Mediji, teroristi i teorije zavjere: je li hrvatski nogomet postao građanski rat drugim sredstvima?
Diskurs opskurnih portala ušao je u mainstream medije, piše A. Holiga
U nas se izreka da je “nogomet nastavak rata drugim sredstvima” najčešće pripisuje dr. Franji Tuđmanu. I zaista, to zvuči kao nešto što bi prvi hrvatski predsjednik – dokazani “prijatelj nogometa” i nekadašnji zaštitnik “svehrvatskog” kluba – rekao; možda i jest to izjavio, ali u svakom slučaju nije bio prvi. Sličan aforizam, zapravo parafrazu Carla von Clausewitza, pruskog vojskovođe i teoretičara rata iz 19. stoljeća (“Rat je nastavak politike drugih sredstvima”), uveo je George Orwell.
Kad je 1945. godine, odmah po završetku Drugog svjetskog rata, sovjetski nogometni klub Dinamo Moskva gostovao u Velikoj Britaniji, Orwell je u Observeru napisao: “Na međunarodnoj razini, sport je jednostavno samo mimikrija ratovanja. No, važna stvar nije tek ponašanje samih igrača, već stav gledatelja. Kroz njih se projiciraju čitave nacije koje se živciraju oko apsurdnih natjecanja, ozbiljno vjerujući da je trčanje, skakanje i udaranje lopte test nacionalnih vrijednosti.” Dodao je još i da je to “rat bez pucanja”, a njegove misli nešto su kasnije destilirane u izreku koju je (navodno) preuzeo i Tuđman.
HNS nikom nije odgovoran
Za Tuđmanovog predsjednikovanja Hrvatskom sport je prošao svoje ‘državotvorno’ razdoblje, u kojem su se uspjesi “športaša, naših najboljih ambasadora” doživljavali kao uspjesi nacije, a reprezentacije – osobito ona nogometna – poistovjećivale s državom. Tada je politika ciljano koristila sport u izgradnji kolektivnog identiteta i pridavan mu je nerealno velik značaj u društvu. Danas toga više nema, ali nogomet je ostao poligon za manifestiranje domoljublja, stvarnog i lažnog, kao i odmjeravanje utjecaja interesnih skupina povezanih s politikom i organiziranim kriminalom.
U Hrvatskoj nogomet nikad nije samo nogomet. On je dio šire društvene patologije: bolno prizeman, korumpiran, neslobodan i odvojen od običnog čovjeka – navijača. Poput države u kojoj djeluje praktično kao zasebni entitet, nogometni savez izgleda kao sam sebi svrha – s tom razlikom da politika odgovara biračima, a HNS ni formalno nikome osim samome sebi. Služi privilegiranoj eliti koja ga kontrolira i ne osjeća nikakvu moralnu odgovornost zbog bezbrojnih afera i kršenja zakona svojih članova, kao ni zbog toga što je silno antagonizirala poveći dio javnosti.
‘Mašinerija za kontrolu štete’
Kad te stvari dovedete u uzročno-posljedičnu vezu s incidentima poput prekidanja utakmica na Euru bacanjem baklji i tučnjavom među navijačima, onda vas optuže za opravdavanje huliganizma i glasnogovorništvo nekakvoj parapolitičkoj mreži „pomagača i podupiratelja na svim razinama, političkim, lobističkim i medijskih“. Ako primijetite potpuno iracionalno izazivanje masovne histerije i atmosfere linča u velikom dijelu domaćih medija, onda ste upregnuli „mašineriju za kontrolu štete, da bi se relativizirala svaka krivnja, razvodnio i opravdao svaki zločin.“
Premda nema prirodnije stvari od pokušaja da se nađu uzroci, a ne samo osude posljedice – i premda su isto učinili i svi strani mediji koji drže do sebe i kojima je bilo dovoljno stalo. Oni su, valjda, također dio iste mašinerije. Nakon Saint-Etiennea u nas se pisalo da je na djelu bio „smišljeni, pomno režirani udar na Hrvatsku. Udar na hrvatski ponos, na naše vrijednosti, na sve ono što nas raduje i ujedinjuje. Udar na naše svetinje, da bi nas se ponizilo i uvrijedilo sve hrvatsko“, a za one koje su „napad“ planirali i izveli da su „po svom patološkom sklopu istovjetni četničkim teroristima.“
Drastični senzacionalizam oko Rakitića
Tada su mediji refleksno i unaprijed osudili Torcidu i Dalmaciju, a HNS-ov čovjek za sigurnost Krešimir Antolić u kratkom je monologu triput rekao da „sve upućuje na Torcidu“, iako bi od njega „bilo neozbiljno da tvrdi(m) tko je to učinio“. Poslije incidenta na Ugljanu, gdje je netko razbio staklo na vili u kojoj se s obitelji odmarao Ivan Rakitić, pojedini mediji istaknuli su se širenjem neprovjerenih i naprosto lažnih informacija i opet je ogroman dio njih skočio to dovesti u vezu s diverzijom na Euru.
Premda se ubrzo pokazalo da su prvotne vijesti bile drastično i senzacionalistički preuveličane, a svi sugovornici s imenom i prezimenom kao i policijsko izvješće ne dovode motive u vezu s navijačima, spremno su isukane teorije o još jednom planiranom i organiziranom napadu na „svetinje“ – jer što bi to „drugo moglo biti nego nastavak diverzija“? Donedavno je ovakav apsurdni i drastično neprofesionalni diskurs bio rezerviran za opskurne desničarske portale, no sada je prodro i u mainstream medije.
Teorije o organiziranom napadu
Posebno su simptomatični dvostruki standardi koji „znaju“ krivce i prozivaju ih čim se nešto dogodi, dok se u slučajevima huligana iz svečanih loža (barem prešutno) pozivaju na presumpciju nevinosti i čekaju da „institucije odrade svoj posao“. Oni kažu da se u uređenim demokracijama huligani ne bi slobodno šetali. Ali, bi li u istim tim uređenim demokracijama osobe optužene za organizirani kriminal normalno zadržale svoje funkcije te bile rado viđeni gosti ili čak domaćini javnih i privatnih druženja sa samim državnih vrhom?
Bi li savezu bilo tolerirano potpuno ignoriranje državnog zakona? A posebno je bolesna teza o izgrednicima – stvarnim ili onima koji se kao takvi percipiraju – kao neprijateljima Hrvatske i nedomoljubima, povezujući ih još u kolo s pojedinim političkim opcijama, pa čak i sugerirajući upliv politike u organizaciji incidenata. No, možda je ona manje šokantna kad se prisjetimo nedopečene Karamarkove teze o „novom domovinskom ratu“ i ne baš efemernim pokušajima iz Domoljubne koalicije da se političke suparnike prokaže kao „manje domoljubne“ i „manje državotvorne“.
Gotovo svi ključni ljudi u hrvatskom nogometu – Zdravko Mamić, Davor Šuker, pa i tužni nusprodukt njihova sustava Ante Čačić, koji ovih dana akcijski rasprodaje sve preostale tragove ljudskog dostojanstva – su članovi, donatori i(li) simpatizeri jedne političke opcije. Većina članova HNS-ova Izvršnog odbora uvijek se sastojala od HDZ-ovaca. To su, primjerice, sasvim očite i čvrste činjenice. Iz njih bi bilo sasvim lako izvesti teoriju da se politika koja dominira hrvatskim nogometom koristi istim sredstvima za difamaciju političkih protivnika (a masovni grassroots pokret koji je iznjedrio izmjene zakona o sportu u njihovim je očima upravo to) kao što je to radila i radi na široj društvenoj razini.
Provociranje podjela u nogometu
Uz pomoć medija ona stavlja znak jednakosti između bacača baklji, bacača kamenja i crtača svastike te posve legitimnih i pozitivnih nastojanja da se građanskim inicijativama, aktivizmom i medijskom djelatnošću napokon uvede više reda, demokracije i transparentnosti u hrvatski nogomet, a iz njega ukloni kriminal i politika. Ona govori o tome kako druga strana huška i stvara izmišljene podjele poput one između „sjevera i juga“, a zapravo cijelo vrijeme sama radi baš to – isto kao što je radila na široj društvenoj razini s konstantnim provociranjem podjela i sramotnim izjednačavanjem „ustaša i partizana“.
Time sebe stavlja u ulogu branitelja domovine od onih koji udaraju „na naše svetinje, da bi nas se ponizilo i uvrijedilo sve hrvatsko“, poistovjećuje odanost reprezentaciji s odanošću državi i na nogomet gleda kao na „nastavak Domovinskog rata drugim sredstvima“. Kad bismo bili upola skloni teorijama zavjere kao što su to već sad i neki mainstream mediji, onda bismo se čak mogli upitati i im li HNS svoje prste u nekima od incidenata, jer oni – barem se tako trenutno čini – samo njemu idu u prilog, mobilizirajući neutralni dio javnosti protiv „huliganske prijetnje“ i tako bacivši u drugi plan sav kaos i bezakonje koje vlada u savezu.
Nogometna domoljubna koalicija
Međutim, pritom se ignorira činjenica da je s druge strane politički i svjetonazorski vrlo širok spektar protivnika, a među njima samo manji broj onih koji podržavaju radikalizam izgrednika. Ignorira se i to da je među onima koji će se – svjesno ili nesvjesno – staviti na stranu nogometnih ‘branitelja’ protiv ‘terorista’ također jako veliki dio onih koji u najmanju ruku ne odobravaju djelovanje vladara hrvatskog nogometa.
Za vjerovati je da i s jedne i s druge strane postoji ogromna većina onih koji ne mogu prihvatiti ni njihovu ekskluzivističku verziju domoljublja, koja monopol na intimne osjećaje privrženosti priznaje samo onima koji ne misle različito i nisu prijetnja nogometnoj domoljubnoj koaliciji. Ignorira se to da je i otuđeni od repke žele natrag, žele ponovno osjećati kao svoju. Stvari nisu crno-bijele. Hrvatski nogomet nije nastavak Domovinskog rata drugim sredstvima. Trenutno, nažalost, pomalo sliči nekom građanskom.