Predsjednik HAS-a Ivan Veštić upozorava kako Hrvatska 25 godina nije riješila pitanje sporta
Slovenija i Srbija izdvajaju dvostruko više za atletiku od Hrvatske
Objavljena kategorizacija trenera u Hrvatskom olimpijskom odboru samo je potaknula rasprave o čudnim kriterijima sufinanciranja koji vladaju u krovnoj kući hrvatskog sporta. Ljute se atletičari. Iako je hrvatska atletika doživljava u posljednjem desetljeću doživljava najveće uspjehe, a već je desetero atletičara, nikad više, izborilo olimpijsku vizu, ni jedan trener svrstan u prvu kategoriju stručnjaka.
O tome, kao i o problemima koji muče hrvatsku “kraljicu sportova” razgovarali smo s čelnikom Hrvatskog atletskog saveza Ivanom Veštićem.
‘Kriteriji nisu postavljeni kako bi trebali’
“Ne znam odakle početi, jer je atletika zakinuta u svim segmentima unutar HOO-a, od razvojnih do olimpijskih. Atletika koja je prvi olimpijski sport, a u Hrvatskoj od 2007. godine donosimo redovito medalje s najvećih natjecanja. Kriteriji nisu postavljeni onako kako bi trebali”, kaže Veštić.
Zanimljivo, u HOO-u postoji tablica po kojoj su rangirani pojedinačni ekipni sportovi u Hrvatskoj, no ista nije nikad izglasana jer se poredak ne poklapa sa sadašnjim kriterijima u hrvatskom sportu.
‘S HOO-om nema komunikacije’
Dakako, atletika je uvjerljivo prva među pojedinačnim sportovima.
“Ako poštujete međunarodne standarde, sve je jednostavno. No, kod nas nema kriterija, pa je interpretacija slobodna. Pitanje je zašto taj dokument nije zaživio. Jer nekome to nije odgovaralo. S HOO-om nema komunikacije, to je kao da razgovarate sa zidom. Ne možemo doći u poziciju dijaloga, da se nešto od našega uzme u obzir”, nastavlja Veštić i upozorava:
“Javni novac koji mora podleći kriterijima… Držimo hrvatski sport, a s druge strane nemamo pravo nešto sukreirati.”
Činjenica da je Hrvatski atletski savez tek na petom mjestu po redu financiranja. Prošle je godine od HOO-a dobio 2,4 milijuna kuna.
‘Ne može skijanje dobiti više’
“U redovnom programu, neka mi netko i zamjeri, objasnite mi obuhvat skijanja i obuhvat atletike, po kojem kriteriju može skijanje dobiti 600.000 kuna više? Kad su u pitanju treneri, ako trener olimpijske pobjednice ne može biti u 1A grupi, onda što trebamo napraviti?! Zgrozila nas je i kategorizacija sportaša. Nije li apsurd da olimpijac ne može biti sportaš prve kategorije. HOO nije uvažio ni jedan naš argument. Evo vam primjer. Blanka je svojedobno skočila 208 cm, drugi rezultat svih vremena, ali to prema sadašnjim kriterijima, nije dovoljno za prvu kategoriju”, navodi predsjednik HAS-a.
‘Moram se boriti za atletiku’
“Mene se već apostrofira kao nekog tko se stalno buni, ali moram se boriti za atletiku, pogotovo kad sam u pravu. Imate ljude iz atletike koji znaju, stvaraju, koji nose hrvatski sport. Na Europskim igrama mladih od četiri hrvatske medalje, dvije su iz atletike. Na Mediteranskim igrama, opet atletika osvaja četiri, pet medalja. Na Olimpijskim igrama – zlato. Već imamo deset sportaša za Rio. To nešto znači, tu neki ljudi rade, stvaraju u najžešćoj konkurenciji”, istaknuo je Veštić koji je na mjestu predsjednika HAS-a naslijedio Luciana Sušnja prije 15 mjeseci.
“Ni u čemu nisam osjetio pomak, koliko se god borili i upozoravali. Bio je jedan rebalans od 300.000 kuna i to je sve. Ma gledajte, ova država konačno treba reći što želi od sporta. Politika mora reći što želi od sporta. Ne ide drugačije. Ako želi rekreaciju, nema problema, svi ćemo u rekreativce. Ispada da se atletika više kažnjava ako ima više uspjeha”, dodao je Veštić.
‘Troše se sredstva iz redovnog programa’
Najbolji hrvatski atletičari pripremaju se za Rio.
“Tu imamo problem, uvjetno rečeno. Sredstva za olimpijski program nisu nam dovoljna za cijele pripreme i onda se događa da ćemo početi trošiti sredstva iz redovnog programa. Evo, za pripreme olimpijske pobjednice Sandre Perković treba 350.000 kuna, a to će se potrošiti do travnja i onda se moramo snalaziti”, pojasnio je predsjednik HAS-a i napomenuo:
“Novac uložen u atletiku, s ovim rezultatima, olimpijcima i medaljama je najisplativije uložen i opravdan, ali u sustavu olimpijskog odbora nedovoljno je valoriziran”.
Veštića smeta i sljedeće:
“Nacionalni savezi nemaju samostalnosti u trošenju novca. Imamo previše zadanih pozicija i podpozicija koje blokiraju aktivnost i samu iskoristivost novca. Isto je i s olimpijcima: sedam stavki, iznosi definirani, a što je najvažnije, u olimpijskom programu uopće ne postoji stavka – stručni rad! To znači da će to netko drugi platiti, da su treneri volonteri ili da se, možda, sportaši pripremaju sami. Kad razgovaramo s ostalim savezima ili predstavnicima IAAF-a, ne vjeruju nam kako se kod nas radi. Sve je određeno, koliko smijemo potrošiti na put, vitamine. Ma dajte, ljudi, onda nam napišite i program! Čemu rukovodstvo saveza i treneri, kad vam netko sve unaprijed određuje. Sve je birokratizirano, prave se programi da bi netko imao posla, a oni koji stvaraju rezultat su najsiromašniji.”
Novca u Hrvatskoj za javne potrebe bit će sve manje.
“Razumijemo da je situacija u Hrvatskoj teška, ali novac koji postoji za sport, mogao bi se puno bolje rasporediti vrednujući nečije uspjehe.”
Slovenija i Srbija imaju dvostruko više
U susjednim zemljama iskustva su drugačija:
“Kandidira se program, koji se usvoji ili ispravi. U idućoj godini, dolazite s tim što ste napravili, rezultati se valoriziraju, znaju se pravila igre. Govoreći o novcu, imamo manje od Slovenije i Srbije koje raspolažu s oko milijun eura svaka, što je dvosturko više nego što ima hrvatska atletika. Radimo sve s puno manje ljudi, ali sve to može ići do određene granice. Imamo u Savezu tri zaposlenika, u savezima naših susjeda radi sedam, osam ljudi.”
Predsjednik HAS-a okrenuo je potom sve na vedriju stranu:
“Ne valja u sportu stalno kukati, već mu pristupiti afirmativno. Sport je radost, veselje, druženje za mlade. Mi koji ga opslužujemo, trebamo dati ljudima nadu, vjerovati u uspjeh. Sport mora poslati pozitivnu poruku i širiti pozitivne vibracije i onima koji se sutra žele baviti sportom. Ako stalno plačemo, tko će nam doći u sport? Sport je potrošač koji vraća društvu i zajednici, ali ne smijemo zanijekati da postoje organizacijski problemi.”
Zakon o sportu mijenjao se zbog Hajduka i Mamića
Istaknuo je Veštić žalosnu istinu:
“U 25 godina postojanja hrvatske države, sport nije institucionalno riješen. Osim HOO-a, što mi imamo, ni zavoda ni instituta, ni nekoga tko će promišljati hrvatski sport. Tri puta smo mijenjali Zakon o sportu, dva puta zbog Hajduka, jednom zbog Zdravka Mamića.”
U olimpijskoj godini, najviše će se ipak govoriti o planovima i željama atletičara u Riju.
“Dugo je do još do Rija. Trenutačno je dobra situacija, treba izdržati do kolovoza. Bio bih jako zadovoljan kad bismo ponovili uspjeh sa Svjetskog prvenstva Pekingu, s dvije osvojene medalje i još dva finala. To bi bio povijesni uspjeh”, zaključio je Veštić.
