Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Holiga: Je li nedomoljubno ne navijati za Hrvatsku?

Sve veći broj navijača osjeća monopolizaciju intimnih osjećaja

ZADNJA IZMJENA: svi 12, 2016
Foto: PIXSELL

Manje je od mjesec dana ostalo do Eura u Francuskoj i kreću medijski pokušaji stvaranja atmosfere. No, nešto je mučno i izvještačeno u svemu tome, a istodobno se društvenim mrežama valja golema masa (bivših) navijača koji posve cinično i nimalo afirmativno govore i pišu o današnjim Vatrenima. Jesu li oni nedomoljubi ili čak protudržavni elementi?

“Sportaši su najbolji ambasadori naše zemlje”, znao je reći prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i njemu bliski ljudi. Ranih devedesetih činilo se da gotovo svi prihvaćaju takvo mišljenje: Hrvatska je, uostalom, bila nova nezavisna nacija, još uvijek u ratu te s ugledom i značajem koje je na međunarodnoj pozornici tek trebalo izgraditi.

Ultimativna čast i ultimativna dužnost

Sigurno je da su tome na neki način pridonijeli srebrni košarkaši iz Barcelone, Goran Ivanišević, kasnije Vatreni. Kad nije bilo mnogo toga drugoga čime bi se Hrvatska pohvalila i bila prepoznatljiva – primjerice, turizma, kulture, gastronomije, ekonomskih uspjeha – uloga sporta i sportaša u promociji zemlje bila je neobično velika i neposrednija.

Malo se tko usuđivao dovesti u pitanje tu izjavu koja se uskoro uvriježila kao truizam. Ona implicira ne samo ultimativnu čast, nego i ultimativnu dužnost. Vatreni nisu predstavljali samo hrvatski nogomet: oni su po toj logici predstavljali Hrvatsku u cjelini, na način da su njihova postignuća bila povezana s onima cjelokupne nacije. A ta dužnost proširena je i na kompletnu populaciju. Reći da vam je svejedno hoće li pobijediti ili izgubiti bilo bi duboko nedomoljubno, bez obzira pratite nogomet ili ne – jer, naravno, nije bila riječ samo o nogometu. Bila je to stvar od nacionalne važnosti ili ju se barem tako predstavljalo.

Klupski nacionalni projekt

Da je upravo to bila ideja dokazuje i projekt Tuđmanove Croatije, zapravo pokušaj da se teza o sportašima kao najboljim ambasadorima prevede i u klupski nogomet. Klubu su osigurana značajna sredstva i neupitna podrška državnog vrha kako bi zaživio kao pravi “nacionalni” i natjecanjem s najboljim europskim momčadima već i samim svojim imenom pronosio slavu nove države.

To je posijalo sjeme razdora: kako onu podjelu između sjevera i juga o kojoj je danas popularno pričati – jer južnjaci su se, barem u nogometno-navijačkom smislu, osjetili građanima drugog reda i opozicijom u vlastitoj zemlji čija je službena politika bez krzmanja stala iza rivalskog kluba – tako i unutar samog modrog navijačkog korpusa. Većina dinamovaca nije mogla prihvatiti taj umjetno stvoreni i nametnuti identitet, pa je nastao pokret otpora s, doduše, nejasnim i ponekad kontradiktornim političkim konturama i implikacijama.

‘Pokorni izvršitelj muteža’

Iz pepela Croatije izniknuo je Zdravko Mamić i počeo svoj uspon do vrha, sklapajući veze, prijateljstva i savezništva s politikom, pravosuđem, policijom i medijima. U međuvremenu je Hrvatska detuđmanizirana i donekle demokratizirana, ali sam nogomet nije prošao nikakav slični proces – barem ne na razini Saveza, koji je bio i ostao utočište lokalnih političkih šerifa i jedna od najčvršćih utvrda HDZ-a u domaćem javnom životu (tijekom godina su članovi i simpatizeri te stranke više-manje stalno činili oko dvije trećine njegova Izvršnog odbora).

Patriotizam se može iskazati na razne načine: od plaćanja poreza i poštivanja zakona, preko poslovnih ili kulturnih uspjeha, do aktivizma u svrhu izgradnje bolje zajednice ili društva. Ne mora se lomiti na podršci reprezentaciji ili predstavniku na Euroviziji.

Politika zatvaranja očiju pred očitim nepravilnostima te optužbama, pa i presudama za ozbiljne kriminalne djelatnosti ondje je ostala pravilo. Pojedine izjave bivšeg HNS-ova predsjednika, tvrdog nacionalista i homofoba Vlatka Markovića, bile su i onkraj nekoć uvriježene retorike. Njegov nasljednik Davor Šuker u rekordnom je roku prošao put od nacionalne ikone do jedne od najprezrenijih javnih osoba u državi: “pokorni izvršitelj muteža koji nam je oteo sebe na najbrutalniji način”, opisao ga je nekadašnji suigrač i suborac Zvonimir Boban.

Razne vrste patriorizma

Paralelno sa Šukerovim padom u očima javnosti reprezentacija je ubrzano gubila nekad neupitnu podršku navijača, ali on – čini se – misli da za sve postoji lijek: “Kad dođe Euro, opet ćemo svi biti u kockicama”, izjavio je. Što sugerira pridržavanje one Tuđmanove o sportašima kao najboljim ambasadorima, ultimativnoj časti i dužnosti.

No, je li navijanje za Hrvatsku dokaz domoljublja? Je li to nešto što neupitno odvaja lojalne od nelojalnih Hrvata i je li uspjeh Vatrenih na Euru (još uvijek) stvar nacionalnog interesa? Drugim riječima, je li nedomoljubno ne navijati za Hrvatsku, bez obzira na sve?

U razvijenijim i demokratskijim društvima sasvim je normalno i legitimno da je ljudima savršeno svejedno kako će njihova reprezentacija proći na nekom velikom natjecanju. Čak i ako jesu ljubitelji nogometa, prirodno je da strastveno podržavaju svoj klub, a da im se eventualni izostanak slične podrške za nacionalnu momčad ne uzima kao nedostatak domoljublja, jer patriotizam se može iskazati na razne načine: od plaćanja poreza i poštivanja državnih zakona, preko poslovnih ili kulturnih uspjeha, do aktivizma u svrhu izgradnje bolje lokalne zajednice ili društva. Ne mora se nužno lomiti na podršci nogometnoj reprezentaciji ili predstavniku na Euroviziji.

Treba imati na umu da je nogomet, unatoč svim svojim društvenim implikacijama, ipak samo igra. U Hrvata je, naravno, rijetko kada tome tako i postoji cijeli niz drugih aspekata po kojima se doima važnijim. Ali upravo u tome i jest problem.

Kriminal, NDH i nestali zlatnici

Imamo duboko nedemokratski nacionalni savez pod kontrolom jednog čovjeka, čijoj poziciji ni podizanje optužnice za vrlo očiti ozbiljni kriminal i multimilijunsku pronevjeru ne može nauditi. Imamo ignorantski, ponižavajući i neprijateljski odnos prema drugom najvećem gradu u zemlji, njegovu klubu i stadionu. Imamo predsjednika koji se slika na grobu fašističkog vođe, prima savjete za klađenje od osuđenog kralja namještanja utakmica, krade antikne zlatnike iz aviona i priča o tome kako mu je država – odnosno, porezni obveznici – dužna davati mnogo više novca.

To što toliko ljudi više ne osjeća Vatrene kao svoju momčad, a u domoljublju na koje ih se poziva prepoznaje koristoljublje interesnih skupina i/ili pokušaj monopolizacije tih intimnih osjećaja od strane tvrdokornih nacionalista, to jest problem.

Imamo izbornika za kojega se u startu znalo da neće imati potrebni autoritet, renome, iskustvo, a vjerojatno ni znanje da vodi ovakvu, vrlo potentnu momčad, ali to nije bilo važno koliko činjenica da je Gazdin “kućni trener”, otvoren za sugestije. Imamo njegova asistenta koji nema ni završen trenerski tečaj, a glavna mu je kvalifikacija to što je urlao ustaški pozdrav s maksimirskim tribinama.

Imamo igrače koji sve to prešutno odobravaju. Imamo i ministra sporta koji čini sve što može, uključujući i laganje javnosti o proceduri, da bi onemogućio provedbu zakona koji bi uveo malo reda u domaći nogomet – jer to ne odgovara Velikom Gazdi. Jesu li to “najbolji ambasadori naše zemlje”?

Monopolizacija intimnih osjećaja

Sasvim je jasno zašto bi se nekome smučilo od svega toga i zašto ne bi osvanuo sav u “kockicama” jednom kad krene Euro. Takve će vladajući u nogometu i u politici možda označiti “nedomoljubnima”, ali “navijanje” je nešto sasvim intimno što ne bi trebalo imati veze s državom ili Savezom, pa ni domoljubljem.

To što toliko ljudi – a sada ih je daleko više nego ikad ranije – više ne osjeća Vatrene kao svoju momčad, a u domoljublju na koje ih se poziva prepoznaje koristoljublje interesnih skupina i(li) pokušaj monopolizacije tih intimnih osjećaja od strane tvrdokornih nacionalista koji ne prežu ni od ustašofilije, to jest problem.

Ali problem čijim se uzrocima, a ne posljedicama valja pozabaviti.

Aleksandar Holiga
Urednik Telesporta
283 članka Više o autoru
Više s weba