Sport

OK, korektnost i sve to, ali ipak možemo reći: Francuska je 70 od 90 minuta bila grozna

Možemo ostati dostojanstveni, možemo odbaciti infantilne teorije o krađi, ali ne moramo prešutjeti da smo bili bolji

FOTO: Profimedia, TEMP Rex Features

Francuska, naravno, ima istaknuto elitne igrače poput Kyliana Mbappéa, N’Golo Kantea, Antoinea Griezmanna i Paula Pogbe, i još čitav niz igrača koji su, ako ne svjetska klasa, onda vrlo blizu nje, poput Raphaela Varanea, Samuela Umtitija i Blaisea Matuidija. Postoji još barem pet ili šest igrača, koje Francuzi nisu ni zvali na prvenstvo, a koji bi konkurirali za sastav gotovo svake druge reprezentacije – Lacazette, Benzema, Rabiot, Coman ili Martial.

Francuzi su, vidjelo se to jučer, iznimno brzi i snažni, organizirani, posve fokusirani na duboku obranu, agresivnu destrukciju i kontraške izlaze. Francuzi, na kraju krajeva, uz pregršt ofenzivnih talenata gotovo cijelo prvenstvo na lijevom krilu drže defenzivnog veznjaka Matuidija, kako bi duplirao bokove ili ulazio u sredinu ako zatreba – sve radi potpunog fokusa na pobjedu. Tim pragmatičnim pristupom Francuska je prošla Argentinu, Urugvaj i Belgiju, iz utakmice u utakmicu djelujući sve kompaktnije.

Međutim, uz sve to, sinoćnja Francuska bila je naprosto grozna. Pozdravljamo odluku naših igrača i mainstream medija da u porazu ostanemo dostojanstveni i korektni, no jednako tako osjećamo potrebu, iz čisto sportskih razloga, izreći ono što nam je mnogima na pameti.

Bili su grozni bar u 70 od 90 minuta

Blesavo je za reprezentaciju koja je zabila četiri gola u finalu Svjetskog prvenstva kazati da je bila grozna. Zvuči ogorčeno za reprezentaciju koja nas je vodila 4-1, i koja nam je mogla uvaliti još barem jedan pogodak, ustvrditi da je grozna. I pomalo je nezahvalno, nakon osvajanja fenomenalnog srebra na prvenstvu, trančirati po protivniku koji nas je pošteno pobijedio.

Ali Francuzi su uistinu bili grozni. U barem 70 od 90 minuta sinoćnjeg finala, s naglaskom na prvih 55 do 60 minuta, Hrvatska je pritiskala, dominirala, stvarala šanse i sustavno probijala navodno neprobojan defenzivni blok; pametnim pomicanjem Modrića i Rakitića u lijeve i desne međuprostore, Hrvatska je razvlačila francusku osovinu u sredini, izvlačila Pogbu van pozicija i ostavljala Kantea posve usamljenog.

Bez obzira što su Matuidi i Mbappé u prvom poluvremenu igrali pomoćne bekove, upravo radi sudjelovanja Rakitića i Modrića relativno lagano ostvarivali smo višak. U redu, nismo imali izraženih zicera, ali i nakon ponovnog gledanja utakmice u miru, dojma smo da je statistička premoć Hrvatska apsolutno izraz stanja na terenu, barem u prvih 60 minuta. Problemi počinju kada Francuska uspijeva iskoristiti naše naganjanje rezultata i sve defokusiranije pokrivanje Mbappéa, pa nas počinju uspješno kontrirati i stvarati prilike.

Gotovo da nisu imali suvisliju akciju

Bez nevjerojatno glupavih golova u prvom dijelu – prvi autogol u povijesti svjetskih finala (nakon odglumljenog faula na Griezmannu), prvi penal dosuđen VAR-om u povijesti svjetskih finala – teško je oteti se dojmu da bismo uspjeli ovo dobiti. Hrvatsku je tijekom prvenstva također krasio efikasan i oportunistički nogomet, i da nismo bili prisiljeni juriti naprijed, čini nam se da bismo igrom uspjeli svladati ovakve Francuze.

Moćna Francuska u prvom je poluvremenu izgledala ozbiljno nemoćno. Od prve minute dobro smo stajali, igrali smo pametan presing, Perišić se neprekidno zabijao u slobodne prostore, bekovi su igrali iznimno ofenzivno i svaki hrvatski ulazak u polovicu Francuske djelovao je opasno. U cijeloj utakmici gotovo da nisu odigrali suvisliju akciju, osim jednog prolaza Mbappéa koji je obranio Subašić, povremenih Griezmannovih solo-pokušaja i Pogbinih nabacivanja.

U prvenstvu koje je afirmiralo dekadentni, reaktivni anti-nogomet, posve je logično da je naslov na kraju odnijela momčad koja mu je bila apsolutno najposvećenija. Još jednom: Blaise Matuidi, jedan od boljih centralnih razarača na svijetu, igrao je lijevo krilo, dok su Ousmane Dembele i Nabil Fekir sjedili na klupi, a Alexander Lacazette i Anthony Martial u Francuskoj.

Bolje bi se osjećali da su nas pošteno nabili

Finalna utakmica protiv Francuske strukturno je ispala najsličnija utakmici protiv turbodefenzivne Rusije, osim što Francuzi raspolažu deset puta boljim igračkim kadrom. Hrvatska je igrala i pokušavala, Francuska čekala, uništavala i zabijala – s time da smo protiv Francuske konačno usvojili mehanizme, kojima smo elegantno prolazili prvi blok (Griezmann, Pogba, Matuidi, Mbappé), što nam je kronično falilo protiv Danske i Rusije.

Još jednom: uspjeh Hrvatske je fenomenalan, ali osjećaj bi bio značajno bolji da smo naletjeli na raspoloženu Belgiju ili Brazil, i da su nas pošteno nabili s četiri gola kao posljedica terenske premoći. Ovako Francuzima možemo iskreno čestitati, možemo ostati dostojanstveni, možemo odbaciti infantilne teorije o sudačkoj uroti; ali, ne moramo prešutjeti da je Francuska naprosto bila loša.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu