Komentar A. Holige: 'Nogomet je igra koja se igra glavom' - smisao života Johana Cruyffa

Nogomet i život neodvojivi od ideologije

Taj detalj govori nam možda i više o tome što je i kakav je bio Johan Cruyff, koji je preminuo u četvrtak u 69. godini od raka pluća, nego velika većina posveta i in memoriama koji nabrajaju njegova postignuća kao igrača, trenera i nogometnog djelatnika. Ne brinući nikad koliko će nadmeno i uobraženo zvučati – ili čak namjerno to potencirajući – nikad u svojoj karijeri nije odstupio od uvjerenja da postoje “pravi” i “krivi” način igranja nogometa; način koji uključuje sve elemente od samog udaranja lopte i kretanja do sustava, pristupa i, općenito, smisla igre.

Pa možda, ako si u ovako tužnom trenutku dopustimo i malo patetike, na neki način i – smisla života.

Cruyffov nogomet – da, i život – bili su neodvojivi od ideologije. Takvo je i njegovo nasljeđe. Kako je u velikom eseju “The Church of Cruyff“ za Bleacher Report samo dva tjedna prije velikanove smrti napisao David Winner, njegovim sljedbenicima ne samo da se sviđa kako su on i njegove momčadi igrale; oni vjeruju da bi svijet bio bolje mjesto kad bi njegova vizija nogometa prevladala.

Ta borba stalno traje, ali Pep Guardiola, Arsene Wenger, Carlo Ancelotti, Jürgen Klopp, Luis Enrique i mnogi, mnogi drugi ubrajaju se u one koji su presudno nadahnuti Cruyffovim idejama i šire ih dalje. To je i Louis van Gaal – čiji je nogomet zasnovan na istim principima, ali s kojim se za života klao oko interpretacije kao ni s kim drugim. To je zapravo i Jose Mourinho, posrnuli Jedi vitez koji je zanat izučio na izvoru, u Barceloni, da bi zatim prešao na Tamnu stranu i svoje dubinsko razumijevanje cruyffovske ideologije stavio u funkciju njena poništavanja.

Kolektivna svijest Nizozemaca

“Brilliant Orange: The Neurotic Genius of Dutch Football” jedna je od najboljih knjiga o nogometu ikad napisanih. U njoj Winner razlaže ideju “totaliteta” i manipulacije prostorom koja je zauvijek promijenila igru i uvela je u moderno doba.

Autor pokazuje kako je totalni nogomet Ajaxa i nizozemske reprezentacije, čije su derivacije danas dominantna ideologija, nastao kao izraz kolektivne svijesti tamošnjeg naroda, koji je stoljećima nalazio inteligentne načine da se izbori za životni prostor u prenapučenoj i neprestano vodom ugroženoj zemlji. Primjere nalazi u slikarstvu, primjerice, Vermeera i Mondriaana, arhitekturi i upravljanju poljoprivrednim zemljištem, prelazi na radikalne društvene, političke, umjetničke i kontrakulturne pokrete u Amsterdamu 1960-ih i završava s nogometom Ajaxa, Rinusa Michelsa i Johana Cruyffa.

Englezi, izumitelji nogometa, dugi su niz desetljeća bili zapeli u tradicionalnim ortodoksijama, igrali nogomet u čistim linijama i fiksnim formacijama. Brazilci su nogomet shvaćali kao platformu za razmetanje individualnom vještinom. Talijana je opsjedala strategija, uglavnom defenzivna. Nijemci su na pijedestal dizali tzv. “Kampfgeist”, borbeni duh zasnovan na fizičkoj moći i upornosti.

Španjolci, čiji se nogomet razvio pod fašističkim režimom generala Franca, igrali su muževni i ratnički nogomet koji nije birao sredstva na putu do pobjede. Sovjeti su gušili svaki individualizam i pretpostavljali mu kolektiv. Jugoslavenske su se momčadi sastojale od “samoupravljača” koji su rijetko kada mogli funkcionirati zajedno kao prava momčad.

Nizozemski doprinos razvoju modernog nogometa također je bio odraz nacionalnog karaktera. On je našao načina da briljantne, kreativne i poduzetne individualce okupi oko općeg dobra, odnosno zajedničkog cilja. Manipulacija prostorom – skupljanje i pritisak kad nastupi plima (suparnički napad), a širenje u doba oseke (po osvajanju lopte) njegovi su glavni postulati, dok su promjenjivost uloga i univerzalnost svakog pojedinog kotačića u sustavu dali prostora usponu totaliteta.

Totaalvoetbal je proaktivan, zasnovan na fleksibilnosti i žestokom presingu, ali prije svega na pojedincu kao središnjoj vrijednosti. Oko toga se Cruyff najviše sporio s LVG-om, smatrajući njegovu viziju suviše mehaniziranom i u funkciji sustava.

Reorganizirao Ajaxovu i Barceloninu akademiju

On je, dakako, bio središnja ličnost nogometne revolucije.
Dječak iz radničke klase, odrastao u amsterdamskom kvartu slikovitog imena Betondorp (Betonsko selo) svega pet minuta hoda od De Meera, starog Ajaxova stadiona, Hendrik Johannes Cruijff od najranijih je dana bio povezan s nogometom. Postoje filmske snimke na kojima gura loptu, tada jedva nešto manju od njega, koje je izradio njegov otac Hermanus Cornelis. Tata je umro kad je Johanu bilo 12, majka Petronella se preudala i zaposlila kao čistačica na De Meeru; očuh je također radio razne poslove u klubu. Johan je svakodnevno visio na stadionu – skupljao lopte na treninzima, čistio kopačke igračima, postavljao korner-zastavice.

Sa 17 i pol godina dobio je prvu priliku u seniorskoj momčadi, odmah zabio gol i više ništa nije bilo isto. Za igračke karijere osvojit će 22 trofeja s Ajaxom, Barcelonom i Feyenoordom – uključujući tri Kupa prvaka zaredom, od 1971. do 1973.; reprezentaciju će povesti do finala Svjetskog prvenstva 1974., kao hodajuća legenda će individualno raditi s mladićima Marcom van Bastenom i Ruudom Gullitom, u Barceloni će prekinuti Realovu dominaciju, dignuti Kataloniju na noge i inicirati osnivanje La Masije. Triput će osvojiti Ballon d’Or, jednom i Zlatnu loptu za najboljeg igrača SP-a.

U nešto više od 10 godina trenerske karijere pokupit će još 14 trofeja, uključujući Kup pobjednika kupova s Ajaxom i s Barcelonom, Kup prvaka s Barcom, kao i četiri uzastopna španjolska prvenstva. Reorganizirat će i Ajaxovu i Barcinu akademiju, “izmisliti” Pepa Guardiolu kao igrača i budućeg stručnjaka, i tako dalje, i tako dalje. U povijesti nogometa možda je bio pokoji bolji igrač od njega, bilo je i boljih trenera, ali nitko nije tako stopio te dvije uloge i ostvario toliki utjecaj svojom vizijom.

U Španjolskoj su ga, između ostaloga, prozvali i El Salvador – jer imao je iste inicijale kao kršćanski Mesija i preko Barcelone je nacionalni nogomet izbavio iz okova nazadne La Furije, postavivši sasvim nove standarde. U Nizozemskoj ponekad za njega kažu da je bio njihov “John Lennon”, s obzirom na to koliku je popularnost i utjecaj (isprva subverzivni, kasnije prihvaćen u mainstream) imao na popularnu kulturu: on je bio prva uistinu prava nogometna superzvijezda.

Njegove izreke i aforizmi postali su sastavni dio nogometne kulture. “Igrati nogomet je vrlo jednostavno, ali igrati jednostavni nogomet je najteže”; “Nogomet je igra koja se igra glavom – noge su tu da ti pomognu”; “Bolje je propasti s vlastitim, nego s tuđim idejama”; “Prije nego što napravim pogrešku, ne napravim tu pogrešku”; “Svaka nepogoda ima svoju pogodu”; “Da sam htio da razumijete, objasnio bih bolje”.

Njegovo je nasljeđe – sloboda

I nikad nije žalio zbog toga što s Nizozemskom nije uzeo naslov svjetskog prvaka 1974., kad je Oranje bila uvjerljivo najbolja momčad. “Ne idem kroz život proklinjući činjenicu da nisam osvojio Svjetsko prvenstvo”, izjavio je. “Igrao sam u fantastičnoj momčadi koja je pružila užitak milijunima koji su je gledali. To je bit nogometa. Nema veće počasti nego biti priznat zbog svog stila.”

Za Cruyffa je postojalo nešto veće i od rezultata: nasljeđe, ono što ostavljate za sobom i kako vas pamte. Njegovo je nasljeđe – sloboda. Po njegovoj viziji, nogomet je najljepši i najbolji onda kad se individualnosti spoje u zajedničkom cilju, a ne kad jedno guši ono drugo; kad se individualac može izraziti i biti slobodan unutar kolektiva, a kolektiv profitira od njegove individualne snage, vrijednosti, inspiracije i slobode. Kad nogomet – kao, uostalom, i druge stvari u životu – dosegne svoj totalitet i postane ljubav, radost.

Ne razumijete? Da je htio da razumijete, objasnio bi bolje.

---

Tekst je objavljen u tekstualnom izdanju Telegrama 26. ožujka