Ugledni kondicijski trener otkrio nam je da hrvatski sport živi u kamenom dobu i da sportaši ne znaju gotovo ništa
"Treneri na pripremama masakriraju igrače i kasnije to stiže na naplatu"
Koliko ste puta čuli frazu – ozljede su sastavni dio sporta? Vjerojatno ne jednom jer ta je floskula postala praktički redovito opravdanje svaki put kad neki sportaš kraće ili dulje vrijeme izbiva s terena. Naravno, teško je osporiti činjenicu da sport i ozljede idu ruku pod ruku, ali može li se njihov broj ipak smanjiti?
U Engleskoj već godinama traju burne rasprave o pravoj poplavi ozljeda među Arsenalovim nogometašima. Iz sezone u sezonu zvijezde londonskog kluba padaju jedna za drugom i ostavljaju javnost u nevjerici. Istini za volju, nije Arsenal svake godine rekorder po broju ozljeda, ali Topnici bodu u oči jer im redovito stradavaju najbolji igrači, a duljina izbivanja s travnjaka se broji od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Jack Wilshere je, primjerice, tek prije nekoliko dana odigrao prve ovosezonske minute.
‘Edukacija mladih ne postoji’
Otočki se novinari pitaju leži li razlog za ‘Arsenalovo prokletstvo’ u treninzima Arsenea Wengera, lošem travnjaku u klupskom trening-kampu ili nečem trećem, ali do odgovora još nisu došli. Izračunali su tek da je Wilshere u posljednje tri godine zbog različitih ozljeda izbivao s terena više od 500 dana, a još je drastičniji slučaj Aboua Diabyja koji je u četiri posljednje sezone koje je proveo u Arsenalu odigrao samo 22 utakmice za prvu momčad. U ljeto prošle godine je otišao u Marseille za koji dosad nije skupio tek četiri nastupa. Sve zbog ozljeda.
A kakva je situacija s hrvatskim sportašima? Jesu li mladi dovoljno educirani o fizičkoj pripremi i prevenciji od ozljeda? Pitali smo to uglednog kondicijskog trenera Igora Blažinčića, stručnjaka koji je radio u Ciboni u posljednjem mandatu Nevena Spahije i pripremio momčad koja je kasnije te sezone osvojila ABA ligu kada je to malo tko očekivao. Prije toga je tri godine u KK Zagrebu pripremao dragulje Darija Šarića i Marija Hezonju, a danas radi s rukometnim juniorima PPD Zagreba, s košarkašima Rudeša, pa s našom NBA zvijezdom Damjanom Rudežom, rukometašima Lukom Stepančićem, Filipom Ivićem i Josipom Valčićem, prvim strijelcem hrvatskog nogometnog prvenstva Ilijom Nestorovskim, golmanom Ivanom Kelavom, mladim dinamovcima i lokosima Petrom Mamićem, Lukom Capanom, Markom Kolarom, Ivanom Fiolićem…
“Nažalost, edukacija mladih ne postoji ni na jednoj razini. Ni na klupskoj ni na reprezentativnoj. Kod onih koji dolaze kod mene postoji nevjerojatna razina neznanja. Znaju se samo baviti sportom, a i to vrlo usko. Ne znaju osnove motorike, odnosno pravilno se kretati, trčati, skakati, raditi sklekove… Živimo u kamenom dobu što se tiče sporta. Sustav je na niskoj razini, a sportaši ne znaju ništa. Od mlađih dobnih kategorija se ne radi kako treba. Možda zvuči grubo, ali tako je”, bez dlake na jeziku nam otkriva Blažinčić.
‘Dinamo ne zna u kakvom stanju su mu igrači’
“Sve je kod nas laž, sustava nema i to je glavni problem hrvatskog sporta. Zato su nam nogomet, košarka i vaterpolo na aparatima, a i ova rukometna bronca s EP-a skriva pravo stanje stvari. Tek odnedavno smo ušli u PPD Zagreb, radimo s talentiranom generacijom 1998. godišta koja je dosad bila bez kondicijskog trenera. Pazite to su juniori koji će za dvije, tri godine biti seniori! Kod nas ne postoji dijagnostika i to je veliki problem. Kako s bilo kime ući u ozbiljan rad ako ne znaš stanje njegovih zglobova, kukova, kralježnice… Dinamo ne zna u kakvom stanju su mu igrači. Napravi testove dva, tri puta godišnje i sve ostane na tome. A ako je nekome koljeno nestabilno, onda moraš raditi da ga stabiliziraš”, dodaje Blažinčić.
Kao poseban problem ističe nedovoljno znanje o pravilnoj prehrani i dodacima prehrani, što otežava oporavak od napora i izgradnju kvalitetnog mišićnog sustava.
“Sportaši ne znaju ništa o pravilnoj prehrani. Hrane se u pekarama, jedu jogurte, ne znaju što su proteini, ugljikohidrati, aminokiseline, ne znaju da trebaju piti 2-3 litre vode dnevno da ne dođe do dehidracije. Za dodatke prehrani misle da su povezani s dopingom, ne znaju što je dozvoljeno. Edukacija o prehrani uopće ne postoji”, kaže Blažinčić i navodi jedan primjer iz vlastite karijere.
“Kada sam surađivao sa Spahijom u Ciboni, napravio sam radionicu o prehrani, igračima smo približili suplemente da shvate zašto su bitni. Slagao sam im program prehrane i ne čudi da su napunili energetske rezerve – kada su drugi padali, oni su se dizali i u konačnici osvojili ABA ligu te sezone. Na kraju sve dolazi na naplatu. Ono si što jedeš, ne možeš se loše hraniti i biti dobar na terenu.”
‘Treneri masakriraju igrače’
Blažinčić danas vodi studio Body & Mind, a sa suprugom Mirelom Anić je osmislio sustav Progressive u koji je, uz klasičnu kondicijsku pripremu, uključio jogu i pilates. Kako sam kaže, iz svih su metoda uzeli ono što su smatrali korisnim za sportaše. Učio je, između ostaloga, obilazeći NBA klubove koji i sami često koriste jogu i pilates u pripremi svojih košarkaša. No, zbog toga mu se, priznaje, treneri u Hrvatskoj često smiju i omalovažavaju njegov rad.
“Kod nas bi bilo bolje da nema priprema. Treneri na njima masakriraju igrače. Prvih nekoliko kola je u redu, ali kasnije sve dolazi na naplatu, igrači pucaju i ozljeđuju se. Treneri kod nas ne priznaju nutricioniste, kondicijske trenere, sportske psihologe… Nama se rugaju jer u svojim metodama koristimo jogu i pilates, njima je to smiješno. Nema pomoći dok ne počnemo priznavati struku”, priča Blažinčić.
‘Svaka ozljeda se može riješiti’
Hrvatska rekorderka u skoku u vis Blanka Vlašić već godinama vodi borbu s ozljedama Ahilove tetive, najprije na lijevoj, a potom i na desnoj nozi. Prije nekoliko je tjedana bila u Finskoj na još jednoj operaciji. Iako je ta vrsta ozljede česta kod skakača u vis, Blažinčić se ne može oteti dojmu da su se Blankini problemi trebali prije riješiti.
“Joško Vlašić je veliki trener kojeg iznimno poštujem. Vjerojatno nikad neću imati rezultate kao on. Ali moje je mišljenje da se svaka ozljeda može riješiti. Treba imati prave ljude oko sebe i onda se može pronaći rješenje. Kad tri ili četiri godine imaš problema s istom ozljedom, nešto mora biti loše, ili si pretjerao, pretrenirao se, ili je nešto drugo. Moj kolega Srđan Zirojević iz Beograda, jedan od najboljih kondicijskih trenera, došao je u jedan mađarski klub i rekao im da dvije godine neće imati nikakvih ozljeda ako budu radili po njegovom programu. Tako je i bilo, stvarno su dvije godine bili bez ijedne jedine ozljede. Tako je to kad čovjek zna što radi. Ozljede su nezaobilazan dio sporta, ali na nama je da ih umanjujemo kroz dijagnostiku, analizu, provođenje suvremene kondicijske pripreme te kroz dozu samokritike i prihvaćanje raznih metoda koje nam pomažu u radu sa sportašima”, zaključio je Blažinčić.