Kako su orjunaški strani mediji razotkrili jad i bijedu hrvatske zbilje

Ista je stvar i s nogometom. Kad je Dinamo prošle sezone igrao Ligu prvaka s Arsenalom, Bayernom i Olympiakosom, najutjecajniji mediji u tim zemljama nisu propustili priliku upoznati svoju publiku s likom i djelom Zdravka Mamića, kao i s općenitim stanjem u hrvatskom nogometu: ono što su pisali bilo je prilično žešće od stvari koje se mogu pročitati u velikom dijelu domaćih medija.

‘Karcinom hrvatskog nogometa’

U Njemačkoj su „Tatu“, primjerice, nogometni mjesečnik 11 Freunde (naklada 85.000), kao i Der Spiegel, Frankfurter Allgemeine Zeitung i televizija ARD, nazvali „karcinomom hrvatskog nogometa“. U Engleskoj su se iščuđavali na činjenicu da je čovjek koji je sezonu počeo iz zatvora i koji je pod vrlo ozbiljnim optužbama još uvijek na čelu kluba, kao i nacionalnog nogometnog saveza.

I svaki put kad hrvatski nogomet izađe iz svog prirodnog močvarnog staništa i privuče pozornost međunarodne javnosti, izvanjska percepcija otkriva posvemašnji kulturološki šok. Uoči Dinamove domaće utakmice s Arsenalom, ručao sam s povećim odredom engleskih reportera koji su stigli dan-dva ranije i usput pokupili nekoliko činjenica o zagrebačkom gradonačelniku, stanju u domaćim medijima i u nogometu.

Gotham City ispod turizma i cool ljudi

„Geez, nisam imao pojma“, rekao je Guardianov David Hytner. „Mi doživljavamo Hrvatsku preko fenomenalnih igrača poput Modrića i Rakitića, turistički fantastične obale i lijepog glavnog grada punog cool ljudi. Ali ispod svega toga je… Gotham City.“

Najgori i najštetniji je onaj mentalni sklop koji govori o tome da su nas huligani „osramotili pred Europom“. Zar doista? To je na partijskoj liniji onog stava HNS-a i politike da „sve je super i sve je za pet“ sve dok ne dođe kazna za ustaševanje na tribinama pred očima i ušima državnog vrha, a poslije toga se naknadno osuđuju „svi totalitarizmi“; na tragu hajke koju je nogometni savez poveo protiv onih koji ‘cinkaju’ Hrvatsku – jer nešto nije problem samo po sebi, problem je samo ako iscuri izvan zemlje.

Već godinama se sramotimo sami pred sobom – dopuštanjem da nam nogomet vode oni koji ga vode, sramotnim medijima koji ih u tome prešutno ili aktivno podržavaju te izvrgavanjem ruglu ili ignoriranjem onih koji traže čišće odnose, više transparentnosti i demokracije. Ali sve to nije problem sve dok ne dospije „van“, gdje vrijede neka druga pravila.

Prijašnje akcije i hajke saveza

Ne zaboravimo jednu činjenicu koja se kod nas gotovo nikad ne potencira: UEFA (ili FIFA) ne kažnjava navijače niti Hrvatsku: ona kažnjava Hrvatski nogometni savez na osnovu onoga što su hrvatski navijači napravili, ali i – ovo treba posebno naglasiti – onoga što je HNS napravio da to spriječi. A prijašnje akcije saveza, od spomenute hajke na aktiviste do izbora Joea Šimunića za Čačićeva asistenta – čime se praktično ne samo amnestira njegova uloga u širenju ekstremno nacionalističkih, fašističkih i diskriminatornih poruka, nego ga se za to i nagrađuje – nikako ne idu Hrvatskoj u prilog.

„Slučaj Saint Etienne“ ponovno je naglasio razliku u percepciji između zakržljalih i trulih domaćih medija te standarda koji vrijede „vani“. Dok je u domovini potaknuta histerija i hajka na huligane koji „ne vole Hrvatsku“, opisujući njihov čin kao „udar na svetinje“, izjednačujući izgrednike s „patološkim sklopom istovjetnim četničkim teroristima“, implicirajući – pa čak i sasvim konkretno – podršku određenih političkih opcija, vani su se mediji mahom držali činjenica te pokušavali objasniti kontekst i uzroke.

‘Zašto? Jer ja tako mislim’

Jer sasvim je logično pitanje – zašto? Zašto bi navijači prekinuli utakmicu u situaciji kad njihova momčad vodi, pa se zatim i međusobno potukli? Domaće objašnjenje uglavnom se svodi na to da su ti ljudi teroristi koji ne vole Hrvatsku i pod utjecajem su određenih (para)političkih skupina, između ostalih i one koja ne postoji već gotovo 90 godina (ORJUNA).

Takva bizarna retorika možda može funkcionirati u pomaknutoj stvarnosti domaće političko-medijske scene, na koju ju je, iz strateških razloga, uveo Tomislav Karamarko i njegovi saveznici dalje na desnom ideološkom krilu, ali u inozemnim medijima ne drži vodu. Zato što, ako kažete da je tomu tako, onda se očekuje da ponudite barem nekakve indikatore – ako već ne i dokaze – koji tome govore u prilog. Ne možete samo reći „jer ja tako mislim“.

A kakvim indikatorom ili dokazom se možete poslužiti u tvrdnji da su izgrednici zapravo antihrvatski teroristi? Takvo što naprosto ne postoji – zato nije čudo da se ova verzija istine nije imala šanse probiti u strane medije i sve je ostalo samo na izbornikovim izjavama koje, pomalo neodređeno, idu u tom smjeru.

Jasan cilj – micanje Mamića i Šukera

The Guardian, The Times, Die Zeit, 11 Freunde i mnogi drugi donijeli su priče koje incident stavljaju u kontekst borbe protiv korupcije i kriminala u hrvatskom nogometu. Gabriele Marcotti, jedan od najutjecajnijih svjetskih nogometnih novinara, na ESPN-u je jako dobro objasnio pozadinu slučaja. Članak na The Guardianu pročitalo je 600.000 ljudi.

Čak je i Piara Powar, izvršni direktor FARE-a (mreže organizacije koja UEFA-i podnosi izvještaje o ponašanju navijača, na temelju kojih se donose disciplinske odluke), Telegramu rekao kako je jasno „da djelovanje ovih ljudi ima jasan cilj – a to je micanje Šukera i Mamića iz hrvatskog nogometa“. Jesu li svi oni „orjunaši“ koji opravdavaju „teroriste“?

Nijednu od histeričnih verzija domaćih medija nije prenio nitko. Barem nitko od iole ozbiljnijih stranih medija. Već i to samo po sebi dovoljno govori.