Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Popis izbornika Čačića nebitan je. Vatreni imaju znatno većih problema

Ono što najviše strši nije ime nekog igrača, već hrvatskog izbornika

ZADNJA IZMJENA: svi 16, 2016
Foto: PIXSELL

Hrvatski izbornik Ante Čačić objavio je svoj provizorni popis igrača za Europsko nogometno prvenstvo i sada kreću rasprave je li ovaj ili onaj zaslužio poziv, je li taj i taj neopravdano izostavljen i slično. U normalnim okolnostima o tome bi vrijedilo razglabati, podastirati argumente za i protiv, analizirati dubinu kadra i opcije koje su izborniku na raspolaganju.

Međutim, hrvatski nogomet već dugo ne živi u normalnim okolnostima. Stoga je i takva rasprava nebitna, efemerna i zapravo suvišna. Zato je i ovaj tekst napisan prije objave liste kandidata. Ono što najviše strši na tom popisu ionako nije ime nijednog od igrača, više-manje redom sadašnjih ili budućih zvijezda i poluzvijezda, nego ono izbornika. Čačić je ionako u nedavnom intervjuu izjavio: “Realno je da ćemo na Euru koristiti najviše 16 igrača”, a isti taj broj spominjao je i ranije, kad je rekao da “svi koji prate nogomet znaju nabrojiti 16 sigurnih igrača”. Ostali su tu samo kao ukras ili u slučaju krajnje nužde.

No, daleko od toga da je i to glavni problem.

Miran život zagrebačkog ugostitelja

U listopadu 2011., 58-godišnji Čačić je vodio relativno mirni život zagrebačkog ugostitelja, nezaposlen u trenerskoj struci više od četiri godine. Ali onda je postavljen za Lokomotivinog stratega. Nakon samo četiri – četiri! – ligaške utakmice na klupi kluba “s Kajzerice”, šokantno je odabran za nasljednika Krunoslava Jurčića u Dinamu.

Hrvati su skloni amneziji, ali ako malo prokopate po člancima iz onoga doba, brzo ćete se prisjetiti njegove vladavine u Maksimiru – onih katastrofalno loših i nevjerojatno sretnih ogleda s Ludogorecom, poraza u Ligi prvaka bez postignutog gola, ispadanja iz kupa kod kuće od Zadra, poniženja 3-0 na Kantridi od predkekovske Rijeke, posrtaja od Ćirina Zagreba koji ga je došao glave i tako dalje. Namjerno spominjem samo najgore momente, iako je bilo i boljih – ali pogledajte malo kako su mediji (a među njima i oni lojalni maksimirskom Gazdi) pisali o njemu i koliko dugo su mu sapunali dasku; koliko ga je i klupski sportski direktor javno kritizirao u vrijeme dok Mamići još nisu bili odlučili da Dinamova klupa, baš kao i novac od transfera, treba ostati u obitelji.

Univerzalno odobravanje micanja iz Dinama

Koliko je sve to bilo loše možda dovoljno govori i činjenica da je Čačić smijenjen prije završetka natjecanja u Ligi prvaka, a kao njegova zamjena je vraćen Jurčić i njegov kontrolirani nogomet. Čak je i to dočekano s olakšanjem – teško da je ijedan Dinamov trener u posljednjih desetak godina maknut s toliko univerzalnim odobravanjem, a konkurencija je zaista žestoka.

Njegov odnos s igračima – a nekoliko njih je danas na njegovu popisu – bio je jedan od glavnih razloga. Kovačić, Brozović i Vrsaljko su stagnirali, ako ne i nazadovali pod njegovim vodstvom uslijed stravičnih taktičkih eksperimenata i pozicijskih rotacija; Kramarić je smjesta poslan na kaljenje u Lokomotivu; na pivopiji Vidi je trenirao strogoću, dok mu je Sammir dolazio na treninge izravno iz noćnih klubova.

Bliskost vladajućoj ideologiji u HNS-u

Ni kasniji njegovi poslovi – u sesvetskom Radniku, Mariboru, Slaven Belupu i opet Lokomotivi (ovaj put čak 14 utakmica, s negativnom gol-razlikom) – nisu sugerirali ništa što bi ga učinilo valjanim kandidatom za izborničku fotelju. No, ipak ju je dobio: on možda vjeruje da je to bilo priznanje za dotadašnji rad, ali znamo da nije bilo tako. Izabran je kao politički ispravan i blizak vladajućoj ideologiji u HNS-u, ali i kao netko koga je lako kontrolirati.

U našoj grupi, Španjolci imaju Vicentea del Bosquea, a Turci Fatiha Terima – obojici je dovoljno samo spomenuti ime da bi se znalo o kakvim je veličinama riječ. Česi imaju voljenog Pavela Vrbu, koji je od provincijske Viktorije Plzen bez para i bez podrške struktura napravio šampiona i s njom triput zaredom prezimio u Europi; pet puta zaredom je biran za češkog trenera godine, a glasoviti FourFourTwo ga je lani uvrstio među 50 najboljih trenera u Europi. On je osvojio i prvo mjesto u kvalifikacijskoj skupini s Nizozemskom, Turskom i Islandom, a sve to s ekipom koja osim veterana Petra Čecha i Tomasa Rosyckog nema globalno poznato ime i većinom je čine igrači iz domaće lige.

A mi imamo Antu Čačića.

Realni domet hrvatske reprezentacije

Malo je to i tužno. Ako uzmete za primjer Albaniju, možda i najslabiju reprezentaciju na Euru, njen izbornik Gianni de Biasi uveo je Modenu jednom i Torino dvaput u Serie A; Čačić je uveo Dubravu i Inter Zaprešić u 1. HNL, što računa u svoje najveće trenerske uspjehe. HNS je sasvim sigurno imao dovoljno sredstava na raspolaganju da dovede i znatno boljeg i skupljeg trenera, ali nije mu to bio prioritet. Zato kad me stranci pitaju kako to da je Čačić izbornik reprezentacije čiji je realni domet najmanje četvrtfinale Eura i čije zvijezde u klubovima rade s nekim od najboljih trenerima današnjice, teško je na to pitanje odgovoriti bez izlistavanja cijele povijesti bolesti.

Ali daleko od toga da je Ante Čačić glavni problem. I sada, kao i onda u Dinamu, između redaka možete pročitati kako mu sapunaju dasku – jer najebat će on, a ne oni koji su ga postavili. Neuspjeh će biti svaljen na njega prije nego što bude zamijenjen nekim Sretenom Ćukom ili nekim njemu sličnim, ako stvari ostane onakve kakve danas jesu. Ante Čačić laka je meta – nešto poput nepoćudnih ministara u vladi koja ima i znatno većih problema.

Neugodna pitanja o Hrvatskoj

Kako se primiče Euro, tih je pitanja sve više i više. Pišem najave i preglede za nekoliko stranih novina, časopisa i portala i često se nađem u situaciji da pitanja – ponekad dobro upućena, a ponekad sasvim standardna i benigna – vuku za sobom tešku negativu ili nemogućnost kratkog i jasnog odgovora.

U kojoj će formaciji Hrvatska igrati na Euru?

Je li izbornik popularan i koji su njegovi glavni aduti?

Je li naciju zahvatila euforija i koja su očekivanja uoči turnira?

Koje su najpopularnije pjesme/skandiranja među navijačima?

Znamo da je Hrvatska među najkažnjavanijim zemljama zbog rasističkih i diskriminatornih ispada navijača; kako to da je onda Joe Šimunić, koji je izravno uzrokovao jedan od takvih incidenata, nagrađen mjestom izbornikova pomoćnika?

Jesu li hrvatski navijači fašisti?

Sve ovo gore su autentična pitanja koja sam dobio iz raznih stranih medijskih izvora. Kako biste vi odgovorili na njih?

Netko će reći da ne navijamo za Mamića, Šukera, Čačića i ustaše, nego za Modrića, Rakitića, Mandžukića i Hrvatsku, ali meni je osobno takav set upita bio sasvim dovoljan da mi zgadi cijelu ovu europsku avanturu – kad mi već odavno ne bi bila zgađena.

Aleksandar Holiga
Urednik Telesporta
283 članka Više o autoru
Više s weba