Bilo da ste hedonisti i veliki ljubitelji hrane koji guštaju u svakom zalogaju ili pak da jedete samo da ne budete gladni, jedno si morate priznati – život je daleko ljepši uz finu i dobru klopu. Srećom pa smo mala zemlja čiji je svaki kutak bogat vrhunskim i autohtonim delicijama. Gdje god da pošli, na jedno možete računati, a to je da nećete biti gladni. Nas je nedavno put nanio u srce Velike Gorice, odnosno do novog/starog restorana i hotela Chop Old House koji se smjestio unutar zidina barokne zgrade stare više od 150 godina. To cijeloj ovoj gastro priči daje dodatan šarm pa njihove turopoljske delicije imaju još i posebniji šmek.

Naime, svi Velikogoričani (ali i oni koji se nalaze šire jer se dobar glas daleko čuje) znaju kako nije riječ samo o točki na karti grada. To je destinacija koju obiđe svaki turist kad dođe u Veliku Goricu i želi osjetiti Turopolje na tanjuru. To je lokacija u kojoj se susreću stil i elegancija te preklapaju s toplinom i rustikalnošću. Kako u obliku porcija, tako i u vidu uređenja interijera. Kad je lani restoran najavio promjene u jelovniku i uređenju, napeto smo osluškivali u kulinarskim kuloarima ne bi li čuli tko će biti autor menija i kako će ova mini gastro meka sada izgledati.

ELEGANTNO I TOPLO OZRAČJE

Priredili su dobro iznenađenje gurmanskim znalcima, a mi smo iz prve ruke imali priliku upiti dašak preuređenog restorana i isprobati hranu s jelovnika koji su osmislili gastronomski genijalci i braća Melkior Bašić i Zlatko Belužić. Renomirani zagrebački chefovi dali su si truda kako bi oživjeli legendu o Čopu, plemenitom trgovcu koji je osnovao zadrugu kako bi okupio poljoprivrednike tamošnjeg kraja. Zato su se na meniju od pet slijedova našla neka dobra, stara i tradicionalna jela s modernim tvistom. No, prije nego krenemo na recenziju pojedinih jela, valja spomenuti prvi vizualni dojam restorana. Jako je decentan i s ukusom uređen. Stolice i stolovi daju moderan štih, a drveni motiv koji prevladava prostorom odiše toplinom i ozračjem doma. Odaje dojam udobnosti – kao da ste doma ispod dekice i ispred kamina, a opet sofisticiranosti koja vas tjera da se pojavite u odijelu i petama.

Prije početka večere smo nazdravili uz čašu pitkog i osvježavajućeg pjenušca brenda Coletti koji je ubrzo bio zamijenjen aromatičnom i dobro znanom malvazijom vinarije Benvenuti budući da, kako nam je rekao iskusni sommelier Damjan Paripović, ona najbolje paše uz hladno predjelo. Sparili su ga uz paštetu od pjetlića koja je bila prvo jelo koje smo kušali. Paštete su na prvu vrlo jednostavna jela, ali podcijenjena i zapravo delikatna za napraviti. Ako se pašteta dobro ne začini i meso prije usitnjavanja ne obradi, zna ostaviti pomalo gorak okus u ustima. No, ova je bila meka i putrena, a slatkoću joj je dala aromatizirana kruška. Tekstura je bila savršena. Fino se mazala na tostirani kruh, a priču su zaokružili prženi lješnjaci koji su dali robusnu hrskavu notu inače jako nježnom jelu.

VELIKODUŠNE PORCIJE JELA

Svi su podignuli glavu kad su konobari iznosili na stolove juhu i znatiželjnim pogledom tražili izvor slatkog i opojnog mirisa koji je ispunio restoran. Probali smo razne verzije juhe od cvjetače u životu, a ova je bila daleko jedna od najboljih. Kremasta tekstura i slatkasti proljetni okus stvorio je dobru simbiozu s uljem od tartufa. Budući da smo veliki fanovi gljiva, voljeli bismo da su još više do izražaja došli. Jela na žlicu su nam među omiljenima pa ne čudi da je juha brzo nestala s tanjura.

Kapa dolje šefu kuhinje Goranu Hlišću na toplom predjelu – raviolima punjenim sirom u umaku od bundeve s goveđim carpacciom. Domaće tijesto je bilo perfektno napravljeno, mekano i sočno, baš po našem guštu. Ako se nas pita, sira je bilo nedovoljno, no nama je sira vječito premalo pa treba i to uzeti u obzir. Gusta i jušna posteljica od bundeve okusom nas je podsjetila na klasično, ali besprijekorno, varivo koje je baka znala spremati kad smo bili mali. Što se goveđeg carpaccioa tiče, njega ili voliš ili ne. Nama je dobro sjeo uz tu jesensku kombinaciju okusa, a porcija je bilo toliko velikodušna da smo trebali napraviti mali predah prije prelaska na glavno jelo. Toplo predjelo je pak bilo fino spareno s vinom sauvignon blanc iz podruma Vezak.

HRSKAVO I SOČNO MESO

Zvijezda večeri je bila svinjska potrbušina u tandemu s aromatiziranim pireom, prženim krumpirom i mladim lukom. Svinjska potrbušina je inače zahtjevan komad mesa, vrijedan svake sekunde truda. Ako se dobro marinira i polagano peče, ispadne toliko sočan iznutra, a hrskav izvana da ga ne možete prestati jesti. U Chop Old Houseu je bio točno onakav kakvog ga zamišljamo u nekom idealnom gastro svijetu, a uz sve to se i fino osjetio dim. Podatan i kremast pire krumpir je uz svinjetinu nepogrešiva kombinacija. No, voljeli bismo da smo meso imali prilike isprobati i s nekim drugim, hrabrijim prilogom koji nije siguran izbor poput pirjanih tikvica mariniranih u medu. Dingač od Matuška stavio je točku na ‘i’ nakon prva četiri slijeda i dao nam dobru uvertiru u desert.

Ono nešto slatko, što je gotovo svima obavezan dio postvečernjeg rituala, bile su knedle od šljiva u umaku od šljiva, a na vrhu se nalazio komad meringuea. Knedle su u središnjoj Hrvatskoj, otkako je ljudi i vijeka na ovim prostorima, radnička hrana koju smo s vremenom poboljšali i unaprijedili. Digli smo ih na tron i dali titulu kraljice kakvu i zaslužuju. Knedle su bila savršene. Baš pravi zimski desert o kojem ne treba puno pisati i koji si teško možemo zamisliti da ih netko loše spremi. Osjetilo se da su šljive prave domaće, a šapnula nam je i jedna ptičica ondje kako je većina sastojaka nabavljena od lokalnih OPG-a. Desert je bio uparen s, naravno, žutim muškatom od vinarije Valenta koji je već postao sinonim za bolju polovicu slatkim specijalitetima. Večer smo nastavili u Loungeu uz cigare, rumove i viskije gdje se debatiralo koji nam je bio najdraži slijed. Bilo kako bilo, zaključak nam je svima isti – definitivno ćemo navratiti opet.

Sadržaj nastao u suradnji s restoranom Chop Old House.