Zašto Modrić s loptom djeluje tako prirodno? Jer je kao dječak u prognaništvu, bio slabiji i manji od svih
Čitave dane Modrić je nabijao loptu u zid i učio kako je kontrolirati, zaštititi, okrenuti
Luka Modrić, koji je večeras službeno proglašen najboljim igračem na svijetu, iza sebe ima spektakularnu sezonu: prvo je s Realom osvojio treću uzastopnu Ligu prvaka, da bi zatim s Hrvatskom došao do finala Svjetskog prvenstva.
Luka Modrić na tom je prvenstvu bio apsolutni hit i, još od povijesnog izbacivanja Engleske i ulaska u finale, društvene mreže bile su krcate pričama o hrvatskom kapetanu.
Globalni mediji mjesecima šeraju njegove fotografije iz ranog djetinjstva, uz brzinsko prepričavanje biografije: rat, granate, ubijeni djed, treneri koji su ga zamalo odvratili od igranja nogometa.
When he was 6, his grandfather was shot dead.
His family became refugees, in a warzone.
He grew up to the sound of grenades exploding.
Coaches said he was too weak and too shy to play football.
Today, Luka Modric just led Croatia its first ever #WorldCup final.#CROENG pic.twitter.com/plOsy9nQcq
— Muhammad Lila (@MuhammadLila) July 11, 2018
Mali plavi dječak koji je po cijele dane nabijao loptu
Vrijeme je da podsjetimo na jedan od najboljih članaka koji smo uopće objavili, onaj Aleksandra Holige o formativnim godinama Luke Modrić u prognaničkim hotelima u kojima je s obitelji živio. “Skrenuli su nam pažnju na malog plavog dječaka koji je po cijele dane sam nabijao loptu na hotelskom parkiralištu“, prepričava Holiga svoj razgovor s Josipom Bajlom, tadašnjim čelnikom NK Zadra, s kojim je razgovarao kada je u jesen 2012. s ekipom jedne španjolske televizije istraživao Modrićeve nogometne početke. “Bio je stvarno sitan i neuhranjen, ali vidjelo se da ima ono nešto”, kazao je Bajlo.
Otišli smo, prepričava Holiga, pogledati kako izgleda taj hotel i njegovo parkiralište. Kasnije tog dana, u svom domu na Viru ugostio nas je sad pokojni Tomislav Bašić, jedan od Lukinih najranijih trenera i čovjek koji je imao najviše utjecaja na njega u djetinjstvu. Pričao je o detalju koji ga je privukao tom tihom dječarcu i ponukao da se pozabavi njegovim nogometnim razvojem.
Bezbroj puta ponovljena sekvenca s parkirališta
“Luka je zapravo samouk“, rekao je Bašić. “On je osnove tehnike naučio igrajući sam, nabijajući loptu, štopajući je, kontrolirajući, okrećući se u mjestu. Shvatio sam da mu to što je radio može pomoći u igri i puno samo radili na nadogradnji tog elementa”. Pošto je uvijek bio manji od drugih, ispričao je Bašić Holigi, bilo je posebno važno da u duelima može zaštititi kako sebe, tako i loptu, ostati na nogama i zadržati je; podlogu za to dala mu je upravo bezbroj puta ponovljena sekvenca s parkirališta. Toliko puta ponovljena da je prešla u instinkt i mišićnu memoriju.
Išao bi prema zidu s loptom u nogama, pucao, a onda uz minimum dodira kontrolirao dupli pas od ‘mantinele’ i munjevito se okrenuo. Pa opet. I tako nebrojeno puta, iz dana u dan. To je osnova. Ono što je u radu s Bašićem nadogradio bila je, u neku ruku, koreografija tog poteza, poluokreta ili punog okreta po primanju lopte: naučio je prenijeti i pravilno rasporediti pokret po cijelom tijelu, tako da ruke, glava i torzo djeluju sinkronizirano s nogama kako bi u trenutku izbjegao nadolazećeg suparnika, zaštitio loptu i stvorio prostor. Taj će potez postati njegov trademark i temelj njegove dominacije sredinom terena.
Znanost iza Modrićevih nevjerojatnih kretanja
Postao mu je toliko prirođen da ga mnogi niti ne primjećuju ako ne obraćaju pozornost. Barem preko televizije – jer kad Luku gledate uživo, nemoguće je propustiti vidjeti koliko često to radi. Obično to i ne izgleda posebno atraktivno, ali povremeno će svakoga potpuno oduševiti. I baš kao i čuveni The Robben Move, više je varka tijelom nego klasični dribling – ali takva varka tijelom koju je nevjerojatno teško anticipirati i braniti jer se zapravo ne izvodi svjesno. Tijelo, odnosno mišićna memorija, brže je od uma; kako je ustanovio izvjesni Shanti Ganesh, znanstvenik sa Sveučilišta Radboud u Nijmegenu koji je u svom istraživanju kognitivnih funkcija uzeo baš Robbenov potez za primjer, dio mozga koji tijelu šalje impuls kretanja uvijek je mrvicu brži od svjesne spoznaje.
Drugim riječima, ono što u konkretnom slučaju radi Luka Modrić – ili u svome Arjen Robben – nije improvizacija. To je naučena, automatizirana reakcija koja je prethodno toliko puta ponovljena da je prešla u instinkt i zato ju je Modrić sposoban izvesti u svom Matrixu bez imalo razmišljanja. Vjerojatno bi je mogao izvesti i zavezanih očiju. Iza poezije u mehanici njegova pokreta zapravo je prozna priča o jednom betonskom parkiralištu u doba rata, prognanstva i svakodnevnih uzbuna.