Komentar Aleksandra Holige: Je li ovo bio samo loš Euro ili nogomet više nije tako dobar kao što je bio?

Od nogometa želimo klasike, narativ i ideale, piše Aleksandar Holiga

ZADNJA IZMJENA: srp 10, 2016
Foto: Profimedia, Abaca

Zašto još uvijek pokušavaš imitirati ljude? Kojoj svrsi to služi osim da te podsjeti da si nepotpun?

Suočen s ovako dubokim i elementarnim pitanjem, znanstveni časnik USS Enterprisea, android Data, mudro i bez oklijevanja odgovara: „Pitao sam to sebe puno puta dok sam nastojao biti ljudskiji. Sve dok nisam shvatio da je nastojanje samo ono što je najvažnije. Moramo stremiti tome da budemo više od onoga što jesmo. Nije važno što nikada nećemo dosegnuti svoj krajnji cilj. Trud sam po sebi donosi nagradu.“

Ako ste jedne od prethodnih večeri umjesto sudačke analize Oka sokolovog odlučili pogledati reprizu ‘Zvjezdanih staza’, mogli ste naletjeti na ovaj citat – popaljen od nekog mislioca koji je jednom rekao kako su ideali nedostižni, ali da zato nije ništa manje plemenito njima težiti. Ili takvo nešto. Ja jesam i on me nagnao na razmišljanje o ovom Euru.

Bijeg od rizika, novi format i krumpiri u mreži

OK, možda nije u redu donositi konačne zaključke prije samog finala, ali finala vrlo rijetko popravljaju ili uopće mijenjaju dojam. A po svemu što smo dosad vidjeli od Francuske i Portugala, teško da će baš ovo biti jedna od iznimaka. Pa zašto onda ne reći ono što vjerojatno većina nas ionako misli: ovaj je turnir bio poprilično razočaranje.

Već i uoči Eura moglo se naslutiti dio razloga zašto bi to moglo biti tako: prošireni format s 24 momčadi i sustav u kojem se bez ijedne pobjede može proći skupina (kao što je, pokazalo se, napravio Portugal – a onda otišao sve do finala) favorizira nogomet bez puno rizika. I tad je bilo za pretpostaviti da će se dobar dio utakmica svesti na jednu te istu fabulu: momčad koja izrazito napada protiv momčadi koja se izrazito brani. Zatim onu šablonu u kojoj nitko ne preuzima rizik (takvo će, osim ako ne padne rani gol, vrlo vjerojatno biti i finale) i u kojoj odlučuje neki „krumpir“ koji zaluta u mrežu, a ponajmanje onih utakmica s obostranom željom za nadigravanjem.

I sve to bi još bilo u redu kad bi se radilo samo o tome. No, postoje i drugi razlozi zašto je ovo najgori nogometni turnir u najmanju ruku od Eura 2004. ili SP-a 2002. Nazovimo ga nedostatkom ideologije, ali i manjkom pravog, velikog narativa.

Veliki napredak u razini diskursa

Zadnjih godina nogometu je konstantno rasla popularnost, a s njome i zahtjevnost nogometne publike. Mediji, potpomognuti koliko i pritisnuti novim tehnologijama te informacijskom revolucijom koja je napokon zahvatila i ovaj prilično konzervativni sport, podigli su kvalitetu i opseg svojeg pokrivanja nogometa. Naposljetku je trend, iako s nemalim zakašnjenjem, stigao i u Hrvatsku. Razina diskursa neusporediva je u odnosu na onaj otprije četiri godine, kad se Euro igrao u Poljskoj i Ukrajini.

Međutim, ni to nije dovoljno. Nogomet se zadnjih godina na neki način pretvorio u apstraktnu intelektualnu disciplinu, neku vrstu trivijalne popularne antropologije – baš poput, recimo, Zvjezdanih staza – u kojoj smo iz banalnih situacija, kontrasta i jukstapozicija skloni izvlačiti zaključke veće od života o „ljudskom duhu protiv svijeta strojeva“ ili sukobu „umjetnosti i mašte s korporativnim nihilizmom“.

Cinici će vjerojatno reći da time nepotrebno i komično zalazi u teren ispraznog hipsteraja, i vjerojatno će, barem dijelom, biti u pravu. No, oko nogometa se oduvijek raspredaju legende, smjele teorije i nečuveni, pretjerani zaključci: razlika je samo u tome što je u novije vrijeme fokus takve mitomanije djelomično prešao s kulta ličnosti, odnosno – ozbiljne ili ironične – beatifikacije individualnih ikona na nešto širi i apstraktniji prostor.

Prošli Euro bio je turnir Velikog Narativa

Prošli Euro, onaj 2012., bio je turnir veličanstvenog Velikog Narativa. Sjetimo se polufinala: onog vulkana izvještačenih emocija po imenu Cristiano Ronaldo kako vrti glavom, savršeno svjestan da ga u tom trenutku snima barem jedna kamera, i govori „Injusticia, injusticia…“. Ili onog drugog, šokantne talijanske pobjede nad Nijemcima putem golog torza „Why always me?“ Balotellija… A cijeli turnir, od početka do kraja, vodio je velikom obračunu dvaju suprotstavljenih ideologija.

Enormni je prostor svakodnevno trošen na debate oko toga je li španjolska tiki-taka (passenaccio, tikitakatenaccio…) dosadna ili ne, treba li Del Bosqueu ‘lažna’ ili ‘prava’ devetka (ova druga u liku Fernanda Torresa, čovjeka koji je sam po sebi nalik liku iz grčke tragedije). Isto tako je antropološki seciran Cesare Prandelli, trenerski hipik koji je sebi umislio da je Italija poput lava iz Čarobnjaka iz Oza, pa da joj samo hrabrost treba kako bi pobijedila najbolju reprezentaciju ikad. Prvi put ikad novinari su jednu talijansku momčad prozvali „Bella Italia“, a Prandelli je uoči finala javno odje*ao kompromise i talijanski karakter te napao Španjolsku – i uslijedila je strahovita, strahovita osveta tiki-take, 4-0. „Non si va contro la storia“, pisale su talijanske novine, citirajući legendarnog barda i „oca catenaccija“, Giannija Breru: ne ideš protiv povijesti. E, to je bio turnir.

Senzacionalno Svjetsko u Brazilu

I SP prije dvije godine je bio senzacionalni turnir. Megabrutalni 1-7 Mineiraco, pogibija Neymara na terenu protiv sjajne Kolumbije i njenog narkokartelskog princa Jamesa, Nizozemska koja je išla protiv svega što ju je Cruyff, ali i sam LVG, ikad naučio, Messi, Mascherano i prijatelji u pohodu na finale, potpuni luđaci iz Čilea, infarktni Amerikanci, Kostarikanci i Vahini Alžirci, spektakularni španjolski pad i ništa manje spektakularni Čiko Felipe Kaetano Lopez Meksički Izbornikez… E, to je bio turnir.

Čega ćemo se sjećati s ovog Eura? Izuzevši idiosinkratične hrvatske uspone i padove, jedini pravi narativ bile su nedovršene bajke o Walesu i Islandu. Nijedna u međuvremenu još uznapredovala medijska mašinerija nije mogla ispresti nikakvu osobito zanimljivu priču o nekoj od momčadi koje su imale realnu šansu osvojiti naslov. I sve su od njih išle za pragmatičnošću, a ne za nekakvim idealima.

Nisu uspjeli biti više od onog što jesu

Još i prije starta prvenstva također smo znali i to da Portugal ima najboljeg igrača, Francuska najbolje igrače, Njemačka najbolju momčad, a Italija najboljeg izbornika. Sve se to pokazalo točnim, a činjenica da su finale dosegnule ove prve dvije nešto govori. Teško je reći što točno, jer Francuska je izbacila Njemačku u utakmici u kojoj nje bila bolji suparnik, a Portugalu se otvorio ždrijeb; i jedni i drugi pokazali su znatnu dozu reaktivnosti u pristupu, dobivali više na individualne poteze i greške suparnika nego na inicijativu i nekakav veliki plan.

Prvi su promijenili formaciju nakon početnog šepanja i time dobili sjajnog Griezmanna; drugi su Ronalda podredili kolektivu i držali se neortodoksnog sustava s rombom u sredini i dva krila u napadu. Ni jedni ni drugi nisu od momčadi punih fenomenalnih pojedinaca uspjeli izvući nešto više od pukog zbroja njihovih individualnih kvaliteta – nisu, Datinim riječima, ni pokušali biti „više od onoga što jesu“ i nitko nije išao za time da je nastojanje samo ono što je najvažnije. Štoviše, i od Francuske i od Portugala bismo očekivali da s tim igračima igraju bolji nogomet.

Od nogometa želimo klasike, narativ i ideale

Možda ni nogomet sam po sebi više nije tako dobar kao što je bio prije dvije ili četiri godine. Messi, a posebno Ronaldo, bliže se krajevima svojih igračkih karijera; Guardiola više nije tako radikalan kao što je bio, Mourinho je izgubio dobar dio svoje aure i pomalo posustao. Ni finale Lige prvaka prošle sezone nije bilo tako grandiozno fabulom i simbolikom kao ono istih suparnika dvije godine ranije. Najveća priča sezone bio je Leicester City, na čijoj su priči lansirani manje uspješni žanrovski sljedbenici poput Walesa i Islanda.

Data2366

A mi, željeli to priznati ili ne, od nogometa želimo da bude više nego što jest. Znamo da je nepotpun i nesavršen poput Date, ali želimo klasike, želimo narativ, želimo i ideale – nogomet je, poput religije, „opijum za narod“, a narodu su potrebni mitovi i heroji. Njih je na ovom prvenstvu potpuna nestašica – tolika da ni Florentino Perez jadan ne zna koga ovog ljeta doveo u Real Madrid i ustoličio kao novog Galacticosa.

Tako da… Not cool, nogomete.

Aleksandar Holiga
Urednik Telesporta
326 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program