Vujović je genijalac, ali u trenucima kada je momčadi potreban vođa, on negdje trenira Slovence. Rastanak?

Na stranu što lakše nije uvijek i ispravno, postavlja li netko pitanje tko je momčad selektirao, okupio i platio? Odgovor je jasan: lutke od krvi bez trunke ideje kako ih opisuje Azra. A u naslovu pjesme ih imenuje i precizno karakterizira, jer otkaz treneru je nešto iza čega se skrivaju svi uključeni u proces odlučivanja u klubu. Ili reprezentaciji, sasvim nebitno. Da su nešto drugo osim protagonisti Azrine pjesme, svoje bi ostavke vlasniku (bio vlasnik fizička osoba ili članovi kluba) ponudili i svi oni iznad trenera, poput sportskog direktora, pa naviše prema upravnim odborima i inim izvršnim dopredsjednicima ili savjetnicima. Jer upravo s njihovim velikim moćima dolazi i velika odgovornost, koju prebacuju na leđa trenera.

Kad kola krenu nizbrdo, trener odlazi

I ovo nije napad na jedan određeni slučaj, ovo je obrazac ponašanja koji se pokazuje svakodnevnim. Nažalost, mnogo ljudi bi se u ovom moglo prepoznati i mnogo navijača bi u ovome moglo pronaći djelovanje njihova omiljenog kluba. Jer kad kola krenu nizbrdo, prvo se kida trenerova glava.

Recimo, RK PPD Zagreb igrao je dva uzastopna četvrtfinala Lige prvaka. Jednom su ispali od PSG-a, a drugi put od Barcelone, u oba puta “časno poginuvši” protiv puno, puno moćnijeg protivnika. U oba izleta među najboljih 8 momčadi na planetu bilo je jasno da Zagreb nema objektivni razlog da bude tu. Objektivni razlog u okvirima budžeta, snage rostera i svemu onom financijski mjerljivom. Jasno, sport nije ekonomija. I zaista, Zagreb je bio momčad dostojna četvrtfinala Lige prvaka, oba puta su dobili baš najjaču momčad na svijetu i uz malo naklonjeniji ždrijeb mogli su i na Final Four. To je rezultat vrijedan divljenja i aplauza.

Slobodno možemo reći kako je glavni arhitekt tog uspjeha Veselin Vujović. Svjetski stručnjak, bivši najbolji igrač svijeta i jedan od najboljih trenera na svijetu. Onih najvećih trenerskih vrhunaca koštao ga je njegov težak karakter i kratak fitilj, što je s godinama sve uspješnije kontrolirao. Jedan od najboljih svjetskih trenera, zahvaljujući svom karakteru i zbilja vanserijskoj karizmi podigao je Zagreb stepenicu, pa i dvije iznad onoga gdje realno po budžetu i talentu pripada. A zatim je učinio ono najteže, ponovio je uspjeh pokazavši kako momčad može imati konstantu. Konstanta je nešto što razlikuje dobar rad, viziju, program i odgovornost od sreće ili dobrog rezultata.

Uprava ima zasluge…

Ono što jednako tako možemo reći, što god mislili o ljudima na katu, za uspjeh je zaslužna i uprava RK Zagreba. Za početak, doveli su Vujovića. Omogućili su mu uvjete za rad, selektirali su momčad u dobro znanim hrvatskim uvjetima i odradili izvrstan posao za vlastiti klub. Našli su i generalnog sponzora Prvo plinarsko društvo. Ljudi, navijači, raja je prepoznala dobar projekt (ili se navukla na rezultat, sasvim nebitno)i podržavala momčad punim dvoranama.

Međutim, na vrhuncu nešto je otišlo krivo. Možda je riječ o opuštanju, a možda su svi pomislili da je Vujović svemoguć. Možda su svi očekivali da Veselin Vujović može od govna napraviti pitu i da će se rezultat ponoviti sam od sebe. Međutim, u sportu su slučajnosti prilična rijetkost. Uzastopni četvrtfinalisti nakon prve 4 utakmice imaju 4 poraza. Da stanje bude alarmantnije, sva četiri poraza ostvarili su protiv momčadi koje su lošije od njih samih. Ili da budemo pošteni, izgubili su od 4 lošije momčadi u grupi, jer ih susreti s tri najbolje momčadi, osjetno bolje i skuplje tek očekuju.

…ali Uprava snosi i krivicu

Od hita Lige prvaka postali su kanta za napucavanje koja gubi u Areni, koja je u protekle dvije godine bila sinonim za tvrđavu. Poslije poraza protiv Kristianstada u Švedskoj, Vujović je izjavio kako više ne prepoznaje svoju momčad. I zaista, Zagreb je bio nikakav, beskrvan, točno onakav kakav nikad nije bio pod Vujovićem. Ako izuzmemo lanjski poraz protiv Bešiktaša nakon kojeg je Vujović ponudio otkaz. Koji nije prihvaćen ili je povučen, sasvim svejedno. Za njim nije nikad ni postojala potreba, jer jedan poraz nije razlog za uzbuni, a to je i Uprava sasvim dobro znala. I na tome im svaka čast.

Međutim, Zagreb je, a pod Zagreb mislim na Upravu i položaje koji imaju odgovornost koja dolazi iz velike moći, počinila katastrofalnu pogrešku. Pogrešku koju sebi ne smiju dozvoliti ni puno neozbiljniji klubovi od četvrtfinalista Lige prvaka. Veselin Vujović, aktualni trener RK PPD Zagreba, postao je izbornik Slovenije.

Sve dobro što je Zagreb napravio, a pod Zagreb mislim na Upravu i položaje koji imaju odgovornost koja dolazi iz velike moći, uništeno je jednim nepromišljenim potezom. Ostaviti momčad bez trenera u pripremnom periodu je nebuloza. Imati trenera za kojeg znate da s momčadi neće biti prije sezone, za vrijeme zimske pauze i nekoliko puta po tjedan dana za vrijeme sezone je potpuna nebuloza. Zagreb zapravo nema trenera. Ima čovjeka koji vodi momčad od utakmice do utakmice, kombinirajući Ligu prvaka i SEHA ligu, u hodu pokušavajući krpiti rupe.

Objektivni nedostaci rostera

A rupa ima, i to na bacanje. Klub nije mogao zadržati Luku Stepančića, otišao je u PSG, u najbogatiji rukometni klub na svijetu. Ivić, koji je očigledno stagnirao dvije godine, otišao je u poljski Kielce, inače prvaka Europe. Mihić je također napustio klub, otišavši u Wislu. Sandro Obranović je pušten na posudbu u Mađarsku, u klub koji je pobijedio u Areni upravo na Obranovićev pogon. Svi odlasci bi se nekako i preboljeli, međutim ozljede su napale momčad.

Prvo Šebetić, zatim Pavlović ključni su izostanci u vanjskoj liniji. Pridodajmo u priču Mandalinića, neosporno talentiranog šutera upitnog osjećaja za igru i nepostojeće taktičke discipline kojeg vlastiti trener kritizira treću sezonu zaredom i Vorija koji je samo sjena onog starog Vorija, jasno je kako je momčad iznimno tanka i vrlo neuigrana. Međutim, postavlja li tko pitanje tko je odgovoran za selekciju kadra? Zašto na vrata momčadi već neko vrijeme ne kucaju talentirani igrači iz vlastitog pogona? Tko je pomislio kako je u redu dopustiti treneru da bude odsutan u presudnim trenucima za uigravanje taktičkih varijanti i nabijanje snage?

I tko se onda uopće može čuditi što momčad izgleda kao početnička družina koja se okupila rekreativno istrčati se subotom popodne? Kako se može dogoditi da igračima ispadaju tolike lopte iz ruku, da se promašuju toliki ziceri i da nemaju snage odgovoriti tranziciji protivnika. Tko je kriv? I mnogo važnije: kako dalje?

Kopernikanski obrat

Ne tako davno na Twitteru sam napisao kako je Veselin Vujović garancija da će Zagreb u iduće tri godine igrati na Final Fouru Lige prvaka usprkos svim odlascima. Nije da su moje škrabotine po društvenim mrežama bitne, ali zaista sam to vjerovao. Sada više nisam siguran. Ne zato što mislim da je Vujović manje genijalan, jer za razliku od shvaćanja većine ljudi koji provedu čitav život u nekom sportu ne mogu zaboraviti znanje u roku par mjeseci.

Nisam siguran zato što Zagreb defacto nema trenera. Jer da ima Vujoviću se ne bi događalo da mu se momčad ovako raspada, to nisu njegove momčadi. Nikad nije bio taktički genijalac, ali njegove ekipe su udarale jače, trčale brže i htjele više nego što mogu. Danas toga nema, čarolija je potrošena. I jednako je on genijalan kao i onda kad su ga smatrali božanstvom koji od govna radi pitu, ali u trenucima kada je najpotrebniji momčadi bit će negdje sa slovenskim grbom na majici. A ugovor, nakon ove, traje još dvije sezone.

Raskid suradnje ili?

Zagreb, a pod Zagreb mislim na Upravu i položaje koji imaju odgovornost koja dolazi iz velike moći, je u bezizlaznoj situaciji. Ovakav Vujović je potpuno nepotreban niti što može učiniti. Istovremeno boljeg nemaju. Greška je učinjena, to je neosporno. Čekati Vujovića do kraja sezone da raščisti sa Slovenijom? Pa makar pod cijenu 14 poraza u Ligi prvaka. Hoće li uopće Vujović raskinuti sa Slovencima? Ima li motiva za nastavak rada u Zagrebu? Dati mu otkaz, džentlmenski se zahvaliti na gigantskim stvarima koje je odradio i svima skratiti muke? Jer razlaz je nekad najbolje rješenje. Nastavljati s stvarima unaprijed osuđenima na propast jednostavno nema smisla.

Previše pitanja i nimalo odgovora, iako sve miriše na raskid suradnje. Prije pet mjeseci izgledalo je to kao nezamislivi scenarij, a danas…

Otkaz treneru indikator je manjka vizije

Danas je to najbolji indikator manjka vizije, programa i odgovornosti za rad. Konstanta je nešto što razlikuje dobar rad, viziju, program i odgovornost od sreće ili dobrog rezultata, a netko je lošim procjenama uništio Zagrebovu konstantu. Kako su bili zaslužni za uspjeh, danas su u Upravi odgovorni za raspad.

Zagreb, a pod Zagreb mislim na Upravu i položaje koji imaju odgovornost koja dolazi iz velike moći, mora odlučiti kako dalje. Iako je ona najveća odgovornost – zapovjedna, upravo u njihovim rukama prvo se kida trenerska glava. Iza otkaza trenera sakriju se sve mane i nedostaci svih uključenih u funkcioniranje kluba. A najbolji indikator manjka vizije, programa i odgovornosti za rad; sveopćeg gubitka uzdi je – otkaz treneru.