Holiga: Jahači magle i utakmica koju će Josip i Ante pamtiti čitav život
Nakon imitacije nogometa, Dinamo je pobjedom zaključio jesen
Jer, naravno, koji to zagrebački dečec ne sanja da će jednog dana istrčati na maksimirski travnjak u Dinamovu dresu?
Pogotovo onaj koji takvo nešto i zaslužuje, jer ga je praktično čitav dotadašnji mladi život vodio prema tomu. Rano je morao spoznati da talent – koliko god velik bio – nije dovoljan, da je potrebno puno, puno rada svakog dana i puno godina u nizu, ali i odricanja: propuštenih tuluma, izlazaka i svega onoga što prirodno okupira um tinejdžera. Da mora prerano odrasti, prije svega mentalno.
A onda, taj dan napokon dođe i zaigra u maksimirskoj kući duhova, u gustoj magli koja se spušta nad arhitektonsku nakazu na istoku grada – hladnu, turobnu i negostoljubivu poput remetinečke ćelije ili purgerskog prijezira prema Mamićevom Dinamu. Pred 912 gledatelja, po službenim klupskim podacima; dok zrak paraju neartikulirani krici nalik na lavež za koje niste sigurni pripadaju li nekome od trenera ili jednome od nekolicine galamdžija na tribinama; u černobilskoj atmosferi utakmice u kojoj momčad izgleda sasvim sterilno sve do posljednjih desetak minuta, kad shvati da joj ni suparnik ni sudac neće pokloniti gol, nego ga mora sama zabiti.
Već iduće godine, Brekalov će otac biti taj koji se nalazi “na soku” s izaslanicima nekog Real Madrida ili Doyen Sportsa – ako to već ne radi i sad. Možda će Josip poći putem Roberta Murića i Frana Brodića, pa odlepršati čim postane punoljetan; možda će, poput Ćorića, požaliti što to nije napravio dok je mogao
Bilo je to 90 minuta imitacije nogometa
I zabije ga – pobijedivši s jednim golom razlike peti put u posljednjih šest prvenstvenih utakmica. Iako je suparnik itekako pokazao zube, stvorivši izglednije prilike i čak uputivši više udaraca u okvir gola (8-5) – premda mu je vodeći strijelac lige, čovjek koji je zabio 13 od njegovih 19 golova, baš prošlog vikenda skupio karton zbog kojeg je morao propustiti gostovanje kod Dinama.
Nakon 90 minuta imitacije nogometa, Dinamo je pobjedom zaključio natjecateljsku jesen i još će jednom prezimiti na vrhu. Međutim, ono što valja pamtiti iz ovog susreta je debi Josipa Brekala, izvanserijskog talenta pred kojim bi mogla biti velika karijera. Trenutno on djeluje kao najizgledniji kandidat za svjetsku slavu od svih iz već sada opjevane generacije ’98.
“Presretan sam”, izjavio je dečec. “Što drugo reći? Imam 17 godina, u Dinamu sam od svoje osme godine i cijelo to vrijeme sam maštao o trenutku kada ću istrčati na Maksimir, a danas se to i dogodilo. Svakako se radi o trenutku koji ću cijeli život pamtiti i veliko hvala publici koja me dočekala pljeskom.”
Ćorić možda odigrao i zadnju utakmicu za Dinamo
Ante Ćorić samo je godinu dana stariji. I on je dugo maštao o tome kako će zaigrati za Dinamo, marljivo radio i odrastao prije vremena samo da bi došao tu gdje sada jest. Utakmica protiv Intera iz Zaprešića, 19. prosinca 2015., možda će ostati upamćena i kao njegova posljednja u modrom dresu.
Dinamo će u ponedjeljak održati skupštinu, pohvaliti se uspješnom godinom i zapaliti 53 božićne lampice za 53 trofeja koje su osvojili Građanski, Croatia te Dinamo kao športsko dioničko društvo i kao udruga građana. Izrazit će podršku čovjeku osumnjičenom da je iz njega izvukao više od 200 milijuna kuna, otuđio navijače i sponzore te potpuno uništio imidž kluba
To je, uostalom, njegova želja i uvjerenje. Kad je te hladne i maglovite subote izlazio s terena, možda je poželio mahnuti tribinama i oprostiti se; možda ga je stegnulo u grlu, možda mu je palo na pamet osvrnuti se i upiti taj trenutak koji će i on cijeli život pamtiti. Ako jest, i ako je to učinio, ono što je vidio i doživio moralo je biti beskrajno tužno i okrutno: Maksimir je danas mjesto koje proždire snove.
Već iduće godine, Brekalov će otac biti taj koji se nalazi “na soku” s izaslanicima nekog Real Madrida ili Doyen Sportsa – ako to već ne radi i sad. Možda će Josip poći putem Roberta Murića i Frana Brodića, pa odlepršati čim postane punoljetan; možda će, poput Ćorića, požaliti što to nije napravio dok je mogao. A možda će potpisati jedan od onih ugovora koji će mu navući nekakve ‘Uskoke’ na vrat i opterećivati ga stvarima kakvima se tinejdžer ne bi smio opterećivati.
Magla je prirodno stanje hrvatskog nogometa
Dinamo će u ponedjeljak održati skupštinu, pohvaliti se uspješnom godinom i zapaliti 53 božićne lampice za 53 trofeja koje su osvojili Građanski, Croatia te Dinamo kao športsko dioničko društvo i kao udruga građana. Izrazit će podršku čovjeku osumnjičenom da je iz njega izvukao više od 200 milijuna kuna, otuđio navijače i sponzore te potpuno uništio imidž kluba – kako u zemlji, tako i u inozemstvu, gdje su ove godine svi relevantni mediji donijeli priču o Gazdi i njegovoj velikoj pljački. Nesumnjivo će biti riječi i o novoj gradskoj investiciji u rekonstrukciju i natkrivanje tribina najružnijeg stadiona u Europi, navodno vrijednoj 280 milijuna kuna plus PDV, ali i o predstojećem preoblikovanju.
Televizijski komentator utakmice s Interom rekao je da treba graditi nove stadione kako bismo se lakše borili protiv magle. Ali magla je već godinama prirodno stanje hrvatskog nogometa – tržište je zasićeno onima koji je prodaju, a najmoćniji u njoj suvereno jašu kao u onoj Bajaginoj pjesmi, barem dok ih ne dohvati “svemirska policija”.
Istovremeno, dva će zagrebačka dečka, označena kao budućnost Vatrenih, za čitav život zapamtiti onu ružnu i kilavu utakmicu u černobilskoj atmosferi. A pitanje je koliko obični dinamovci-navijači mogu suosjećati s njima, jer sličnu traumu neprekidno proživljavaju već barem desetak godina.