Oni su bili Crazy Gang, toliko grozni da ste ih morali voljeti, zadnji amateri među nogometnom elitom

Wimbeldon koji se digao iz blata

Nogomet je bio njihova zanimacija. I nisu bili pretjerano dobri u njemu, ali nisu odustajali. Volja je bila jača, želja moćnija, a emocije nesputane. S jedne strane užasan nogomet, udaranje, ugrizi i štipanje, potpuno divljaštvo, a s druge stane opet nešto privlačno. Strast. S razlogom su ih prozvali Crazy gang.

Mnogi treneri u psihološkoj pripremi utakmice pribjegavaju prokušanoj metodi grupne kohezije i na svoju momčad djeluju s ciljem da stvore mentalitet opsade. Praktički psihozu u kojoj igrači stvarno vjeruju da je cijeli svijet protiv njih. Efikasno sredstvo borbe, jer u takvim situacijama grupa bude motiviranija, povezanija i spremnija da izvuče vlastiti maksimum. Nekad za posljedicu to ima da Eto’o kod Mourinha igra beka, a nekad da Gabi kod Simeonea uđe u oštar start sa samim sučevim zviždukom.

Toliko grozni da ih morate voljeti

Ipak, nitko nikad ni u ludilu nije igrao oštro, prljavo i beskompromisno sociopatski kao Wimbledon. Ljudi su od takvog nesportskog i antinogometnog stila napravili umjetnost. Postali su toliko grozni, toliko su prešli mjeru dobrog ukusa, da normalan čovjek nije imao izbora nego da ih – zavoli.

Danas ta momčad Wimbledona svakako spada u spomenar nogometne romantike. Dobri igrači se pamte, talentirani postaju legende, ali onu stepenicu iznad, onu ikonsku razinu postiže se samo karakterom. A karakter se oblikuje – strašću. Onako kao što su Ronaldinho ili Jay Jay Okocha voljeli dribling, toliko su oni obožavali klizeći start. Onoliko koliko je Maldini volio Milan, toliko su voljeli lakat pod rebra. Onoliko koliko su Del Piero ili Juninho voljeli slobodnjak na 30 metara, toliko su oni voljeli nabiti loptu što dalje od sebe.

Nogometaši koji nisu znali igrati nogama

Jednostavno su pokazivali toliko strasti da su nakon nekog vremena svima ušli pod kožu. Čisti primjer nogometne romantike, čak kad im taj dio s nogometom i nije išao najbolje. Realno, bez te strasti i posebnog karaktera bili bi davno zaboravljena priča. Ničim posebnim se oni nisu isticali, klasična niželigaška otočka momčad, koja sliči jedna drugoj kao jaje jajetu.

Zapravo, igrački to je najtočniji opis Donsa: obična niželigaška družina.
Bila je to rijetko netalentirana skupina nogometaša. Toliki antitalenti da ulaskom u elitni razred engleskog nogometa nisu imali puno izbora nego mlatiti. Kruži legenda da je Alan Cork na poluvremenu jedne utakmice u kojoj baš ništa nije išlo po planu bacio kopačke u smeće i treneru rekao da ga izvadi iz igre jer ovako više ne može.

Kad je zabrinuti trener zatražio razlog za tako drastičnu reakciju on je rekao kako ne može igrati s ovim idiotima koji mu loptu dodaju u noge. Stalno mu dodaju loptu u noge, a on ne zna igrati nogama. I trener je, logično, uvažio zahtjev. Izvadio je napadača jer on stvarno nije znao igrati nogama. Nogomet, da ne bi bilo zabune.

Autentičan proizvod nižih liga

I u vrijeme dekadencije na otočkim stadionima, njihov nogomet je bio posebno loš. Gomila napucavanja, čekanja nekog kornera i serije centaršuteva s krila. Ono što ih je izdvajalo iz mase loših i lošijih momčadi u kojoj su se nalazili bio je njihov timski duh. Mentalitet opsade, sami protiv svih. Autentičan proizvod nižih liga. Onih liga koje i kod nas još negdje postoje, gdje se igra za gajbu piva i dobar osjećaj poslije utakmice.

Onih liga gdje nema posebnih premija, nema dugonogih manekenki, nema brzih auta i noćnih izlazaka. Ali nema ni popusta, baš za nikoga. Ne štedi se protivnika, ali ne štedi se ni sebe. Nekad, u nesretnim slučajevima, ne štedi se ni suca koji bude prisiljen trčati kroz kukuruze. Pitate se zbog čega? Nema novca, nema manekenki, nema pila. Ima nogometa i to je dovoljno.

Pokreće ih neko ludilo koje se među velikim dečkima izgubilo, nešto što je teško objašnjivo, ali je opipljivo. Nešto što lika koji nema nogometnu budućnost tjera da trči 70 metara (50 više nego što može) zatvoriti svog igrača, a preplaćenom modelu s televizije je teško ispružiti nogu blokirati udarac. Nešto što se jedino može opisati kao strast. Ili ludilo, svede se na isto.

Bassett i njegova banda

Istim gorivom bio je pogonjen i Wimbledon, Crazy Gang. Arhitekt ove „lude bande“ bio je Dave Bassett, koji je skupljao igrače samo po načelu karakternog uklapanja. Znao je da za one prave, klasne igrače jednostavno nema novaca. Neki bez talenta sa čvrstom voljom, neki s malo zatrtog i zapijenog talenta s poljuljanom voljom, neki samo neprilagođeni i ludi. Tražio je fizički sposobne dečke, koji su spremni napraviti sve za prvog do sebe. Zapravo, slagao je vojsku. Ili bandu.

I skupio ih je. Donsi su od 1978. do 1986. preskočili četiri razine ligaškog natjecanja, a kad su se dočepali First Divisiona, stršali su izvan konkurencije. Crazy Gang. Alan Cork, centarfor koji nije znao igrati nogom, koji bi valjda i penal pokušao izvesti glavom. Vratar Dave Beasant koji je loptu mogao baciti rukom sve do protivničkog kaznenog prostora. I koji je bio toliko grlat da ga je Cork mogao čuti u tom suprotnom kaznenom prostoru.

Dva krunska dragulja u momčadi

Eric Young, stoper koji je oko glave nosio smeđi povez, znojnicu, maramu ili tko zna što, a o njegovom stilu igre govori dovoljno što su ga prozvali Ninja. I zbog ukrasa na glavi i zbog visoko podignutih nogu. Lawrence Philip “Lawrie” Sanchez koji je sa svojih 1,88 volio napasti loptu iz drugog plana. Glavom, razumije se. Nigel Winterburn lijevi bek, brz, čvrst i pogibeljan, u napadu i u obrani. Možda tehnički i najtalentiraniji igrač momčadi, jer od njega se tražilo najviše, da loptom (koju će udariti nogom) pogodi u smjeru nečije glave. Nigel će biti toliko dobar da će imati sasvim solidnu karijeru u Arsenalu, dokazavši da može biti uspješan i van Bassettovih laboratorijskih uvjeta. I dva krunska dragulja: John Fashanu i Vinnie Jones.

Njih dvojica su možda i stvorila Donse i Crazy Gang kakvim ga danas poznajemo, ali individualno, van konteksta grupe i vremena, teško je provariti neke njihove poteze. Vinnie Jones je talentiraniji kao glumac nego kao nogometaš. Prije dolaska u Wimbledon igrao je za Wealdstone, gdje je u maniri svakog pravog niželigaša igrao nogomet i radio na baušteli. U međuvremenu je otišao u treću švedsku ligu i pomogao IFK Holmsundu da je osvoji, te je nakon toga prešao u Wimbledon. Odmah po instalaciji u momčad odlučio se afirmirati kao najveći nasilnik na Otoku. I prilično mu je dobro išlo.

Najpoznatiji otočki razbijač

Sinonim za prljavog igrača, isključen je 12 puta u karijeri, a u FA kupu, na utakmici između Chelseaja i Sheffield Uniteda 1992. godine, nasrnuo je na Whitehousea i zaradio žuti karton za samo 3 sekunde. U vlastitoj autobiografiji to je opisao riječima: “Morao sam biti previše nadrogiran, divlji ili previše jak, možda preran, jer u trećoj sekundi teško mogu zakasniti u duel.”

Ikonska je postala i fotografija u kojoj hvata Paula Gascoignea za međunožje. Od same slike urnebesnije je objašnjenje da nije htio isprovocirati Gascoignea ili ga povrijediti, samo provjeriti ima li toliko veliku „muškost“ kao što se priča.

Predsjednik vlastitog kluba izjavio je da ima mozak komarca, nakon što je snimio video Soccer’s Hard Men u kojem je davao savjete kako zastrašiti i povrijediti suparničkog igrača. Pazite, govorimo o 1992. godini, vremenu kada kamere nisu bile u svačijem džepu i kada nije bilo moguće distribuirati video milijunima pratitelja pomoću socijalnih mreža.

Znači, to je bio projekt koji je zahtijevao pripremu, produkciju i vrijeme tokom kojeg je Jones mogao razmisliti što radi. I razmislio je, nije u tome vidio ništa sporno. Jednako kao što nije vidio ništa sporno u tome što je skupio previše kartona u jednoj sezoni. Tom prilikom je rekao komisiji FA-a kako bi mu trebali biti zahvalni jer je nasilje s tribina prenio na travnjak.

Fashanu, pravi vođa bande

Iako je u sebi, osim nepatvorenog divljaštva imao i dozu fair playa, često je znao pretjerati, tako je praktički okončao karijeru obrambenom igraču Tottenhama Garyju Stevensu. Maksimalno nepotrebno, divljački i kretenski. I to u duetu baš s Johnom Fashanuom. Koji je možda bio i gori od Jonesa.

Po poziciji napadač, a po vokaciji nasilnik. Devetka Donsa koji je više od zabijanja golova volio zabijati laktove po glavama halfova. Krakati karatist, navodno s crnim pojasom, je u jednoj prilici Garyju Mabbuttu laktom slomio lubanju i ozlijedio oko. Kao crnac, navodno je prednjačio u rasističkom vrijeđanju drugih crnih igrača. Kasnije, valjda s odmakom vremena shvativši što je radio izjavio je „Morali smo tako igrati da bismo preživjeli. Meni je Wimbledon bio i otac, i majka, i brat koje nisam imao“.

Odrekao se brata koji je bio gay

Zapravo, brata je imao. Također nogometaša. I homoseksualca. Kad mu je vlastiti brat priznao da je gay, Fashanu je povukao drastičan potez i odrekao ga se. Nakon što mu je brat izvršio samoubojstvo, John je izjavio kako je platio Justinu 75 tisuća funti kako bi ga spriječio da izađe u javnost s priznanjem. Neke stvari danas John gleda drugačije, i njegova kćer Amal je aktivistica za gay prava u Nigeriji, ali tadašnje vrijeme i imidž kojeg je gradio nisu dopuštali odstupanje od zacrtane mačo slike. Slike koja je savršeno zaokruživala Crazy Gang, njihov sirovi nastup, agresivni pristup i pripadnost engleskoj ulici s kraja 80-ih.

Upravo Jones i Fashanu su uveli inicijacijski obred. Svim novacima palili su odjeću danima, sve dok se ne bi potvrdili kao članovi Ganga. Trudom na treningu, startevima na utakmicama ili ispijanjem pinti piva u najdražem lokalu, bilo je bitno postati dijelom momčadi. Jedno tkivo, jedan duh. Sami protiv svih. I nije ih bilo briga.

Mitsko finale FA kupa

Jednako kao što ih nije bilo briga što je na njih 1988. u finalu FA kupa protiv Liverpoola koeficijent bio 34. Na jednu uloženu funtu mogli ste dobiti 33. Igrali su protiv Liverpoola, koji je vladao Engleskom tih godina i koji je bio jedna od najmoćnijih europskih momčadi.

Nenavikli na luksuz hotela, noć prije proveli su pijući u krčmi s vlastitim navijačima. Vinnie Jones događaj u autobiografiji opisuju kao iznenadni napadaj realnosti. Shvatili su koliko je ozbiljna situacija i nije im ostalo previše osim da luduju i razbijaju po sobama, tako izbacujući tremu iz sebe. Trener je to osjetio i pustio ih da iziđu u noć. Da i finale FA kupa odrade na svoj način. Makar i mamurni. Da su to bookmakeri znali, kvota bi vjerojatno bila još veća. Kao da 1:33 nije dovoljna razlika. Kao da je momke koji su igrali za Wimbledon bilo briga kakve im netko šanse daje.

Kasnili na utakmicu i – pobijedili

Pa i na samu utakmicu su „kasnili“, ostavivši Liverpool, suce i čitavo gledalište da čekaju do posljednje minute „akademske četvrti“. Bio je to njihov način, sami protiv svih, u mentalitetu opsade.

I uspjeli su, pobijedili su 1:0. Skraćeni korner. Centaršut. Po zraku, naravno. Na prvoj stativi Lawrie Sanchez koji loptu šalje u gol. Usput je Beasant obranio penal, a svi fanatični napadi Liverpoola su se razbijali od najfanatičniju obranu koju je Otok (a možda i svijet) ikad vidio. Kad je sudac odsvirao kraj komentator John Motson s BBC-a uzviknuo je ikonsku rečenicu:„The Crazy Gang have beaten the Culture Club.“

Vrhunac i pad

Bio je to vrhunac amaterskog nogometa među elitom, svega ono što je predstavljao takav način razmišljanja. Za razliku od svih Mourinha i Simeonea koji grade opsadni mentalitet, Donsi su zaista bili sami protiv svih. Pretjerivali su, bili su grozni i brutalni, ali imali su neki šarm. Imali su karakter i strast koja ih je činila drugačijima. Imali su strast koja ih je učinila ikonskim klubom.

Već nakon ovog finala uprava je unovčila najbolje među njima. Igrači koji su dolazili također su imali dozu ludila u sebi, ali nedostajala im je ona prava strast kojom su mogli zamijeniti Jonesa, Younga ili Corka. Generacija koja je stasala zajedno i momčad koja je bila veća od suštog zbroja svih članova. Polako Donsi su nestali sa scene. Čak je i kultni Plough Lane, na kojem je bilo više blata nego trave, sravnjen sa zemljom.

Klub koji nitko ne prihvaća

Wimbledon je doživio bankrot 2003. godine, a naslijedio ga je klub kojeg nitko ne prihvaća. Gazde su odlučile taj novi klub prebaciti nekih 80 kilometara od Londona u Milton Keynes i zadržati skraćenicu Dons. Međutim, uzalud jer navijači ne žele imati ništa s MK Donsima. Onim imaju svoj AFC Wimbledon, A Fans Club. I, uz očuvanje nasljeđa starih Donsa, imaju samo jedan cilj: susresti se s „novim“ Donsima. I pokazati im da postoji mjesto samo za jedne Donse.

Iako je romantični duh amaterizma među elitom umro s ispadanjem Wimbledona, duh i uspomena koji su Donsi nosili još živi. Za njega se brinu navijači, ujedno i vlasnici, AFC Wimbledona. I na tome im hvala. Jer koliko god grozni bili u nogometnom segmentu, imali su nešto dopadno.

Dobri igrači se pamte, talentirani postaju legende, ali stepenicu iznad, onu ikonsku razinu postiže se samo karakterom. A karakter se oblikuje – strašću. To što ih je izdvajalo iz mase loših i lošijih momčadi u kojoj su se nalazili bio je njihov timski duh. Mentalitet opsade, sami protiv svih. Autentičan proizvod nižih liga. Strast. S razlogom su ih prozvali Crazy gang.