Možda bi si trebali priznati, imali smo prevelika očekivanja. Realno, momčad nam nikad nije bila slabija

Ako mislite da Hrvatska ima jaču momčad od Poljske, jednostavno ne pratite klupski rukomet. I mada je Hrvatska pokazala kako ima kvalitetu i igru za olimpijsku medalju, bahato bi bilo tvrditi kako je očekujemo. Mi je imamo pravo samo priželjkivati.

Hrvatska nema kvalitetu na koju smo navikli

Jer, budimo do kraja realni, Hrvatska nema onu kvalitetu na koju smo navikli. Godinama je Hrvatska imala na svakoj poziciji igrača koji je ulazio u top10 igrača na svojoj poziciji. Danas nismo ni blizu toga da imamo top10 vratara, top10 pivota, top10 lijevog beka, top10 desno krilo ni top10 obrambenog specijalca. Hrvatska danas ima Duvnjaka, Štrleka i Kopljara, to su tri igrača koja su među 10 najboljih na svojoj poziciji.

Hrvatska možda ima širinu, ali ta širina je najvećim djelom uvjetovana činjenicom da postoji deficit klasnih igrača. Možda možemo rotirati Mamića i Sliškovića na lijevom beku i tako održavati visok ritam, ali svaki izlazak Duvnjaka osjetimo na rezultatu. Ono što je obično zanemareno, ne postoji obrana bez Kopljara, koji nosi ogromnu zadaću u funkcioniranju ove momčadi. Za Štrleka se niti ne trudimo voditi zamjenu.

Otkud toliki zaokret u očekivanjima?

I stvarno, svako toliko, netko iskoči iz svojih okvira. Tako je junak bronce u Poljskoj bio Ivan Stevanović. Odjednom je postao popularni Stivi. I stvarno je odradio vrhunski posao. Ali dugoročno, ne radi se o vrataru klase jednog Landina, Omeyera, Wolffa. Riječ je o vrijednom sportašu s velikim slovom S, ali nekad mu se sve poklopi, poludi i skupi sve obrane, ali nekad to napravi Wyszomirski s 15 obrana i gotovo 50% uspješnosti. Tako je to kada si dobar vratar, međutim vratar s jasnim limitima.

Ako je riječ o gotovo istoj grupi ljudi, koja prije osam mjeseci prvi put od 2003. nije bila favorit za medalju u Poljskoj, otkud toliki zaokret u očekivanjima? Kako je nikad slabija momčad postala odjednom luzerski tim koji se raspao i nije osvojio medalju, koja je eto bila nametnuta kao imperativ?

Sve u svemu, grešaka je bilo. U pripremnom razdoblju, u taktici, u strategiji, u samoj utakmici. Postoje obrasci ponavljanja, koje je potrebno analizirati. Ali postoji i još jedna stvar. Bolno suptilna, ali i dalje vrlo očita.

Postavilo se pitanje odgovornosti izbornika

Debelo iza pola noći, omiljeni komentator napaćenog puka, koji inače nepogrešivo osjeća bilo nacije, postavio je pitanje odgovornosti izbornika. Ne samo opravdano pitanje odgovornosti, već i smjene. Zapravo ništa čudno, živimo u okruženju gdje se uspjeh zaboravlja, a neuspjeh ne oprašta.

Ono što se zaboravlja brže od uspjeha je vizija. Neosporni vladar hrvatskog rukometa kao svoj štit postavio je Balića i Metličića. S tim je umrla svaka nada da slijedi veliko čišćenje Saveza od strane „Portugalaca“, međutim barem je o ključnim mjestima počelo biti važno mišljenje ljudi koji dubinski poznaju ovaj sport. I na mjesto izbornika izabran je Željko Babić.

Babić ne shvaća medije ili ih shvaća pa ga je briga

Vidite, već sad svi imamo mišljenje o njemu. Takvi smo mi ljudi, skloni smo formirati mišljenje, pa makar imamo ograničene informacije, a formirano mišljenje teško mijenjamo. Ono što je kod Babića neosporno, čovjek zna rukomet. Ono što je još neospornije, ne shvaća kako mediji izravno odlučuju o njegovom poslu. Ili shvaća pa ga jednostavno nije briga.

Prvi „nemam ja vremena za ovo“ trenutak imao je u Krakowu. Tada je u maniri Gregga Popovicha odradio intervju i već tada se vidjelo kako mediji nisu baš sa simpatijama prihvatili takav pristup. Nakon kritika koje je doživio čak i prije nego je otputovao za Poljsku, a posebno nakon poraza od Norveške, krenuo je u otvoreni rat. Najveće neprijatelje vidi u medijima, što je potvrdio i izjavom nakon pobjede nad Danskom u Riju: „Veliki problem je što ono što kao izbornik gradim, mediji sruše. Znači, izvrsna pobjeda protiv Argentine, a mediji napišu da je to bezveze. I normalno je da kada igrači to čitaju, da ih vraća u inicijalno stanje. Znam što im pričam i kako razmišljaju, ali mediji anuliraju sve.“

Nepotrebni sukob s medijima

A onda, rukometno čudo protiv Poljske. Zbilja čudo, preokret kakav rukomet ne pamti. Čudo koje je Babić proglasio čudom iz Međugorja i usput se zahvalio svom prijatelju Isusu. Zapravo, takvi slučajevi su u svijetu sporta svakodnevica. Michael Phelps je dobio nadimak Propovjednik Mike nakon što je u odvikavanju od alkohola utjehu našao u vjeri.

Na ovaj ili onaj način spominje Boga u svojim intervjuima gotovo na dnevnoj bazi. Phelps, Muhammad Ali i stotine velikih pobjednika koji su bili deklarirani kao aktivni vjernici. I nitko od njih nije bio obilježen kao Babić. Ono što bi inače možda bilo preneseno kao simpatičan emotivni izljev, dobilo je konotaciju bizarnog i čudnog ispada. U zemlji u kojoj je deklarirano 86% katolika. Pomalo paradoksalno.

Ali nikako bez posljedica, jer po svakom porazu se preispituje gdje je tu večer bila Gospa. Nepotrebni sukob s medijima pretvorio se u izrugivanje s izbornikom i svaki poraz izaziva samo jedno: loš humor predvidljivih ljudi. Jer zaista nema ništa gore od toga da unaprijed znaš kakvu će šalu netko upotrijebiti. I u svemu se gubi bit, temeljna vizija koju mu je povjerio Balić i ekipa. A ona je jednostavna: Željko Babić je doveden da pripremi Hrvatsku rukometnu reprezentaciju za Europsko prvenstvo 2018 u Hrvatskoj.

Svi komentari svode se na Gospu

Međutim, pričati o tome kako je prelazak na španjolski model rukometa implementiran kroz široko postavljene bekove utječe na učinak krila je trenutno suvišan. Analizirati kako igra s dva pivota zahvaljujući novim pravilima o sedmom igraču utječe na napadačko oslobađanje Kopljara, što su jako dobro upoznali Francuzi nekako nema smisla.

Zašto Duvnjak mora više igrati u paru s Karačićem, što pivoti trebaju popraviti u postavljanju blokova i zašto obrambeno nemamo konstantu mi trenutno ne možemo analizirati. Svi komentari na forumima i društvenim mrežama svode se na Gospu. Bez poštene kritike i valjane analize nema napretka, a nekad je pogled iz drugog kuta, od nekoga tko je vani dragocjen. Čak i ovaj naš, laički vox populi.

Rat koji izbornik teško može dobiti

Izbornik, neposredan i direktan, čini se odlučio je ući u otvoreni rat s medijima. Babić je hrabar, studiozan i beskompromisan, ali sasvim nepotrebno je ušao u rat koji teško može pobijediti i koji ne koristi apsolutno nikome. Nepotrebno rasipa energiju i fokus na stvari koje su zapravo nebitne.

Uostalom , šteta bi bila da se u sukobu kojeg sam potencira izgubi vizija i cilj koji je zacrtan pred njega. To nije Poljska 2016., ni na Euru ni na Olimpijskim igrama. Njegov cilj je Europsko prvenstvo u Hrvatskoj 2018. a neke stvari hitno treba popravljati da se spriječe porazi kao ovaj protiv Poljske. Poraz koji je koštao Hrvatsku olimpijske medalje.