Prisjetili smo se nekih utakmica hrvatskih rukometaša na EP-u (i kako nam je zlato dvaput izmaknulo)
Na EP-u osvojena dva srebra (2008. i 2010.) i dvije bronce (1994. i 2012.)
Hrvatski rukometaši su se nakon senzacionalne sinoćnje pobjede protiv Poljske 37-23 plasirali u polufinale Europskog prvenstva. U petak će za finale igrati protiv Španjolske, a ovo im natjecanje nudi priliku da prvi put u povijesti osvoje zlato na kontinentalnoj smotri.
Europsko prvenstvo je tradicionalno najzahtjevnije natjecanje, na kojem nema slabašnih protivnika i natjecanje na kojem domaćin, ali niti Hrvatska, ne uspijeva osvojiti zlatnu medalju. Hrvatski rukometaši imaju dva olimpijska zlata, ali i četiri medalje na 11 dosadašnjih europskih prvenstva. Ukleto natjecanje, rekli bi neki. Upisali su broncu na prvom EP-u (1994.) i onda čekali 14 godina do nove medalje (srebra).
Posljednji u Švedskoj
Iznimka koja potvrđuje pravilo o prokletstvu domaćina jest Švedska. Oni su 2002. organizirali EURO i osvojili zlato. Na istom prvenstvu Hrvatska je potonula na dno. Izbornik Josip Miljković s reprezentacijom je bio – posljednji (16. mjesto). Tri utakmice u skupini, tri uvjerljiva poraza (12 razlike od Jugoslavije) i rukometaši su ekspresno otišli kući.
“Stigao sam promijeniti tri majice i već smo išli kući. Najkraće natjecanje u životu. Ništa nije valjalo u našoj igri. Svađe, nervoza, teški porazi. Skupilo se sve loše…”, prisjetio se davno još Mirza Džomba najlošijeg rezultata naše reprezentacije na Europskim prvenstvima. Zaigrala je neka nova mlada generacija. Igrali su neki 23-godišnji Ivano Balić i dvije godine stariji Petar Metličić, pa niti debakl nije shvaćen tragično.
Tužnije je bilo dvije godine ranije, kada je Hrvatska u Zagrebu ostala bez četvrtfinala i odlaska na Olimpijske igre. Osvajači zlata u Atlanti nisu dobili priliku braniti svoj naslov. Generacija Zlatana Saračevića, Irfana Smajlagića, Gorana Perkovca i Mirka Bašića se oprostila srcedrapajućim porazom. Nakon grupne faze nisu uspjeli proći u polufinale, ali utješna nagrada bi bi prolaz na OI i 5. mjesto. No, Hrvatska je igrala protiv Slovenije i izgubila 24:25. Susjedi su tada bili spretniji i sretniji.
Slovenci su još jednom Hrvatima zabili prst u oko. I to doslovno. Petar Metličić je nastradao na EURO-u u Ljubljani 2004. godine. Očekivalo se zlato, a u rukometnom ‘ratu’ u polufinalu Slovenci su isprebijali naše igrače i slavili s 27:25. Metličić je morao u bolnicu već nakon pete minute, Pajović mu je zabio prst u oko zbog kojeg je zaradio 21 šav na rožnici. Utakmica za broncu je pripala Dancima.
Post prekinut u Norveškoj
Nova drvena medalja stigla je u Švicarskoj 2006. godine. Džomba se ozlijedio, Zrnić nije bio ni pozvan, pa je Hrvatska ostala bez krila. Lino Červar je tamo čak gurao i Igora Vorija i usprkos svemu tome, dogurali su do polufinala, gdje je Omeyer upisao 20 obrana, a mrski Francuzi slavili sa šest razlike. Opet za broncu se igralo s Dancima, a Ivano Balić je zaradio potres mozga i gledao veći dio utakmice s klupe. Bez njega se nije moglo do bronce.
Post od 14 godina bez medalje je prekinut u Norveškoj 2008. godine. Čak je Hrvatska uspjela skinuti Francuze u polufinalu, ali Danci su slavili u finalu rezultatom 24–20.
“Jednostavno nismo više imali snage. Sve smo pokušali, ali, nije išlo. Ipak su nas na kraju ozljede sasjekle. Balić je mrtav, Kaleb nije mogao, ja sam sav izranjavan, Valčić i Sulić su igrali pod injekcijama, više se jednostavno nije moglo”, komentirao je tada Petar Metličić, a legendarni Balić se nadovezao:
“Pobjeda nad Francuskom u polufinalu je jedna od najvećih naše generacije. Nije slutilo da će biti dobro, a ispalo je više od očekivanja. Nikad bliže nismo bili zlatu.”
Bio je to kraj još jedne generacije. Bez Metličića, Špoljarića i Šprema se otišlo u Austriju 2010. godine. Pomlađena momčad je dogurala do drugog uzastopnog finala, ali i opet ostala bez benzina u zadnjoj utakmici. Opet Omeyer, opet Francuzi. Kao i prošlo finale, Hrvatska je ostala za četiri gola prekratka.
“Ovo je srebro zlatnoga sjaja. Svi znamo s kakvim smo problemima došli ovdje, s pomlađenom ekipom i da nam je netko prije turnira ponudio srebro – objeručke bi ga svi prihvatili. Imamo ovdje pet igrača ispod 22-23 godine i pred nama je svjetla budućnost; koja to reprezentacija ima?”, govorio je tada kapetan Igor Vori.
Suci pogurali Dance
Srbija također nije bila suđena. Hrvatska je bez problema 2012. godine krstarila do polufinala i onda neočekivano zapela protiv domaćina.
“Nema šanse da nas ta njihova reprezentacija ponovno svlada. Nažalost, bolji protivnik ne slavi uvijek na kraju”, govorio je nakon turnira izbornik Slavko Goluža koji je reprezentaciju odveo do bronce. I to je bila posljednja medalja, jer EURO 2014. godine pamtimo po teškim riječima i novom porazu u polufinalu.
Njemački suci Geipel i Helbig su pogurali domaćine Dance do finala. Dali su im poguranac, a Slavko Goluža je ‘pukao’.
“Tretirali su nas kao životinje! Domaćin je napravio sve da ovdje uzme zlato. Sve im je bilo podređeno, a mi smo živjeli kao životinje u tri grada. Moji igrači padali su u polufinalu kao čunjevi na kuglanju. Pa nismo na kuglanju, igramo rukomet! Prije nekoliko godina rekao sam da više nikad neću pričati o sucima, ali nisam mogao izdržati”, pričao je tada Goluža.
“Sad se mora dobro analizirati naš nastup na EP-u, treba doista uzeti u obzir sve detalje, otvoreno porazgovarati i napraviti neke korake da nam taj polufinale, koji možda i jest uspjeh, ne bude u budućnosti krajnji domet, jer imam osjećaj da možemo kudikamo više. Očito se negdje griješi. Za neosvajanje medalje svatko nosi svoj dio krivnje. Goluža ne zabija golove niti brani vrata, ali sastavlja momčad”, govorio je Džomba prije dvije godine.
Toliko o povijesti, a sadašnjost nudi polufinale i novu priliku za medalju, možda i toliko željenu zlatnu. Za početak treba preskočiti Španjolce…