Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Komentar Aleksandra Holige: Zašto je pobjeda u derbiju ogromna za Hajduk, a igrač utakmice – Torcida

A na travnjaku, gostujući je trener jasno pokazao svoju inferiornost

ZADNJA IZMJENA: ožu 22, 2016
Foto: PIXSELL

Iz utakmice u utakmicu, iz dana u dan, Hajduk je prisiljen voditi žestoku borbu. Ne za trofeje ili za Europu, ne čak više ni za financijski opstanak kluba, nego za sam njegov identitet i ispravnost puta.

Najveći protivnici na toj dugoj cesti nisu mu ni Mamići sa svim pripadajućim političkim zaleđem, ni HNS, nego filistri u (nominalno) vlastitim redovima: klupski zaslužnici i medijski opinion-makeri nesposobni ili neskloni sagledati širu sliku, koji fokusiranjem na negativno izazivaju potrese i guše konstruktivnu kritiku, prečesto izazivajući ideološke suparnike na defenzivu i opravdavanje.

Najenergičnije izdanje Burića

Na tom su putu neke bitke veće od drugih, a ona u nedjeljnom derbiju – koja je Hajduku u rezultatskom smislu relativno malo značila – bila je ogromna.

Jako je velika i ta pobjeda. Ne zbog toga što je prva nad najvećim rivalom u posljednje dvije i pol godine, nego zbog trenutka, načina na koji je izborena i rijetko toliko očite sinergije momčadi i navijača. U nedjelju je Hajduk bio ono što treba biti, a “mentalitet je nadjačao kvalitet(u)“, kako je to nakon utakmice formulirao trener Damir Burić.

Prvenstvo je sada zakomplicirano, ali za očekivati je da će Dinamo već nekako – milom i silom – sačuvati naslov od Rijekinih nasrtaja. Za Hajduk je, međutim, ova pobjeda više simboličke prirode, kao što je simbolička većina njegovih poraza i pobjeda u posljednjih nekoliko godina

Govorio je Burić emotivno i odrješito na presici dan uoči utakmice, zahtijevajući više respekta za momčad i za klub koji se bore s hendikepom u igračkoj kvaliteti i ozljedama ključnih igrača koje su joj skresale krila, ali bilo je i njemu jasno da je ono prvo poluvrijeme u kupu bilo neprihvatljivo.

Pogodilo ga je i to kad je u petak upoznao dječaka Gabrijela, inače sina splitskog torcidaša i blogera, koji mu je uplakanih očiju pričao koliko je razočaran, pa mu je obećao da će učiniti sve da Hajduk napokon pobijedi Dinamo. Takve scene i takve priče moguće su u nas još samo u Splitu.
Dosta je ranije, pogotovo nakon ispadanja iz Europe od Libereca, bilo priče o tome je li Burić – ‘splitovac’, kao i najveći trener u Hajdukovoj povijesti, Tomislav Ivić – predugo bio u Njemačkoj i izgubio dodir s hajdučkim mentalitetom, koji je često presudan u velikim utakmicama. No, u nedjelju se ukazao u najtemperamentnijem i najenergičnijem izdanju, vičući i mašući rukama iz trenerskog prostora kao vjerojatno nikad prije.

A od samog početka bile su vidljive dvije stvari: da je odlično postavio taktiku, odnosno da ga nova promjena u pristupu gostiju nije iznenadila kao ona u kup-susretu, te da je momčad maksimalno nabrijana i odgovarajuće psihički pripremljena: sve je prštalo od pozitivne agresije, borbenosti, zalaganja i pristupa “svi za jednoga, jedan za sve“.

Ultrasi racionalniji od novinara

I onda se dogodilo.

Nije to bilo u četvrtoj minuti, kad je Sušićeva duga lopta “s očima“ a la Prosinečki rasparala tromu Dinamovu obranu i došla do Frana Tudora, koji je zabio za vodstvo; ne ni nakon TSS-ova lopte koju minutu kasnije koja je zaplesala po okviru i crti gola – bilo je to još malo kasnije. Negdje oko 10. minute utakmice. Oprostit ćete mi, nadam se, što nisam zapamtio o kome i čemu točno je bilo riječ, ali poslije jednog individualnog trka i kolektivnog pritiska na loptu duboko u Dinamovoj polovici prolomio se glasni žamor i usklik oduševljenja sa Sjevera i dogodio se klik: onaj spontani dupli pas između momčadi i Torcide koji govori – ovo je Hajduk.

20.03.2016., gradski stadion Poljud, Split - MAXtv 1. HNL, 28. kolo, HNK Hajduk - GNK Dinamo. Slavlje Hajduka. Trener Damir Buric, Fran Tudor. Photo: Miranda Cikotic/PIXSELL

Ovo.

Dišpet. Emocija. Ludilo. Jedini način na koji se može pobijediti jačega od sebe.

Jako su dobro odigrali Kalinić, Jefferson, Sušić, Tudor, Velez… Ali ovo je možda bila najbolja predstava Torcide. Ista ona koja je u srijedu na kraju susreta okrenula leđa igračima i počastila ih sablasnom tišinom, sada je izvjesila transparent s natpisom “Rezultat je trend, ideal je vječan“.
Hrvatska, zemlja u kojoj ultrasi mogu biti racionalniji od novinara. I manji huligani od njih.

A na travnjaku, gostujući je trener jasno pokazao svoju inferiornost.

Burić je odlično postavio taktiku, nova promjena u pristupu gostiju nije ga iznenadila kao ona u kup-susretu, a momčad je bila maksimalno nabrijana i odgovarajuće psihički pripremljena

Dinamo je bio bez Pjace, Soudanija i Fernandesa, što je značilo da ne može igrati svoju uobičajenu igru preko krila i uzdati se u individualnu klasu umjesto suvisle taktike. Zoran Mamić postavio je formaciju 4-3-2-1 (popularno nazvanu i ‘Božićno drvce’) računajući da će Marko Rog i Ante Ćorić – jedan agresijom, drugi kreativnošću – stvoriti razliku u dijelu terena nadomak domaćeg kaznenog prostora te razvući Jeffersona kao što im je to uspjelo u srijedu, kad je Rog briljirao u ulozi lažne devetke.

Istovremeno, mislio je valjda da Stojanović i Musa – Musa! – mogu pokriti cijelu dužinu bokova i dodatno pritisnuti Hajduk visokim izlascima. Sve to uz izuzetno spor stoperski dvojac SchildenfeldTaravel. Hajduk je to odmah kaznio: Sušićevo dodavanje zateklo je Taravela izvan pozicije, bekovi su stajali previsoko i Schildenfeld nije imao nikakve šanse protiv brzog i vižljastog Tudora.

Prvo treba dobiti ideološke bitke

Dinamo je imao petoricu u veznom redu i velikim dijelom kontrolirao posjed, ali očito je bilo da nema jasne podjele uloga i zgusnuta je sredina samo išla na ruku Hajduku. U fazi obrane domaći su bočni braniči ulazili prema sredini i pomagali Jeffersonu da iskaže svoju fizičku dominaciju, a u napadu se Hajduk širio i svojim shemama kretanja – daleko kompleksnijim od Dinamovih – hvatao gostujuću obranu u nespremnom stanju.

Tudor i Velez su svojom povratnom trkom bili iznimno bitni za uspjeh transformacije; Sušić je posve neopravdano nalazio puno više prostora između linija nego četiri dana ranije, a Hajdukov prednji trojac izvrsno je pritiskao zadnju Dinamovu liniju, kojoj Antolić i Machado iz nekog razloga nisu dovoljno pomagali u iznošenju lopte. Ovo je već četvrti put u pet utakmica da Burić, usprkos drastičnoj razlici u kvaliteti ljudstva, održava pravu taktičku lekciju Mamiću.

Dosta je ranije, pogotovo nakon ispadanja iz Europe od Libereca, bilo priče o tome je li Burić – ‘splitovac’, kao i najveći trener u Hajdukovoj povijesti, Tomislav Ivić – predugo bio u Njemačkoj i izgubio dodir s hajdučkim mentalitetom, koji je često presudan u velikim utakmicama

Prvenstvo je sada zakomplicirano, ali za očekivati je da će Dinamo već nekako – milom i silom – sačuvati naslov od Rijekinih nasrtaja. Za Hajduk je, međutim, ova pobjeda više simboličke prirode, kao što je simbolička većina njegovih poraza i pobjeda u posljednjih nekoliko godina. Ali to je Hajduk danas – klub koji ide najtežim putem i prvo mora dobiti ideološke bitke prije nego što se upusti u one natjecateljske.

Ovu je dobio znatno uvjerljivije nego što to rezultat s terena sugerira, a igrač utakmice bila je Torcida.

Aleksandar Holiga
Urednik Telesporta
274 članka Više o autoru
Više s weba