M. Topić: Kako trener Hajduka nije htio ispasti kukavica, pa je ispao nešto gore - taktički samoubojica

U većini poljudskih utakmica Hajduk nije favorit

Subjektivno, jer objektivno u većini rasprodanih poljudskih utakmica Hajduk nije favorit i ima ozbiljan kvalitativan nedostatak. Privremeno, jer će neku Istru ili Cibaliju u veljači, pod kišom i udarima bure gledati 7 tisuća najvjernijih. Upravo onih koji danas nisu udarili selfie, onih čiju euforiju drugi vezani loš rezultat početkom rujna neće pretvoriti u melankoliju.

Bujno raspoloženje, jer gdje netko normalan može pjevati večeras je naša fešta kad gubi 4:0. I ne biti sarkastičan. E pa, pod utjecajem te euforije, na Poljudu se okupilo preko 30 tisuća ljudi. Problem s analizama je taj da one moraju biti rađene lišene emocija. Hladno i proračunato. Ne u službi objašnjavanja poraza, nego u službi pouka koje ćemo izvući za buduće izazove.

Pušnik mora pokazati dozu taktičke pripreme

Ako trener Pušnik, sa svojim osebujnim stilom, daje izjavu “Kvalitet Dinama je puno, puno bolji! Fernandez, Soudani, Ćorić, Rog i Schildenfeld. Ja ni ne sanjam da bih mogao uzeti i imati takve igrače.” na nama je samo da postavimo pitanje kako je to trener Pušnik napravio analizu i pripremu utakmice. Jer Pušnik, osim glavnog motivatora, nositelja atmosfere i lučonoše optimizma, kroz prašumu populizma, mora pokazati i dozu taktičke pripreme.

I ne znači ovo kako je Pušniku zabranjeno potpuno promašiti pripremu utakmice. Promašivali su ju i treneri prije njega, promašivat će je i oni poslije njega. Međutim, ako se taj (neosporno) “puno, puno bolji” Dinamo ne libi u vezni red staviti dva defenzivna igrača, zašto se on svjestan kvalitativne inferiornosti, odustaje od tandema Jefferson–Bily. Posebno ako imamo u vidu kako je upravo igrajući s tim tandemom postigao balans koji se pokazao jako značajnim u europskim utakmicama.

Preteški teret

Možda, samo možda, ovako ima i svojevrstan alibi. Bolje je poginuti u pokušaju igre, nego izgubiti u utakmici u kojoj će mu biti prigovaran kukavički pristup. Ali od kukavičkog pristupa gori je jedino samoubilački. I čini se da je Pušnik izabrao upravo njega. U takvom pristupu na Jeffersonova leđa stavljen je teret koji je bio jednostavno pretežak, a riječ je o igraču koji je najbliže tome da ga iznese. Ne samo u Hajduku nego u čitavoj ligi.

Jednostavna situacija u kojoj se razvlači Hajduk i pokušava stvoriti prostor u središnjem dijelu ispred obrane.

U datoj situaciji Jefferson mora zatvoriti Soudanija i njegov ulazak u sredinu, međutim nitko ne može zatvoriti njegova leđa. Hajduk ima jako lošu obrambenu formu, previše je prostora između dva središnja veznjaka, čitava desna strana je otvorena, a ako je namjera koristiti Jeffersona u ulozi solo pivota, zadnja linija mora biti podignuta još više i zatvarati prostor iza njega. Ovako Ćorić ima dovoljno vremena i prostora za ulaske između linija od samog početka utakmice. Ne čudi onda što su praktički svi golovi pali po istoj shemi, a i Ćorić i Rog su imali nekoliko izvrsnih pokušaja proigravanja iz te zone ispred obrane.

Hajduk se ne doima kao momčad koja zna što želi igrati

Hajduk i sam Pušnik, imaju problem koji je toliko velik da se ne može naglasiti kritičnost situacije. Naime, ni nakon desetak utakmica, Hajduk se ne doima kao momčad koja zna što želi igrati. Ako nema identiteta koji je jasan, cilja kojem se stremi i igre koja će stvoriti rezultat, teško je razviti prave navike, mehanizme u igri koji će biti dovedeni na razinu automatizma.

Uzmimo za primjer ove iste situacije. Ovako Hajduk nema nikakvu kompaktnost, ni horizontalnu ni vertikalnu, a sama esencija obrane je stvoriti situaciju u kojoj ćeš imati dovoljnu kontrolu na ključnim pozicijama terena. Ako Pušnik želi da Hajduk igra aktivni presing, a najbliže smo takvom zaključku, onda momčad radi toliko toga krivog. U istoj situaciji, gotovo svi igrači moraju postupiti drugačije.

Kad Soudani ima loptu uz aut liniju, ide prema vlastitom golu, zapravo se postavlja u idealnu poziciju da na njega bude izvršen presing. Međutim, presing je nešto što radi čitava ekipa, ne samo Pejić i Jefferson, jer u tom slučaju ih je prelagano izbaciti.

Koncept koji zahtjeva mnogo uigranosti

Prvi preduvjet presinga je da momčad bude unutar 25 metara od stopera do špica i 25 metara između bočnih igrača. Bez toga je gotovo nemoguće postići adekvatnu gustoću oko lopte. U realnoj situaciji stoperi su daleko; Sušić, Said i Vlašić potpuno neaktivni, a Bašić i Kožulj ostavljaju previše prostora između sebe. U pravom, strukturiranom i smislenom presingu, zadnja linija mora izaći više i isključivati Juniora kroz presing zamku, istovremeno pokrivajući leđa beku spremnošću na dijagonalno kretanje. Said se mora spustiti u dijagonalu s Bašićem i Pejićem, dok se njima u pritisku mora obavezno priključiti i Vlašić te tako zatvoriti kavez i uzeti loptu Soudaniju.

Naravno, riječ je o nečemu što je teško za implementaciju, o konceptu koji zahtjeva mnogo uigranosti, komunikacije i trke. Zahtjeva kompaktnost i gustoću, stalno kretanje, borbenost, koncentraciju i voljni moment. Ali taj intenzitet, to je hajdučki pristup. Esencija hajdučkog pristupa nije igrati s Jeffersonom i dva kreativnija igrača i tješiti se kako je momčad izašla spremna nadigravati se, nego imati pravu koncentraciju, borbenost i voljni momenat. Energiju koja je najbolje iskoristiva implementirana u presing.

Njihovo je da izvuku maksimum iz momčadi

A onda od presinga može živjeti i napad, barem djelomično. U tom slučaju već imamo nešto što se može nazvati identitetom. Idejom napretka i razvoja momčadi u jasnom cilju.

I sve se može vratiti na ono što povlači još od vremena Igora Tudora, koji je bio sklon, baš kao i Pušnik, kritizirati svoje igrače. I znate što, obojica su u pravu. Današnji kadar Hajduka nije vrijedan imena i tradicije kluba, uz čast izuzecima. Međutim, nitko ni Pušnika ni Tudora nije tjerao da preuzmu klupu. A kad su je preuzeli, njihovo je da izvuku maksimum iz momčadi. Makar igrali pasivnu zonu s duplim blokom ispred Kalinića. Uz dva drvena, teretna i čvrsta vezna igrača strogo defenzivnih zadaća. Isto je napravio i Kranjčar. I znate što, njegova momčad sa stoperom i destruktivcem u sredini zabila je 4 komada.

Cico ne bi trebao biti previše zadovoljan

Međutim, Cico ne bi trebao biti previše zadovoljan. Budimo realni, kvaliteta za prvenstvo je ionako previsoka. Za osvajanje prvenstva nije im potrebna ni taktika ni trener. Za one zločeste: ne, nisu im potrebni niti suci.

Ispite će Dinamo polagati u Europi, već idući tjedan protiv Red Bulla. I ne želim biti zloguki prorok, ali nisu pokazali previše toga što bi moglo buditi optimizam. Da, iskoristili su gotovo sve greške koje im je Hajduk poklonio, ali Red Bull neće poklanjati.

Dinamo, uz ovakvu kvalitetu kadra i visoke aspiracije, mora stvarati. Jednostavno ne smije sebi dozvoliti da postane reaktivna momčad, koja će čekati grešku. Okej, tu i tamo protiv kakvog Arsenala, ali dugoročno tako neće previše profitirati.

Dinamove šanse jako smanjene

Problem nastaje u tome što su četiri igrača s najviše dodavanja u Dinamovoj momčadi bili Matel, Benković, Schildenfeld i Sigali. Onda dolazi Rog, a zatim Stojanović i Eduardo. Gradnja igre od zadnje linije je i poželjna i dobra, ali samo zaista kad se ta igra gradi, a ne kada je riječ o bezidejnom kruženju lopte. Dinamo nema sisteme i mehanizme kojim bi loptu donijeli do Soudanija, Fernandesa i Ćorića kao nositelja kreacije. Dinamo nema igrača koji će se spustiti među stopere, primiti loptu i započeti napad. Potjerati bekove visoko da rašire protivnika i prenijeti loptu na suparničku polovinu u kontroliranim uvjetima a ne sileći okomita proigravanja.

Već Red Bull će biti puno agresivniji u pritisku na zadnju liniju i bez pravog playmakera u veznom redu koji će od obrane prihvaćati lopte i distribuirati ih dalje prema napadačkom kvartetu, Dinamove šanse će biti jako smanjene. Takvog igrača nisam siguran da uopće imaju u kadru, ali siguran sam da ni Benković ni Jonas nisu adekvatni zadatku. Recimo u ovoj situaciji bez spuštanja Jonasa i Ćorića/Roga, ostaje jedino opcija ispucavanja. A to je nešto što može napraviti i vratar. Bez playmakera koji će započinjati akcije nema ni igre, ni dominacije. Možda Pavičić pokaže kako ima u sebi sve potrebno za takav zadatak, ali vrijeme koje je dobio i nije do kraja iskoristio.

Dinamo, usprkos rezultatu, nije imao punu dominaciju

Igra čekanja grešaka a ne stvaranja šansi, a to su igrali i Bijeli i Modri, se može isplatiti kada igraš protiv – lošijih od sebe. To je na Poljudu pokazao Dinamo, a ne tako davno pokazao je i Hajduk protiv Splita, Istre, a i Oleksandrije.

Ono što je bitno, ova utakmica nije vrhunac ni za jedne ni za druge. Ako ćemo je gledati kao pripremu za Red Bull i Maccabi, ni jedni ni drugi nemaju previše razloga za zadovoljstvo. Dinamo, usprkos rezultatu, nije imao punu dominaciju igrom protiv sasvim neadekvatnog protivnika, dok je Hajduk dobio dobar osjećaj kako će njihove poklone iskorištavati prave ekipe.

Sad i Pušniku i Kranjčaru slijede analize. Ne da objasne što se dogodilo, već da ponude rješenja i poprave ono što se tek treba dogoditi.