Komentar Aleksandra Holige: Priča o dva nogometa, onom najboljem ikad i onom domaćem sada
Drugi je nogomet često kilav, neatraktivan i ponekad ga je mučno gledati, ali on može značiti daleko više od onog elitnog
Dva su nogometa danas u Europi.
Jedan je onaj s blještavih modernih arena, gdje nas multimilijunaši u kopačkama jednom-dvaput tjedno oduševljavaju senzacionalnim potezima, a treneri predstavljaju cutting edge zamisli poput četiri krila iza centarfora, stopera-playmakera ili bekova koji služe kao pomoćni veznjaci. La salida lavolpiana, Juego de posicion, Gegenpressing i poluprostori, heat maps, key passes i expected goals.
Medijska mistifikacija i apoteoza njegovih glavnih sudionika, priče o 100, 150, 200 milijuna nečega u odštetnih klauzulama, fabricirani transfer-tračevi 365 dana u godini. Deloitte Football Money League, corporate hospitality, prisutnost na dalekoistočnom tržištu.
Liga prvaka – generator nejednakosti
Taj je nogomet u službi kapitala i industrije zabave, a svake godine sve manje veze ima s vrijednostima poput tradicije, identiteta i zajednice. I to ne mora nužno biti loše, jer on ruši rekorde i spektakularan je za gledati. No, licemjerno je podržavati iluziju jednakih šansi i pretvarati se da ogromne klasne razlike već odavno ne postoje – da upravo one nisu bile cijena koja je plaćena da bismo imali nogomet koji je brži, dinamičniji, bolji, luđi nego ikad.
U podužem tekstu za novi broj tiskanog Telegrama na neki sam način stao u obranu ideje o paneuropskoj superligi za klupsku kontinentalnu elitu. Ne zato što to vidim kao genijalan koncept, nego zato jer smatram da je aktualni sustav Lige prvaka (sa sredstvima koje izravno i neizravno generira svojim sudionicima), u kombinaciji s propisima Financijskog fair playa (koji jako otežavaju premošćivanje ekonomskog jaza među klubovima), glavni generator nejednakosti u europskom nogometu. Novi poredak je već tu – neće ga tek stvoriti nekakva superliga, koja će ionako vjerojatno biti tek sljedeći rebranding UEFA-ina elitnog natjecanja i novi ustupak eliti, što je konstanta već 25 godina.
Navijači i identitet njegova su najjača oružja i jedini stvarni kapital kojim raspolaže. Ako to izgubimo, nećemo imati ništa. Bit ćemo samo nebitni klubovi iz nebitne zemlje, za kojima nitko neće plakati ni ako nestanu
Novac je već i ranije pobijedio. Ta je bitka izgubljena. No, ako najjači dobiju ono što traže – a to je, u osnovi, da češće igraju jedni protiv drugih – a neizbježno je da će dobiti, onda možda i ostatak nogometa dobije ono što zaslužuje.
Za očuvanje biti europskog nogometa
Primjerice, neka nova i smislena kontinentalna, možda konferencijska/regionalna natjecanja preko kojih će se oni koji su blizu, ali nedovoljno blizu (Benfica, Ajax, Fenerbahče…) moći približiti elitnom društvu i ući u njega, a oni koji su dovoljno daleko (Sparta Prag, Rapid Beč, Dinamo Zagreb, Zvezda…) prestati otimati za mrvice s trpeze na kojoj objeduju bogati i moćni i umjesto toga se posvetiti sebi na zdravim i realnim temeljima. Da umjesto eventualnih šest utakmica protiv jačih od sebe dobiju daleko više sigurnih protiv sebi ravnih.
Dinamo, Hajduk ili Rijeka nikad neće moći biti dovoljno veliki da se u društvu današnje europske elite ne bi osjećali kao uljezi – pa čak i onda kad je pobjeđuju, kao što Dinamo pobijedio Arsenal, smatrat će ih Platinijevim parazitima koji samo ciljaju na UEFA-ine novčane nagrade. Ali oni, zajedno s desecima, stotinama, pa i tisućama klubova diljem kontinenta mogu igrati ulogu u očuvanju biti europskog nogometa – a ona je baš u onome što elita nepovratno gubi.
To je onaj ‘drugi’ nogomet – nogomet okupljen oko zajednice barem jednako toliko koliko i oko neizbježnih para. Dinamo i Hajduk danas više nisu toliko konkurenti jedan drugome koliko su im konkurenti Barcelona, Real Madrid, Bayern, Manchester United – sve više klinaca nosi dresove stranih velikana i više ih zanima to što je Barca proteklog vikenda pobijedila 6-0, Bayern 5-0, a PSG 9-0 (u gostima), nego što su registrirali Hajdukova tri boda iz sumnjivog penala ili Dinamov dramatični trijumf u sudačkoj nadoknadi nad vlastitim rezervnim pogonom.
Nebitni klubovi iz nebitne zemlje
U istom je vikendu navijačka skupina Bad Blue Boys proslavila 30. rođendan na utakmici svog futsal kluba: “na krivom mjestu“, podučio ih je TV-komentator u prijenosu uživo maksimirskog ‘derbija’ kojemu je prisustvovao jedva troznamenkasti broj gledatelja. Hajduk je istovremeno dosegnuo 30.000 članova u 2016. – što je najspektakularniji rezultat u promociji domaćeg klupskog nogometa barem u posljednjih 15-ak godina, ako ne i više. Ma koliko mediji šutjeli o tome. Učlanjuju se i navijači drugih klubova, kao i stranci koji su ranije jedva čuli za Hajduk. Učlanila se (svojevoljno) i moja punica.
Drugi je nogomet – ne računamo treći, rekreativni – često kilav, neatraktivan i ponekad ga je mučno gledati. Kao što je ovog vikenda mučno bilo gledati Rijeku u Puli, Hajduk protiv Zagreba i Dinamo protiv Lokse – ali on može značiti daleko više od onog elitnog. Navijači i identitet njegova su najjača oružja i jedini stvarni kapital kojim raspolaže. Ako to izgubimo, nećemo imati ništa. Bit ćemo samo nebitni klubovi iz nebitne zemlje, za kojima nitko neće plakati ni ako nestanu.