Nekad je nužno odabrati stranu

Uzeo sam novu statistiku o HNL-u i matematički dokazao: ovo je najlošiji nogomet u povijesti nogometa

HNL ligu možemo jedino usprediti s prvom slovenskom Prvom ligom

Ilustracija Zoran Birman

Prelaskom HNL-a s javne na kabelsku, ne samo komercijalnu nego praktično pay-per-view televiziju vodstvo je poslalo jasnu poruku ‒ imamo proizvod koji vrijedi i kojeg će krajnji konzumenti morati dodatno platiti. Ne ulazeći u priču oko tržišnih odnosa i televizije kao javnog servisa, tim potezom hrvatski nogomet je odmaknut od većine korisnika. Naravno, u vremenu slobodnih tržišnih odnosa, odluka Udruge prvoligaša koju je u međuvremenu zamijenio Hrvatski nogometni savez je potpuno legitimna, nema ništa sporno u tome da pokušaju izvući što više novca mogu.

Ipak, jednako legitimno je upitati se vrijedi li proizvod koji prodaju toliko koliko drže da vrijedi. Dakle, naplaćuje li nam HNS proizvod koji nema pokriće u kvaliteti? Posjećenost na stadionima, infrastruktura i ulaganja su mizerna i to je činjenica. Iako se Davor Šuker nedavno pitao kako mediji ne analiziraju koliko se novca ulaže u stadione u drugim državama, problem neulaganja je problem samog Saveza kojem je on na čelu, te klubova i njihovih vlasnika.

Očekivanje da im se sve servira i da postanu konzumenti gotovog nije nešto što čudi od trenutne garniture koja vodi Savez. Ipak, očekivanje da zajednica, lokalna ili državna, isfinanciraju nove stadione je nešto što ne ide u korak s vremenom slobodnih tržišnih odnosa u kojima se prijenosi prodaju kabelskoj televiziji. Upravo Savez i sami klubovi su subjekti koji zarađuju novac na tim stadionima, a zarađuju igrom. Igrom koja bi trebala biti atraktivna, koja bi trebala rasti u kvaliteti. Igrom koja bi trebala pratiti određenu strategiju razvoja, te pokazivati kontinuirani napredak iz sezone u sezonu, te tako privlačiti ulaganja i opravdavati cijenu.

Brutalan pad kvalitete igre

Ipak, stvarnost nam nudi bolnu istinu. Igra ‒ temelj na kojem bi trebali zarađivati svi uključeni u nogometni biznis, je u konstantnom padu. Takvo nešto se može pripisati nesistematičnom i stihijskom radu, bez jasne strategije. Zapravo bez ikakve strategije. Kvalitetu nogometa je teško izmjeriti, jer utakmica koja završi 0:0 može biti vrlo kvalitetna taktička, pa i tehnička predstava oba tima.

Ove sezone postignuto je 410 golova u svim utakmicama Hrvatske nogometne lige, što daje prosjek od 2,27 golova po utakmici. Dvije godine ranije, u sezoni 2013/14 postignuto je 516 golova, što je golema razlika. U prosjeku to je 2,86 golova na utakmici. Zadar je zabio najmanje, nešto manje od 1 po utakmici

S druge strane atraktivnost ima jako dobar indikator, a to je broj postignutih golova. Utakmica koja završi 4:3 ne mora biti najkvalitetnija, jer golovi mogu biti produkt greška i neopreznosti. Međutim, takva utakmica je sve osim dosadna, ona je samim rezultatom atraktivna. HNL, zbog izostanka ikakve strategije razvoja, gubi na svojoj atraktivnosti. Smanjenje ligaškog natjecanja na 10 klubova opisano je kao optimalno, odgovorni u Savezu su tako imali ideju stvoriti konkurentnije natjecanje s većom koncentracijom kvalitete što bi uzrokovalo atraktivniji nogomet.

Iako je logika na mjestu, učinci nisu toliko jasni. Konkurentnosti praktički nema i gotovo unaprijed možemo prognozirati i pogoditi poredak, jer ove godine jedina prava borba je bila za osmo mjesto. Koliko je ta borba nategnuta najbolje ilustrira podatak kako je u njoj sudjelovala Istra koja je zadnju pobjedu ostvarila protiv Osijeka 17. listopada 2015. Nevjerojatno je i jako indikativno da i takva Istra, koja pobjedu čeka 26 utakmica u nizu, ostane u ligi.

Zabrinjavajuće malo golova

Naravno da za to ne možemo kriviti isključivo Savez, međutim, Šuker kao predsjednik Saveza bi se trebao zabrinuti više smanjenjem atraktivnosti proizvoda koji ga hrani nego manjkom državnim dotacija nogometnim klubovima. A manjak atraktivnosti je očit i lako dokaziv, stoga da bi usporedba bila poštena, uzet ćemo tri sezone u kojima je sistem natjecanja ostao isti. Zadnje tri sezone, u kojima liga broji 10 klubova i gdje se igra četverokružno, primjetan je pad broja postignutih pogodaka.

Ove sezone postignuto je 410 golova u svim utakmicama Hrvatske nogometne lige, što daje prosjek od 2,27 golova po utakmici. Dvije godine ranije, u sezoni 2013/14 postignuto je 516 golova, što je golema razlika. U prosjeku to je 2,86 golova na utakmici. Zadar, koji je završio kao 7. zabio je najmanje, 35 golova što je tek nešto manje od 1 po utakmici.

Za usporedbu, ove godine četiri momčadi su zabile manje od 30, dok je i Dinamo kao neosporni pobjednik zabio 16 golova manje nego lani, tako da za ogromni pad efikasnosti ne možemo kriviti loše ekipe sa začelja tablice. Iako smo rekli kako sami golovi nisu garancija kvalitete, neosporno je da razlika od 106 golova po prvenstvu u tako kratkom periodu po sebi govori o dekadenciji u koju neosporno klizi hrvatski nogomet.

Slovenija kao referentna točka

Ako smo se složili kako golovi znače atraktivnost, koja je najčešće povezana s kvalitetom, potrebno je naći način kako donijeti sud o kvaliteti da se ne temelji na subjektivnom dojmu. Kako je plitko suditi o kvaliteti nogometa samo putem postignutih golova, potrebno je dodati druge statističke podatke. Tu nam u pomoć dolazi statistički portal InStat, s kojim Telegram surađuje, a koji potpuno i detaljno prati sve statističke parametre u svim utakmicama HNL-a što je zaista jedinstven slučaj.

Zahvaljujući podacima koje su nam ekskluzivno ustupili, u mogućnosti smo suditi o kvaliteti nogometa prikazanoj u elitnom razredu hrvatskog nogometa. Koji je sve osim elitan. Kako bi imali jasan orijentir o tome gdje se nalazimo, bitno je staviti se u korelaciju s relevantnom referentnom točkom. Naravno, bilo bi iznimno nepošteno uspoređivati HNL s Primerom ili Bundesligom, čak s ligama poput portugalske, švicarske ili nizozemske. Razlika u kvaliteti igrača, u njihovim plaćama i samoj organizaciji natjecanja je jednostavno neusporediva.

Ne treba čuditi što je Dinamo pri dnu pretrčanih kilometara u Ligi prvaka, u Europi hrvatski klubovi ispaštaju zbog toga što su u domaćem prvenstvu navikli na nekoliko oktava nižu frekvenciju igre. Manji intenzitet igre potvrđuje i InStatov indeks intenziteta duela koji u omjer stavlja broj duela i presječenih lopti momčadi koja se brani. Slovenci su i po tome bolji od hrvatske lige

Puno više fer je usporediti HNL sa slovenskom Prvom ligom. Liga je također četverokružna i broji 10 klubova, dakle identičan sistem natjecanja kroz 36 kola, jedan klub koji ispada i jedan koji ide u dodatne kvalifikacije. Količina novaca u slovenskoj ligi je dosta manja nego kod nas, samim time i broj kvalitetnih igrača je dosta niži, dakle usporedba je i više nego poštena prema HNL-u, dapače trebao bi ostvariti startnu prednost.

U HNL-u se ne trči i ne ide u duele

Ipak, u Sloveniji je postignuto 7% više golova, 5 klubova se borilo za izbjegavanje baraža, a gotovo do zadnjeg kola bila je borba za prvaka i treće mjesto koje nudi izlazak u europska natjecanja. Dakle, Slovenci su bez ikakve sumnje mogli uživati u atraktivnijoj ligi, taktički naprednijom, s više golova i većom konkurentnošću. A i nogomet je bio kvalitetniji, za što postoji nekoliko dokaza. Za početak, više se igralo. Uzmimo za primjer zadnje kolo, utakmicu Maribora i Gorice, koja nije odlučivala o ničemu, a završila je 2:3.

S druge strane uzmimo primjer utakmice Zagreba i Hajduka, koja također nije odlučivala o ničemu i završila je 3:2. Drugo poluvrijeme utakmice u Zagrebu lopta je u igri provela 26 minuta i 45 sekundi. S druge strane, svega 90-ak kilometara dalje, u Mariboru je lopta u igri provela nevjerojatnih 38:11. Podatak je to usporediv s Premiershipom i veći od prosjeka Lige prvaka. Podatak je to koji govori kako utakmice, čak kad ne odlučuju o nečem posebnom imaju više tempa, tečnosti, intenziteta i manje odugovlačenja i gubljenja vremena.

Kada se odigra gotovo trećinu vremena „čiste igre“ manje ne čudi da je broj pretrčanih kilometara osjetno na strani Slovenaca. Još manje treba čuditi kad dođe neki „egzotični“ Slovan fizički pregazi Hajduka ili kad Rijeku demolira Aberdeen na način na koji je ona navikla igrati protiv nedorasle konkurencije u HNL-u.

Zaista ne treba čuditi što je Dinamo tradicionalno pri dnu pretrčanih kilometara u Ligi prvaka, u Europi hrvatski klubovi ispaštaju zbog toga što su u domaćem prvenstvu navikli na nekoliko oktava nižu frekvenciju igre. Manji intenzitet igre potvrđuje i InStatov indeks intenziteta duela koji u omjer stavlja broj duela i presječenih lopti momčadi koja se brani po minuti posjeda lopte protivnika, koji je na strani Slovenaca.

Imamo bolje igrače, ali igramo grozno

Zapravo, u mnogo statističkih detalja slovenska liga je u prednosti nad hrvatskom. Loptom dolaze bliže protivničkom golu, više puta prosječno ulaze u protivničku četvrtinu, rade manje prekršaja, više šutiraju, zabijaju više golova iz postavljenih napada naspram golova iz kontre ili prekida. Sasvim je onda logično da napadi iz kojih postižu golove traju 2 sekunde duže i imaju nešto više dodavanja.

Istodobno, kvalitetnije se brane jer rade manje penala, imaju bolji prosjek oduzetih lopti po pokušaju oduzimanja te imaju 3 uspješna zračna duela više. U nekim od ovih kategorija razlika je mala u nekima velika. Ali postoji i na strani je slovenske lige. Na strani hrvatske lige je recimo činjenica da više i uspješnije driblamo, imamo nešto veći postotak točnih dodavanja i pogođenih centaršuteva. Svjedoči to činjenici da u HNL-u imamo individualno kvalitetnije igrače.

Kako to nije samo subjektivni dojam potvrđuje i InStat Player Index koji kod igrača vrednuje individualne statistike i prema njemu od 20 top igrača u obje lige, čak 16 je iz HNL-a. Dakle, iako nesumnjivo imamo bolje igrače, barem one na vrhu, isto tako nesumnjivo gledamo manje atraktivan nogomet. Uz sve priče o bikiniju i statistici, ovoliko indikatora ne može biti slučajno, ne samo da gledamo manje atraktivan nego i definitivno ‒ manje kvalitetan.

Odgovornost Saveza za stanje

To je neshvatljiv paradoks samo onima koji ne shvaćaju koliko je u nogometu potrebno imati kvalitetan plan rada, strategiju razvoja i ideju kako pretvoriti talent u uspjeh. Samo kroz krvav rad moguće je od 11 bisera napraviti kvalitetnu ogrlicu. Biseri sami i dalje imaju vrijednost, ali kad ih se poveže ta vrijednost je veća nego individualni zbir. Još kad ih poveže netko s pravom idejom, onda nastaje djelo s umjetničkom vrijednošću.

To je nešto što vodstvo Saveza ne razumije. Takav krvavi način rada s ispravnim premisama i okvirima je čest na niskim razinama. Što se više penjemo po piramidi to više do izražaja dolaze nepotistički zaposlene lutke od krvi bez trunke ideje. Baš onakvi koji očekuju da im sve bude servirano, da netko drugi uloži u objekt od kojeg oni zarađuju.

Propadanje i sveopća dekadencija

Iako imamo bolje igrače, gledamo lošiji nogomet nego u Sloveniji, dosadniji i taktički rudimentan, a za to postoji zapovjedna odgovornost. Savez kao krovno tijelo je dužan prekinuti ovo propadanje i sveopću dekadenciju nogometa strukturiranom strategijom razvoja talenata, struke a time i igre.

Na kraju krajeva, Savez nam prodaje taj proizvod i od njega živi. Međutim, HNS nam ne naplaćuje kvalitetu nego iskorištava osjećaje. Ono što tom (polu)proizvodu osigurava ikakvu gledanost je emocionalna povezanost korisnika s određenim klubom. Međutim, čak i najveće ljubavi pucaju kad dođu do racionalnih prepreka. Nastavi li naš nogomet ovim putem, ova veza će ubrzo postati potpuno nefunkcionalna, a onda proizvod više neće imati nikakvu cijenu. Postoji li dovoljno svijesti u HNS-u da to prepozna?