zabavno, a i rado se čita, premda možda ponajviše zbog toga da bi drugi poznavatelji sporta – oni koje se ništa ne pita – mogli komentirati nešto u stilu: “Vidi ove debile, njima je XY bolji od ZW-a!”. No, koliko sve to ima realnu težinu i smisao?
Netko će uvijek biti nezadovoljan i uvrijeđen
Komparativna valorizacija sportaša iz različitih sportova, pogotovo onih iz individualnih s onima iz kolektivnih, posebna je tema – jer kako usporediti uspjeh nekog svjetski slavnog vrhunskog profesionalca u momčadskom sportu s mukama i entuzijazmom amatera koji jedva spaja kraj s krajem, a prati ga samo uža rodbina sve dok ne počne osvajati medalje?
Treba li nagraditi, primjerice, nogometaša koji je važan kotačić u top klubu ili pak prvaka u veslanju, samostrelu, bilijaru na ledu? Jesu li takvi izbori natjecanje u popularnosti ili priznanje izvornom olimpijskom idealu? Kako god okrenuli, netko će uvijek ostati nezadovoljan i uvrijeđen.
Inflacija izbora najboljih
Međutim, posljednjih godina svjedočimo inflaciji izbora najboljih nogometaša. Uz one tradicionalne po pojedinim ligama, tipa “Žuta majica Sportskih novosti” ili njeni ekvivalenti u drugim zemljama, sve je više takvih kojima nije cilj samo proglasiti “pobjednika” – kao u slučaju Zlatne lopte ili nagrade koju dodjeljuje magazin World Soccer – nego rangirati veći broj (najčešće 100) igrača iz cijelog svijeta u prošloj kalendarskoj godini.
Kad sam prošli mjesec dobio poziv za sudjelovanje u jednom takvom izboru, onom koji provodi engleski The Guardian, nisam baš bio presretan.
Naporan i frustrirajući posao
Naravno, čast je biti dio nečega takvog, također i godi egu utvarati sebi (što bi rekao Ćiro) da si relevantan suditi o tome tko je među zvijezdama bolji od koga, ali sastavljanje svoje liste 40 najboljih (koja se zbraja s glasovima drugih suradnika diljem svijeta) je psihički naporan i frustrirajući posao.
Izgubiš na njega daleko previše dragocjenog vremena, a na kraju nikad nisi zadovoljan: gledaš listu i sam sebi govoriš: “Vidi debila, kako ovaj može biti ispred onog?”. I to se ponavlja bez obzira na to koliko puta promijenio poredak.
A kad se pojavi konačna, zajednička lista, pa vidiš da ima još žešćih “debila”, kao i onih koji golmana svoje reprezentacije stave na prvo mjesto, frustracija je samo još veća.
Potreba za rangiranjem svega i svačega
Eto, recimo, Carlos Tevez. Čovjek je s Juventusom osvojio dvostruku talijansku krunu i doteglio ga do finala Lige prvaka kao jedan od ključnih igrača; zatim se vratio u Argentinu i ondje također uzeo dvostruku krunu s Bocom – sve to tijekom ove godine. U 60 klupskih nastupa ima 34 gola i 12 asistencija, s time da njegov timski učinak uvelike nadmašuje suhu bazičnu statistiku. I takav igrač, koji je nesumnjivo briljirao i igrao vjerojatno najzreliji nogomet u karijeri, završio je na 41. mjestu godišnje liste magazina FourFourTwo.
Zar je zaista bilo 40 boljih od njega, a među njima Jerome Boateng, Mesut Özil, Luka Modrić? A Cristiano Ronaldo, koji je zabio jako puno golova za Real Madrid, ali nije osvojio apsolutno ništa, kočoperi se na 2. mjestu FFT-ove liste.
Potreba za rangiranjem svega i svačega prateći je fenomen potrošačkog društva.
Subjektivan dojam
Nogomet je timski sport; vrijednost i učinak pojedinca ne može se gledati izvan konteksta i uspjeha momčadi. Međutim, nogomet je i dio kulture spektakla, čiji je središnji dio kult celebrityja – puno je lakše promovirati i reklamirati pojedinca nego kolektiv ili igru samu, pogotovo na globaliziranom tržištu gdje milijuni i milijuni fanova nemaju neposrednu emotivnu ili geografsku poveznicu s momčadima koje gledaju na televiziji.
Ovakve liste u potpunosti su oblikovane na osnovu subjektivnog dojma, na koji – htjeli to ili ne htjeli – popularnost protagonista ima veliki utjecaj. One su iracionalne, favoriziraju određeni tip igrača i koliko god zabavne i kontroverzne bile, u osnovi su besmislene.
‘Individualne nagrade potiču sebičnost i loš nogomet’
Izbor svih izbora – onaj za Ballon d’Or – sasvim je druga razina. On nije samo besmislen nego i štetan za nogomet. Tako barem smatra Jonathan Wilson, glasoviti kroničar i kolumnist, koji kaže:
“Ballon d’Or, odnosno ono u što se pretvorio, podriva kolektivnu bit nogometa. Igrač bi uvijek trebao težiti tome da čini ono što je najbolje za momčad, ali rastuća popularnost individualne nagrade potiče pucanje kad bi dodavanje bilo bolje rješenje, pokušaj atraktivnih poteza koji će biti hit na portalima i društvenim mrežama prije nego nešto jednostavnije i učinkovitije. Individualne nagrade potiču sebičnost, razmetanje i loš nogomet.”
Trijumf celebrity kulture nad nogometom
Otkako je prije pet godina trofej koji još od 1956. tradicionalno dodjeljuje magazin France Football spojen s FIFA-inom nagradom, Ballon d’Or se pretvorio u trijumf celebrity kulture nad nogometom.
Svake godine sve glamuroznija dodjela, s izravnim televizijskim prijenosom, dočekom na crvenom tepihu, uzvanicima u elegantnim odijelima i dramom oko pobjednika koji se nastoji držati u tajnosti sve do posljednjeg trenutka, stilizirana je u ekvivalent filmskom Oscaru ili glazbenom Grammyju.
Ali u nogometu već postoji posve objektivni sustav vrednovanja uspjeha, zasnovan na osvajanju bodova, pozicijama na ljestvici, osvajanju prvenstava i kupova.
Individualna nagrada važnija od momčadskog trofeja
Središnja tema nedavno objavljene filmske biografije Cristiana Ronalda nogometaševa je opsesija Zlatnom loptom. On uopće niti ne skriva da je smatra ultimativnom počašću, važnijom od bilo kakvog momčadskog trofeja, a o tome govore i njegove reakcije prilikom osvajanja iste: preklani se rasplakao poput dječačića, a lani krkanski proderao: “Siiii!”.
Ovog sjajnog nogometaša, također i dobitnika nagrade za “najlajkaniju osobu na Facebooku”, toliko se to dojmilo da nije bio u stanju zatomiti emocije i pokazati minimum dostojanstva.
Zanimljivo je primijetiti i to da je, otkako je 2009. prešao u Real Madrid, najveći klub na svijetu, Ronaldo osvojio više Zlatnih lopti nego titula španjolskog prvaka. Govori li nam to nešto?
Tekst je objavljen 12. prosinca u tiskanom Telegramu