Topić: Čačić uči brže i bolje od prethodnika. Ovo je 6 stvari koje sam naučio iz 6 golova u Skadru
Telegramov kolumnist analizira pobjedu Hrvatske nad Kosovom 6:0
Pobjeda iz koje se ne nauči ništa je jednaka porazu. Protiv Kosova je Hrvatska došla do uvjerljive i neočekivano lagane pobjede, ali pitanje je može li se išta naučiti iz utakmice. Činjenica je, iako je mnogi neće ili ne žele priznati, kako Čačić uči brže i bolje nego njegovi prethodnici.
Na kraju krajeva, bolje za njega jer rezultat je jedina instanca koja ga može zadržati na poziciji koju je dobio mimo svih normi i pravila dobrog ukusa, toliko nakaradno da mu ljudi ne priznaju ni ono što napravi dobro. Ipak, problemi hrvatskog nogometa su dobro poznati i jasni, a utakmica u Skadru nam je ponudila i 6 jednako jasnih lekcija.
1. Hrvatska nema lijevog beka
Ili, da budemo malo precizniji Hrvatska nema lijevog beka koji je na razini ostatka momčadi. Ivan Strinić nije klasni igrač, ali svakako je bez konkurencije naš najbolji lijevi bek. To je pokazala i ova utakmica. Pivarić je odradio jako lošu utakmicu, bio je možda i najlošiji pojedinac na terenu i Kosovo je gotovo sve svoje napade usmjeravalo prema njemu.
Prošle godine, negdje u ovo vrijeme, Pivarić je bio u kadru reprezentacije i to sasvim zasluženo. Kombinacija fizičke forme i samopouzdanja činila ga je ozbiljnim pretendentom za mjesto u početnih 11. Danas, bez samopouzdanja, s fizičkim nedostacima, svi njegovi taktički i igrački limiti skaču u nebo. Nije čudno da onda u reprezentaciji, jednako kao i u Dinamu, izgleda kao jako slaba karika.
Glavni zaključak ove utakmice, barem kadrovski, bio bi križanje Pivarića u startnoj ulozi. Strinić nije idealno rješenje, ali je najbolje koje imamo.
I prije nego krenemo s pričom o sjedenju na klupi, s na desnom beku imamo Vrsaljka koji također dobiva minute na kapaljku. Dok je Brozović izbačen iz momčadi, a Mandžukić je u dubokoj sjeni. To su tri startera koja baš nikome nisu sporna a ne mogu se pohvaliti ulogama u klubovima. Zar nije onda licemjerno, pa i glupo (iako je licemjerno veća uvreda), pozivati se na Strinićev nedostatak minuta?
2. Koja je, zapravo, uloga Marija Mandžukića?
Dugo vremena šira javnost je čekala Mandžukića. Kad je golgeterski post u reprezentaciji počeo pratiti i loš niz utakmica u klubu, njegova nedodirljivost dovedena je u pitanje. Upravo prije utakmice s Kosovom Mandžukić je nekako izgubio unisonu potporu medija, ali i običnih gledatelja. I kao reakcija na akciju Mandžukić je zabio hattrick. Znači li to da su svi problemi riješeni? Ne, ne znači.
Mario Mandžukić je dobar igrač koji da bi bio maksimalno koristan treba odgovarajući kontekst. Tako je bilo još u Dinamu, tako je bilo u Bayernu, Atleticu i Juventusu. Bilo je tako u reprezentaciji i prije četiri godine u Poljskoj i Francuskoj. Tako je sada i protiv Kosova. Stavimo li Mandžukića u kontekst samog napadača koji mora kreirati za sebe ili za druge, dobit ćemo razočaranje i lošeg igrača. Stavimo li ga u kontekst u kojem se od njega ne traži sudjelovanje u igri do same završnice dobivamo iznimno vrijedan kotačić u igri.
U analizi prvog gola dolazimo do jasnih zaključaka. Mandžukić izvrsno funkcionira uparen s Kramarićem i to protiv slabijih momčadi koje su se sklone braniti dublje. Akcija počinje Kramarićevim spuštanjem u prostor između linija, Brozović odvlači beka a Perišić okupira drugog, tako da stoper ne može (a vjerojatno nema ni naviku) ispratiti Kramarića visoko u polje kako ne bi ostavio Mandžukića u situaciji 1na1 sa stoperom. Ovo je pravi kontekst za Mandžukića, u kojem on veže stopere i uključuje se u završnicu tek u samom kraju, kao finalni korisnik, a ne kreator.
Mandžukiću “godi” kad igra s partnerom, jer obrane drugačije reagiraju kada prostor između linija pokušava iskoristiti napadač ili veznjak. Gotovo svaki pokušaj ulaska Badelja ili Kovačića u “Kramarićev” prostor bi bio ispraćen od veznjaka, dok formacija 4-2-3-1 s “desetkom” najčešće implicira da desetka ima svojeg čuvara, tako da se ponovo od Mandžukića traži sudjelovanje u igri i stvaranje viška spuštanjem. Ovako Mandžukić višak radi posredno okupirajući oba stopera, ali višak onda mora doći bez njega, spuštanjem drugog napadača ili centaršutom s krila. Baš kao što je zabio drugi i treći gol. Ili baš kao što je zabijao u Bayernu.
Međutim, za specifični kontekst potrebni su specifični uvjeti, kao što je primjerice produženi posjed ili stvaranje viška na krilima, a protiv jačih momčadi Hrvatska teško može nametnuti takvu situaciju na terenu i mora žrtvovati napadača da dobije dodatnu figuru u veznom redu. Dakle, protiv jačih momčadi ponovo možemo očekivati blijedog Mandžukića kojeg će razapinjati i mediji i navijači. Možda je vrijeme da svi skupa, zajedno i s izbornikom Čačićem, prihvatimo realne limite, prilagodimo očekivanja i koristimo Mandžukića u kontekstu u kojem će konstantno biti SuperMario.
3. Velika Kramarićeva forma
Nastavno na dio s Mandžukićem, Kramarić pokazuje koliko je vrijedan ovoj momčadi. Gotovo dijametralno suprotan slučaj od Mandžukića. Igrač modernih karakteristika, mobilan, tehnički dobar i izvrsno osjeća igru. U Hoffenheimu ima niz asistencija i tu formu je prenio u reprezentaciju. Njegove karakteristike mu ne omogućuju baš hrvanje sa stoperima u pokušaju da sam raznese protivnički bunker, što ga je djelomično koštalo karijere na Otoku, međutim protiv jačih protivnika je itekako sposoban odigrati usamljenog napadača koji će se spuštati zadržati loptu ili koji će predvoditi tranzicijski napad.
Predstavom protiv Kosova bez dvojbe zacementirao je mjesto protiv Finske. Po svemu sudeći, taktički izvrsno se nadopunjuje s ostatkom momčadi i trebao bi postati jedan od temeljnih kotačića razvoja.
4. Partnerstvo u veznom redu
Svaka, ali baš svaka reprezentacija na svijetu osjetila bi udarac koji će nanijeti izostanak Modrića i Rakitića. Hrvatska, usprkos rezultatu nije iznimka.
Prečesto se događalo ovo: Brozović, Kovačić i Badelj stoje u istoj okomitoj liniji, s katastrofalnom pozicioniranosti. Jednostavno u ovoj situaciji ne pružaju nikakvu opciju da prime dodavanje, ni ikakvu zaštitu prostora po eventualnoj izgubljenoj lopti i kontri protivnika. Dakle, vezna linija je isključila sama sebe i iz obrane i iz napada. Jasan je to indikator neuigranosti i manjka komplementarnosti igračkih navika. Iako su individualno odradili korektan posao (barem prema naprijed) nedostajalo je komunikacije i suradnje, međusobnih akcija koje bi lomile protivnika.
Badelj je u novonastalim okolnostima više ličio na samog sebe. Od osigurača je postao temeljni playmaker momčadi, što je uloga koju odlično nosi u Fiorentini. Kraj sebe nije imao Modrića “da mu smeta” i taj posao organizacije i kontrole je odradio odlično. Međutim, javlja se problem koji je dosta dugo mučio Modrića. Kraj sebe nema svog Badelja koji će mu čuvati leđa.
Mateo Kovačić sigurno nije taj čuvar, jer riječ je o modernoj osmici, igraču sposobnom probijati redove protivnika i unositi nered u linije obrane. I ima isti problem, jer kraj sebe bi trebao imati jednog igrača koji će mu osiguravati leđa i nekoga tko će udarati ritam momčadi. Dakle, idealan kontekst u kojem bi Mateo mogao dati maksimum je nekih zamišljenih 4-3-3 gdje će do njega biti Modrić, a leđa će im osiguravati Casemiro ili Busquets ili Weigl ili Krychowiak. Nešto do čega, nažalost, još neko vrijeme neće doći u reprezentaciji i zbog čega nećemo vidjeti potpunu raskoš njegova talenta. Šteta, jer u svakoj utakmici nedvojbeno pokaže kako je tog talenta stvarno mnogo.
5. Kosovo je imalo previše šansi
Na rezultatu 6:0, izgleda kao traženje dlake u jajetu, ali Kosovo je imalo 12 udaraca, od kojih 5 u okvir. To nije dlaka u jajetu, to je ozbiljno zvono za uzbunu. Prelagano su dolazili u poziciju udarca i prelagano su dolazili u situaciju da u zadnju trećinu ulaze s kontroliranom loptom, okrenuti licem prema golu. Djelom zbog izostanka kvalitetnog presinga prve linije, većim dijelom zbog propusnosti osovine Badelj-Kovačić, kombinirano s Pivarićevim ispadanjima, Subašić je bio u opasnosti jednostavno previše puta.
Utakmica je rano poprimila revijalni karakter, pa su i opuštenosti poput Brozovićeva pogrešnog dodavanja u mat poziciju zanemarene. Ipak brine koliko je puta linija Vrsaljko-Ćorluka-Vida, pa i kasnije vrlo dobri Mitrović, bila prisiljena spašavati na individualnu kvalitetu, a ne kroz sistemska rješenja i pokrivanja. Ozbiljnija momčad od Kosova bi ovakve poklone i sveopći propuh sigurno puno bolje iskoristila.
6. Rezultat nije mjerilo za igru
Iako je dobar indikator, rezultat ne otkriva baš sve, igru je promatra odvojeno i analitično. Hrvatska je protiv Turske odigrala bolju utakmicu nego protiv Kosova. Mnogi se neće složiti, ali u dvoboju na Maksimiru Hrvatska je prikazala strukturiraniju igru, imala je više šuteva, više stvorenih šansi i bolje je kontrolirala protivnika nego na gostovanju u prilično domaćinskom Skadru. Protiv puno ozbiljnijeg protivnika, ako je uopće potrebno napominjati.
U Maksimiru je Hrvatska u prvih pola sata čak 4 puta pogodila okvir gola i primila gol iz udarca koji se odbio od živog zida. U Skadru je Hrvatska u prvih pola sata zabila tri komada, od čega jedan ramenom, a Subašić je skinuo dva zicera. I davno je Mate Baturina sažeo esenciju nogometa u ikonsku “Dikod uđe dikod ne uđe”.
Protiv Kosova je ulazilo, što ne znači da su svi problemi riješeni. Dapače, pokazivane su mane koje je potrebno hitno sanirati. Ipak, može se izvući sasvim dovoljno zaključaka za dalje. Ako se zbilja izvuku ispravni zaključci, bit će to najveća pobjeda koju je Čačić mogao dobiti na prilično domaćinskom gostovanju.