Nekad je nužno odabrati stranu

Analiza: Život nije fer, odnosno, kako je Bayern razbio Atletico, i, zbog sitnog kompromisa, ipak ispao

Primljeni gol bio je dobra opomena za Bayern, međutim, malo preskupa

Nogomet je zapravo jedna zamršena i nepravedna pojava, koju treba zagrebati debelo ispod površine da bismo otkrili nešto što možemo percipirati kao istinu. Ili barem naziranje vanjskih okvira istine. Recimo, mnogi će reći kako je Atletico odigrao obrambeno savršene 4 utakmice u Ligi prvaka. Ako zagrebemo pod površinu onda ćemo doći do zaključka kako je u samo jednoj utakmici Atletico dopustio 33 udarca prema vlastitom golu.

Dakle, otprilike svake 3 minute Bayern je dolazio u poziciju odakle je upućivao šut, što ne upućuje na pretjerano dobru obrambenu predstavu. Nadalje, svaki igrač Bayerna, osim Manuela Neuera, uputio je udarac na gol, a čak 13 ih je završilo unutar okvira gola. Za usporedbu, Barcelona je u obje utakmice četvrtfinala, od kojih je prvu imala igrača više 60 minuti, ukupno uputila 10 udaraca u okvir.

Vrištanje o busu i nasilnom divljaku

Cholo Simeone i njegov Atletico na Allianz Areni nisu odigrali dobru utakmicu, nisu izgledali dobro defenzivno, a siromaštvo opcija u posjedu lopte najbolje dočarava činjenica da je na poluvremenu igrač s najvećim brojem dodavanja bio Koke, s vrtoglavih 8. Međutim, nogomet je vjerna preslika života, a život nije fer i s time treba živjeti.

Cholo je zbilja karizmatičan lik, poseban i kao takvom smo mu spremni tolerirati mnogo toga. Zamislimo samo Josea Mourinha u situaciji gdje igra ovakvim stilom, udara suradnika/službenu osobu/bilo koga, ima sukob s protivničkim igračem, a onda i klupom. Sve to u jednoj utakmici. Ne samo da reakcije ne bi bile pozitivne, mediji bi vrištali o parkiranom busu i nasilnom divljaku.

Pa opet, osobno sam cijelu utakmicu navijao za Atletico, bez ikakvog dobrog razloga, samo na nekoj emotivnoj bazi. Međutim, u analitici nema mjesta emocijama, stoga treba krenuti od činjenica. Atletico je bio potpuno nadigran, Bayern je bio bolji protivnik, koji je sigurno zaslužio slaviti, a vjerojatno je prikazao dovoljno za prolazak dalje, ali je platio danak pravilu gola u gostima.

Početak koji je odredio smjer

U svim analizama do sada bilo je isticano kako je temelj Atleticove uspješnosti početni presing koji razbija ritam protivnika i onemogućuje ga da razvije igru, a kako je temeljna opasnost u onim završnim fazama kad se Atletico povuče preduboko i prepusti protivniku potpunu kontrolu. U tim razdobljima protivnik (a time mislimo na Barcelonu i Bayern) ima komotnu situaciju za traženje viška, a Atletico je osuđen na upijanje pritiska bez odgovarajućeg ventila kojeg mogu koristiti za odmor obrane i ugrožavanje protivnika.

Ovaj je put faza početnog presinga u potpunosti izostala. Atletico je pasivnim postavkama dopustio da Bayern uđe u ritam iz kojeg ga je nemoguće izbiti. Jednostavno, ovakvoj ekipi je potrebno odmah u startu agresivnim pristupom onemogućiti da uhvati frekvenciju na kojoj želi raditi. Nakon što postignu radnu temperaturu, čak i Atleticu, kao najboljoj obrambenoj momčadi na svijetu, je nemoguće razbiti igru koju razviju.

Hvatanje sjena po terenu

Nakon što uhvate ritam i osjećaj, ma koliko dobri i odgovorni defenzivno bili, lopta je uvijek brža, stoga protivnici često budu osuđeni da po terenu hvataju sjene. Imajući to na umu, Simeone se vjerojatno odlučio zadržati plitku pasivnu zonu, pokušavajući preživjeti do poluvremena. Međutim, u poziciji u kojoj se našao to je bila nemoguća misija. bayern kontrola

Bayern je dobar dio kontrole stekao povlačeći Xabija Alonsa iza stopera. Na taj način, kao libero/povučeni playmaker, bio je zaštićen od presinga i markiranja Atleticovih napadača. Kako je kontrola bila uspostavljena, bekovi su se mogli priključiti napadu i dati obol u ofenzivnim akcijama, a zadnja linija domaćina je imala brojevni višak u startu akcija.

Philipp Lahm široko uz aut liniju, otvara mogućnost Douglasu Costi da se upari s Thomasom Müllerom u međuprostor. Bayern je tu koristio jednu posebnost koju Atletico posjeduje, odnosno istu je posebnost onemogućio tjerajući Atletico na prilagodbu. Dakle, Atleticovi bekovi se pozicioniraju tako da čuvaju široke prostore, ne postavljaju se prema svojim stoperima kako to rade sve ostale ekipe. Bayern je uvidio mogućnost da se iskoriste koridori koje to otvara pa su se pozicionirali u međuprostore. Upravo to je bio ključ, jer su iz tih prostora koje su ovdje napadali Müller i Costa dominirali utakmicom i stvarali šanse.

Uništena poznata Atleticova 4-4-2 struktura

Sa stoperima koji vode igru, Arturom Vidalom koji kontrolira sredinu terena, aktivnim Müllerom, Robertom Lewandowskim koji okupira stopere i bekovima koji aktivno sudjeluju u napadu, Atleticova poznata 4-4-2 struktura je bila uništena, jer bilo je previše opcija koje se mogu aktivirati relativno jednostavnim dodavanjima.

Dakle, Bayern je imao toliko opasnih oružja da čak ni jedan Atletico nije uspio odrediti prioritete za zatvaranje. U ovakvom konstantnom pritisku s toliko prijetnji golovi su samo pitanje vremena. Xabi je pogodio uz pomoć Josea Gimeneza, a ubrzo je i Gimenez skrivio jedanaesterac koji je mogao presuditi priču.

Na poluvremenu Simeone povlači zamjenu, kako kadrovsku tako i stratešku. U igru umjesto Augusta Fernandeza ulazi Yannick Ferreira Carrasco, čime se Koke premješta u sredinu, a igra Atletica dobiva na okomitosti i kreaciji, kako s driblerom na krilu tako i s najplemenitijim igračem u sredini terena.

Otupljeni pritisak i rastegnuti Bayern

Pokazao je tada Simeone da ima ekipu koja može i zna igrati, kako ima talentirane igrače koji su sposobni igrati. Atletico je prodisao jer je imao loptu, koju je mogao i uopće htio zadržati. Produživši posjed i pronašavši ventile, otupili su pritisak Bayerna iz prvog dijela, ponajprije jer su razvukli protivnika koji više nije imao onoliko laganih pas opcija. Iako, ruku na srce, i dalje nisu stvarali nikakve šanse posljedično je to bio način na koji su došli do izjednačujućeg gola.bayern bez konekcija

Dakle, Bayern je rastegnut, bez pravih konekcija u posjedu. Bez konekcija i blizine igrača nema ni kontrole, a bez kontrole nema ni opasnosti za defenzivnu strukturu Atletica koja se sada, za razliku od slike iznad, jako dobro drži. Standardnih 4-4-2 s orijentacijom napadača prema strani s loptom, bek opet kreće slobodno zatvoriti prostor široko, jer nema strah da će netko iz međuprostora iskoristiti kanal koji otvara, dok vezni red može stajati usko i kontrolirati prostor, te vrebati pogrešku koju će pretvoriti u tranziciju.

S druge strane Bayern jako loše stoji, previše je statike i neaktivnih igrača. Oba krila, Franck Ribery i Douglas Costa su doslovno pola metra jedan od drugog u dijagonali u odnosu na loptu. Lahm i Vidal su trenutačno neaktivni, dok je David Alaba uz lijevu aut liniju previše pogodan za zatvaranje u presing zamku. Jerome Boateng se umjesto kruženja u zadnjoj liniji i umaranja protivnika odlučuje za dugu loptu prema napadu.

Dobra, ali skupa opomena za Bayern

Godinu su takvi baloni laka zadaća, a tu tek nastaje problem za Bayern. Trojka u veznom redu je slobodna takav odbijanac primiti i distribuirati dalje u kontranapad. Svi igrači u crvenom su predaleko, ostavljaju loptu za Fernanda Torresa, Boateng nepotrebno izlazi u pokušaj oduzimanja lopte, Nando hladnokrvno gura loptu Antoineu Griezmannu koji pogađa.

Primljeni gol bio je dobra opomena za Bayern, međutim, lekciju su platiti ispadanjem. Igrati se može maksimalno ili nikako, za kompromise i odmore nema vremena jer na ovoj razini se pogreške ne praštaju, a crta između uspjeha i neuspjeha je tanka i ovisi o detaljima. Do kraja je Bayern ponovo uspostavio kontrolu, ponovo je izgradio svoju strukturu napada koja je rušila kompaktnost Atleticove obrane.

Napadajući s velikim brojem igrača u završnici došli su do drugog gola. Tu je vidljivo kako nije moguće braniti se u vlastitom kaznenom prostoru. Prvo su Franck Ribery i David Alaba imali 2 na 1 na krilu, onda je pri skoku na drugoj stativi Luis ostao s dva igrača Bayerna, da bi Lewandowski ostao sam između stopera koji nisu dobro iskomunicirali preuzimanje.

Promašeni Torresov penal

Dok je Atletico čekao kontru, koju je i dočekao, a kulminirala je promašenim penalom Torresa, Bayern je zaigrao s krilima uz aut liniju, Alabom visoko kao ispomoći, Lahmom u sredini za kontrolu igre, Vidalom na mjestu drugog napadača i Müllerom u slobodnoj roli. Ipak ta igra do kraja nije dala rezultat, stoga je Atletico unatoč porazu prošao dalje.

Sve u svemu, ovo je bio dvomeč koji je, gledajući zbirno obje utakmice, opravdao izlizani epitet finala prije finala. Gledali smo dva zaista vrhunska trenera na vrhuncu svoje moći, dvije dijametralno suprotne momčadi po svojim stilovima i sukob filozofija u kojem je svaka dobila po jednu utakmicu.

Imamo i lekciju koju možemo izvući, oba trenera su u gostima pomalo odstupila od svojih standardnih obrazaca igre i mehanizama koje su uvježbali i gubili utakmice. Lekcija nije da postoji prava i kriva filozofija, dapače, obje su dokazale da su prave. Lekcija je u tome da nogomet ne trpi konformizam, manjak rizika i kompromise.

Život ne trpi izdaju, posebno ne izdaju ideala

Pep je skupo platio izbjegavanje sredine i guranje prema krilima na Calderonu, dok je Simeonea umalo glave došla pasivna zona u prvom poluvremenu. I jedan i drugi su dobili onu utakmicu u kojoj su ostali vjerni sebi i svojoj filozofiji. Rekli smo da je nogomet vjerna preslika života, a život ne trpi izdaju, posebno ne izdaju ideala.

Povijest će pamtiti rezultat i prolaz, dojmovi će s vremenom izblijedjeti. Rijetki će zagrebati površinu stoga će dojam o utakmici graditi na simpatijama i emocijama, dok je istina negdje ispod toga. Na kraju, možda nije fer da o finalistu odluči rudimentarno pravilo gola u gostima, jer su obje ekipe na ukupnom uzorku od dvije utakmice na neki način zaslužile prolazak.

Međutim, život nije fer, a nogomet je vjerna preslika života.