Prvi utisak Telegramovog reportera sa stadiona: Nadrealne scene i problemi u nogometu koji neće sami iščeznuti
Telegramov Šaša Ibrulj analizira susret Hrvatska - Češka
Scena je na kraju djelovala nadrealno. Česi su sa svojim navijačima slavili jedan bod – vjerojatno ni sami ne znaju što ih je snašlo i kako su uspjeli – dok su Hrvati na drugoj strani spuštenih glava pozdravljali preostale navijače. Djelovala je nadrealno svakome tko je odgledao ovu utakmicu od početka do kraja, tko je vidio Hrvatsku koja je sedamdeset i pet minuta kontrolirala stvari, gazila protivnika i koja je držala sve u svojim rukama.
Onda se desio magični trenutak Česima, zabili su jedan, desio se i autogol hrvatskih navijača i Čačićeva momčad se raspala, a on niti je znao kako da je sastavi niti je, realno, ikoga bilo briga. Generalni dojam kojeg je Hrvatska kao zemlja ostavila u St. Etiennu bio je upravo reprezentativan – na terenu savršena momčad sa slabašnim trenerom, a oko terena zamazivanje očiju pred problemima koji se dešavaju godinama; kako onima sa huliganizmom, tako i svim ostalim koji muče hrvatski nogomet.
Hrvatska prebila jadnu Češku
Da je ovo kojim slučajem bio boksački meč, davno bi bio završen. Hrvatska je u prvih sat vremena prebila jadnu Češku, koja se ringom vukla bez ideje kako iz njega da pobjegne, a kamoli kako da se vrati u utakmicu. Čačić se opet poslužio receptom kojeg je koristio i protiv Turske; lopta je išla na aut liniju, a od tamo su u kazneni prostor ispaljivali centaršut za centaršutom. Do poluvremena je Hrvatska imala dvadeset i jedno ubacivanje, od kojih je tek pet bilo uspješnih. I ako je protiv Turske to bila dobra ideja, jer je Terim nakrcao sredinu i tamo napravio gužvu, ovaj put je bilo jasno da je Ivan Rakitić taj koji je najraspoloženiji među Hrvatima i kojemu samo treba lopta, jer ima i prostor.
Međutim, činjenica je i to da su Česi bili totalno out u prvom poluvremenu; bazirali su svoju igru na Rosickom, a ovaj je za čitavo poluvrijeme imao pet uspješnih dodavanja. Napadali su na Strinića kao najslabiju točku, ali trojka Rosicky-Skalak-Kaderabek djelovala je tako jalovo da nije napravila ni najmanji problem Napolijevom lijevom bočnom. I ako nije uspjela preko strana, Hrvatska je još jednom svoju dominaciju potvrdila individualnim umijećem – Perišić je istrčao jedan na jedan sa Sivokom, sve je djelovalo tako lagano, i Hrvatska je zasluženo vodila.
— Saša Ibrulj (@sasaibrulj) June 17, 2016
U drugom dijelu Česi su krenuli agresivnije i bolje, pomakli liniju prema naprijed, ali i otvorili dodatni prostor u sredini. Ovaj put sve je išlo preko danas fantastičnog Rakitića, pa kada je stigao drugi pogodak hladno smo ga proglasili kapitulacijom Češke i sigurnim trijumfom Hrvatske. No, na tri stvari nismo računali. Nismo računali da će se Hrvatska instiktivno povući, dozvoliti da nije ta koja nameće tempo i izgubiti loptu; nakon pola sata su imali 71% posjeda, a na kraju utakmice to je došlo na tek 56%. Nismo računali ni da će Rosicki pogoditi taj jedan savršen centaršut, da će Škoda izvući savršen udarac glavom i pogoditi jedino mjesto na kojem Subašić nije mogao učiniti ništa.
‘Nemojte da sad peremo ruke’
No, najmanje smo računali na to da će u 86. minuti navijači početi divljati i ubacivati baklje na teren; da će se hrvatski navijači sukobiti međusobno; i da će utakmica za trenutak biti na rubu prekida. No, to se dešava kada godinama zatvarate oči pred problemima; iznenadi vas snijeg u veljači. Zato je izjava Ante Čačića nakon utakmice, iako ju je možda lansirao i nesvjesno, savršeno opisala situaciju u St. Etiennu i hrvatskom nogometu u cijelini.
Igrači Hrvatske su kroz miks zonu prošli utučeni; nekoliko njih koji su dali izjave osudili su nerede, žao im je što su ispustili vodstvo…
— Saša Ibrulj (@sasaibrulj) June 17, 2016
“Svi smo krivi”, rekao je Čačić. “Nemojte da sada peremo ruke”. Ne trebam vam to ja govoriti, ali jasno je da hrvatski nogomet ima probleme, a huliganizam jest jedan od najvećih. Ali samo jedan u moru problema. I zato jesu krivi svi; i savez, i klubovi, i država, i mediji, i navijači, i huligani, i izbornik, i igrači, i UEFA. Redom, godinama ignoriraju probleme, gomilaju nove, pretvaraju se da ne postoji i valjda nadaju da će iščeznuti sami od sebe. A ništa ne iščezne samo od sebe.