U novoj rubrici predstavljamo vam mlade nade hrvatske književnosti, koje svojim autentičnim pismom pišu neke nove priče o kojima se raspravlja. Doznajte kojim se tematikama bave, što su dosad napisali, koja ih je tuđa knjiga u skorije vrijeme osvojila i još mnogo zanimljivosti
Ime i prezime: Andrija Škare
Po struci sam: Diplomirani novinar
Živim u: Zagrebu. Rođen sam u Novom Zagrebu (nisam, rođen sam u Petrovoj, ali tako se kaže!), u Novom Zagrebu sam i odrastao, a onda sam se preselio bliže centru. Čovjek nekad zanemari osjećaje i robuje pragmatičnosti.
Dosad sam napisao: S više mlijeka, molim – moja prva knjiga u kojoj recenziram zagrebačke kafiće, kavane i birtije. Objavljena je 2008., dobar dio tih ugostiteljskih objekata više ne postoji pa se ona danas čita i kao dokument nekog prošlog vremena.
Život svijeta koji će doći – zbirka priča, svojevrsni best of priča koje sam dotad bio napisao. Iako je riječ o takvom, uvjetno rečeno, rasutom teretu, ipak sam je poželio (i, kažu, uspio) zaokružiti i konceptualizirati. Na naslovnici je genijalna slika Zlatana Vehabovića Hold on to your friend, Hillary.
Slušaj me – nekoliko godina sam za Booksin portal pisao tekstove o (pop) pjesmama koje tematiziraju književnost, u kojima se spominje neki pisac, književno djelo ili lik, koje govore o pisanju… Ovo je izbor tih kolumni, a fascinantnu, detaljima bogatu naslovnicu je izradio moj prijatelj Stipan Tadić.
Društvene igre – još jedna zbirka priča, ovaj put zaokružena od početka do kraja. Nastajala je većim dijelom za vrijeme spisateljske rezidencije u Pazinu. Na naslovnici je divna, sugestivna ilustracija Tee Jurišić na koju sam bio naletio na Instagramu i odmah pomislio, to je to, to mora biti na naslovnici.
Dva prsta iznad gležnja – prvi roman. U njemu pratim odrastanje djevojke Monike, od njezine 14. do 30. godine. Svojevrsni bildungsroman. Na naslovnici opet slika jedne hrvatske slikarice, ovaj put mi je za tu namjenu svoju prekrasnu sliku ustupila Maja Bachler.
Novi dio grada – nova zbirka priča, neki kažu ‘na pola puta do romana’. Sve priče se zbivaju u Novom Zagrebu pa je zato bilo logično da na naslovnici bude slika Stipana Tadića Super Andrija, a u knjizi je i njegovih pet originalnih ilustracija, nastalih baš za knjigu.
Pisanje je za mene: Mislim da ustvari pišem kako bih uhvatio onaj trenutak kad sve drugo nestane, a ostanemo samo ja i tekst. Čak ne ja i tekst jer mislim da, ma koliko to možda patetično zvučalo, u takvim trenucima tekst i autor postaju jedno. Takvi trenuci nisu česti, ali kad se dogode onda se kroz njih isplate svi oni sati i sati prethodnog grbljenja nad tipkovnicom. I to se isplate s kamatom.
Čitanje je za mene: Osnova, baza. Od čitanja sve kreće. Čitanje je hrana, higijena, nužnost. Mislim da me čitanje definira više nego išta drugo i to ne prema vanjskom svijetu nego prema samome sebi.
Svojim najvećim profesionalnim uspjehom dosad smatram: Ne volim riječ ‘uspjeh’, ne razmišljam baš u tim kategorijama, a i nisam siguran što ona točno znači. Mislim da je uspjeh fluidan, svatko ga može tumačiti na svoj način i svatko pritom može biti u pravu. Sretan sam svaki put kad mi izađe nova knjiga, to su neki mali, osobni uspjesi. I sretan sam što sam, među ostalima, uredio dvije divne knjige Blizinu svega Ante Zlatka Stolice i Pristanište Darka Šeparovića. Jesu li to uspjesi? Možda. Male sreće sigurno jesu.
U svojoj bih spisateljskoj karijeri volio postići: Nastaviti ovim ritmom objavljivanja. I da to što se objavi bude dobro i da se čita. To nisu nužno povezane stvari, ali volio bih oboje (smijeh).
Spisateljski uzor: Kako zbog ograničenog prostora imam samonametnuto pravilo da kupujem samo knjige koje sam već pročitao i za koje znam da ću ih poželjeti pročitati (barem) još jednom, tako su svi autori s mojih pretrpanih polica moji povremeni uzori, moji heroji i prijatelji. U posljednje vrijeme se opet i iznova neizmjerno divim Jennifer Egan i Zadie Smith, a tu su uvijek i Salinger, John Irving, Harry Mulisch i još stotine, zbilja stotine drugih.
Knjiga koju bi svatko trebao pročitati je: Ovo je pitanje opet zamka, ako kažem jednu onda će me deseci drugih proganjati u snu. Evo, one koje danas, u ovom času smatram nezaobilaznima (sutra bi to, naravno, bile neke druge). Salinger – Devet priča, Irving – Svijet po Garpu, Zadie Smith – Bijeli zubi, Harry Mulisch – Otkrivanje nebesa
Knjiga koja me u posljednje vrijeme oduševila: Opet ih je more. Uživao sam u romanu francuskog pisca Nicolasa Mathieua I djeca njihova za njima, u pričama mladog Igora Ivka Nepovredivo mjesto i u poeziji Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo.