Komentar: Kako je Jürgen Klopp promijenio Njemačku – još i prije Borussije Dortmund

Drugačiji doživljaj i gledanje nogometa

Godine 2011. ga je doveo do naslova, sljedeće sezone do dvostruke krune, a još sezonu kasnije do finala Lige prvaka. Sve to uz uzbudljivi, superdinamični nogomet i najžešći gegenpressing koji je svijet dotad vidio; s momčadi složenoj za manje novca nego što će Bayern kasnije platiti za njenog Maria Götzea; kroz fantastičnu sinergiju vizionarske uprave, briljantnih navijača i ludo samouvjerenih igrača.

Ali ta je priča već bezbroj puta ispričana.

Daleko je manje poznato, barem izvan Njemačke, ono što joj je prethodilo: njegova uloga u nogometnoj revoluciji koja je unazad desetak godina potpuno promijenila lice nacionalnog nogometa i, na neki način, otvorila put trenerima poput njega i njegova nasljednika u Dortmundu, sjajnog Thomasa Tuchela.

“Klopp je bio jedna od središnjih ličnosti”, kaže Jens Kirschneck, jedan od urednika magazina 11 Freunde. “Nogometni savez postavio je temelje reformom sustava razvoja mladih igrača, Jürgen Klinsmann i Joachim Löw proveli su metamorfozu na najvišoj reprezentativnoj razini. A ‘Kloppo’ je promijenio način na koji Nijemci gledaju i doživljavaju nogomet.”

Bilo je takvo vrijeme kad se činilo da su Hrvati u nogometu napredniji od Nijemaca. Ne samo što su ih temeljito porazili u Francuskoj 1998. – da ste tih godina pogledali analize važnih utakmica na domaćoj i na njemačkoj televiziji i usporedili ih, zaključili biste da je riječ o dva vrlo različita svijeta. To je, dakako, bilo zato što je u nas eterom dominirao veliki Tomislav Ivić: on bi uoči susreta potanko najavio gdje će se voditi ključne bitke i zašto, a nakon njega bi rastumačio kako su se rasplele.

Za to biste vrijeme u Njemačkoj slušali ezoterične tlapnje o tome tko je više želio pobjedu i pokazao karakter, čija psihološka prednost je prevagnula (jer često bi se i za jednu i drugu momčad tvrdilo da imaju neku vrstu psihološke prednosti), u čijoj svlačionici vlada veći sklad, a kome nedostaje vođa koji će podviknuti na ostale i slično.

Debakli reprezentacije donijeli promjene

Međutim, kad u studiju Hrvatske televizije nije bilo Ivića – a posebno nakon njegove smrti – onda bi se “analitičari” razbacivali floskulama poput one o “jednoj određenoj dozi rešpekta” i najgorim mogućim stereotipima. Takva je situacija potrajala do danas, kad su se pojavile pozitivne iznimke poput Joška Jeličića i Igora Tudora, koji će stručnije objasniti događanja na terenu i educirati publiku.

U Njemačkoj se takvo stanje nepovratno promijenilo prije 11 godina.
ZDF, javna televizija u vlasništvu države, kockala se s Kloppovim angažmanom. Još 1998. je u istom studiju nastupio tada praktično anonimni Ralf Rangnick (danas trener RB Leipziga te sportski direktor i tog kluba i austrijskog RB Salzburga): u 90 sekundi je u prime timeu objasnio razliku između igre s trojicom i četvoricom u zadnjoj liniji, s liberom i bez njega te obrane “čovjek na čovjeka” i zone, ali to ga je skupo koštalo. Jedan po jedan, kolege-treneri iz stare garde ismijali su ga kao “profesora” i “teoretičara” i denuncirali njegovu priču o sustavima kao “koještarije”.

Utakmice se ne dobivaju “kućnim brojevima” – govorili su, misleći na formacije – a retoriku su preuzimali i mediji, nego glasovitim njemačkim Kampfgeistom. Tako da se pobjedu želi više od suparnika i pokaže karakter.

Ipak, u međuvremenu su ranije nedoživljeni debakli reprezentacije (na Eurima 2000. i 2004. nije uspjela proći skupinu), pokrenuli lavinu promjena – od reorganizacije rada s mladima do prihvaćanja novih ideja. Jedan od njihovih zagovornika bio je mladi trener koji je sezonu ranije uspio Mainz prvi put u povijesti uvesti u Bundesligu, a zatim ga ondje i zadržati.

Jürgen Klopp je gotovo cijeli igrački vijek proveo u Mainzu kao visoki stoper izgleda tipičnog za nogometaše i pornozvijezde svog vremena: “fudbalerka” i brkovi. Igrao je pod našim Josipom Kužeom, ali i inovativnim Wolfgangom Frankom, koji je u drugoj polovici 1990-ih među prvima u Njemačkoj uveo presing i obranu sa četvoricom u liniji – nešto što je drugdje već odavno bilo u upotrebi.

“Frank nas je tjerao da do besvijesti gledamo neki dosadni video s Arrigom Sacchijem i njegovim vježbama u Milanu. Maldini, Baresi i Albertini bez lopte, vidjeli smo to valjda 500 puta. Ranije smo mislili da moramo izgubiti ako su igrači suparničke momčadi bolji od nas. No, naučili smo da je sve moguće – uz pomoć taktike možete pobijediti boljega od sebe”, ispričao je Klopp, koji je odmah nakon što je 2001. objesio kopačke o klin postao trener svojim dojučerašnjim suigračima.

Sretna okolnost bila je ta što je središnjica ZDF-a smještena baš u Mainzu. Televizijski šefovi su iz prve ruke znali koliko je Klopp rječit i duhovit te koliko zrači intenzitetom emocija i sirovom seksualnošću.

“Gledali smo njegove govore na kraju sezone na Marktplatzu. Svi bi plakali, a žene bi držale svoju novorođenu djecu i vrištale da će joj dati ime po njemu” – u knjizi ‘Das Reboot: How German Football Reinvented Itself and Conquered the World’ Raphaela Honigsteina priča ZDF-ov producent Jan Döhling, ne bez jedne određene doze pretjerivanja.

Doveden na pokusni rok tijekom Kupa Konfederacija 2005. kao sidekick “većem od života” Franzu Beckenbaueru i poznatom sucu Ursu Meieru, Klopp je nagovorio šefove mreže da ulože u razvoj videooruđa koje je sam osmislio zajedno sa softverskom tvrtkom, s namjerom da ga poslije koristi u svom radu s Mainzom. Na velikom je ekranu crtao kružiće i strelice, a činio je to na nadasve “zabavan, smiješan i seksi način”, govori Döhling. Nije se obraćao publici s visoka niti glumio sveznalicu, nego se šalio na vlastiti račun i govorio kao da objašnjava frendovima uz kriglu piva.

Postao kao njemački televizijski izbornik

Njemačka televizijska publika svjedočila je rađanju instant megazvijezde.
Tijekom SP-a 2006. na domaćem terenu zablistao je još mnogo jače i nije se dao zbuniti ni kad su mu u studio dovodili najveće moguće zvijezde, poput Pelea. Kaiser Franz, jedan od onih koji su se u prethodnom desetljeću digli na zadnje noge zbog Rangnickove iznimno kratke taktičke analize, sada se smijao Kloppovim šalama i potvrdno kimao glavom na njegova zapažanja. Klopp je postao nešto poput njemačkog televizijskog izbornika, obljubljen od publike i na dnevnoj bazi citiran u novinama; dobio je i prestižnu nacionalnu televizijsku nagradu.

Ostao je i za Euro 2008. – analizirajući, među ostalim, i njemački poraz od Bilićeve Hrvatske u skupini – ali tada je već bio pred novom velikom stepenicom u svojoj profesionalnoj karijeri.

Mainz je u međuvremenu nakon četiri godine ispao iz Bundeslige – te je sezone došao nadomak povratka, ali nije uspio. To, međutim, nije naštetilo Kloppovoj reputaciji: kad je poslije zadnjeg prvenstvenog kola podnio ostavku, 20.000 ljudi okupilo se u središtu grada na njegovu oproštajnom partyju. Njega, 41-godišnjeg drugoligaškog trenera čije je lice i ime zbog televizije bilo poznato gotovo svakom njemačkom kućanstvu, vabilo je nekoliko najvećih klubova.

“Vi ste me učinili svime što jesam, svime što mogu napraviti”, kroz suze je govorio Klopp.

Mjesec dana ranije, Honigsteinova knjiga otkriva, gledao je finale kupa između Bayerna i Dortmunda u Berlinu i rekao Döhlingu: “Jane, želim jednog dana biti ovdje kao trener”. Te večeri, Borussijini navijači pjevali su mu ispod prozora: “Jedan je Jürgen Klopp!”, nadajući se da će ga vidjeti na Westfalenu…

Na sreću njihovu i, pokazat će se kasnije, cijelog nogometnog svijeta – odabrao je upravo BVB i poslije toga više ništa nije bilo isto.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 2. travnja