Bila sam gringosica usred ničega u srcu Kolumbije. Mirisala sam lišće koke i posjetila Escobarov kvart

Ivana Hanjš diplomirana je novinarka i autorica koja stoji iza putopisnih priča na Stories Behind Travels. Piše da potakne druge, a pogotovo žene na solo putovanja. Stoga, nakon što pročitate njezin putopis o avanturama u Kolumbiji, vjerujte nam, dobit ćete želju odmah otputovati u ovu sve više popularniju turističku destinaciju

Shrvana irskom zimom, odlučih da je vrijeme za novu pustolovinu. Kuda? Na koliko? Ukrcala sam se na avion i negdje iznad Njemačke dobila vodene kozice. U mislima sam vrtjela globus, dok mi je u ušima tutnjala ekipa Buena Vista Social Cluba.

Od irskog vjetra sam pobjegla, no od malene djevojčice posute crvenim točkicama nisam. U Hrvatsku sam sletjela kao zaražena 27-godišnjakinja. Sljedeća tri tjedna provela sam u krevetu pod budnim okom logističke podrške – mame i tate. Nije me mogla zadržati ni mamina savršena krumpir salata, a bome ni ospice. Zaželjeh se nečeg drugačijeg. Divljeg! I tako sam kupila kartu za Kolumbiju.

Zašto baš Kolumbija?

 

Kolumbija više ne pripada narkobosu Pablu Escobaru, drogi i kriminalu. Ova južnoamerička zemlja sve je popularnija turistička destinacija jer nudi sve – od prekrasnih planina, bogatog jelovnika, egzotičnog voća i karipskih plaža, do velikih gradova, muzeja, plantaža kave i satova salse, budući se u Kolumbiji nalazi svjetska prijestolnica salse.

Grad Cali proglašen je jednim od najnasilnijih gradova, ali koliko loš može biti ako svi plešu salsu? Odlučih saznati uz pomoć Alvara, prijatelja Kolumbijca, kojeg upoznah davnih dana preko Couchsurfinga u Hrvatskoj. Kolumbija je idealna za one koji žele naučiti španjolski jezik, budući im je izgovor čist i bez gutanja slova.

Zlatni retriveri i bodljikava žica

Sletjeh u glavni grad Bogotu, na čijem aerodromu red i disciplinu provode zlatni retriveri, pod budnim okom kolumbijskih vojnih snaga. Da sam barem imala keksić u džepu! ”Nemoj hodati sama. Nemoj hodati po mraku. Nemoj vaditi fotoaparat. Nemoj sama putovati autobusima. Ova ulica je opasna. Onaj tamo kvart isto. Dobrodošla u Kolumbiju!”, bile su riječi dobrodošlice taksista, nakon koje mi je došlo da se vratim maminoj krumpir salati.

Odbacio me do hostela čija je ograda bila okovana bodljikavom žicom. Budući me zgrada podsjećala na zatvor, dva puta sam provjeravala je li to moj hostel. Vrata mi je otvorio recepcionar Meksikanac, čija je mariachi glazba ostavila trajnu ozljedu na mom sluhu. Ponudu za udaju dobila sam već sutradan. Isprva šokirana takvom izravnošću, ubrzo naučih da latino muškarci barataju riječima bolje od našeg Krleže i Andrića skupa.

‘Hermosa! Guapa! Bonita! Quieres bailar?!’

Na takve izjave ubrzo naučite odmahivati rukom kao da mlatarate muhe po zraku. Kolumbijci su šarmeri kakvih nema, no poduka drugog taksiste glasila je – koliko brzo dođe, strast Kolumbijaca prema ženama brzo i prođe.

Kolumbijke nose titulu jednih od najljepših žena svijeta. Realnost je na licu mjesta ipak drugačija. Malo je Shakira, a više je nesigurnih žena koje novac troše u klinkama plastične kirurgije, kojih ima napretek.

U Bogoti sam popila kavu, izvadila fotoaparat i uslikala se s ljamom. Mirisala sam čaj od kokina lišća, pronašla vegetarijanski restoran u kojem obrok košta manje od peciva u Dublinu, žičarom se uspjela na planinu Montserrat (3152 m) i divila pogledu na enormno veliki grad. Kolumbijci su srdačni i uvijek dobre volje te zahvalni što posjećujemo njihovu zemlju. De nada.

Salsa, bandeja paisa i šarene papige

Sparina. Užegli asfalt. Štandovi s voćem i nepregledne palme. Pomislih da sam zabunom sletjela u Tajland, kad ono – Cali! Dočekao me prijatelj Alvaro, mlad i uspješan Kolumbijac koji vodi nekoliko biznisa. Uvijek dobre volje i spreman na zabavu, Alvarov moto je – zašto slušati tužnjikave pjesme kad je salsa bolja? Još otkad se zaljubio u naša Plitvička jezera i Split, pozivao me da posjetim njegovu zemlju Kolumbiju.

– Jesi spremna? – pitao me Alvaro taman kad sam licem uronila u krevet u njegovu luksuznom stanju s osiguranjem većim nego što ima zagrebački aerodrom.

– Spremna za što?

– Moji te čekaju.

– Ali tek smo stigli s aerodroma! – uskliknula sam.

– Dobrodošla u Kolumbija.

Nedjelja je u Kolumbiji dan za obitelj i dobru spizu. Alvarova obitelj me izljubila i izgrlila kao davno izgubljenu kćer. Posjeli su me za stol u restoranu koji me podsjetio na zagorsku klijet, ako oduzmemo plastične papige i avokado veličine banana. Jedva sam dočekala tradicionalno kolumbijsko jelo bandeju paisu. U rukama mi se našla i lulada, osvježavajuće piće poput limunade, ali načinjeno od male tropske voćke, imena lulo. Poslužen mi je grah s rižom, dvije vrste kobasica i pečena banana. Obrok me uvelike podsjetio na omiljeni mi hrvatsko jelo – grah ćušpajz!

Živjeli! Sabor! Kuckanje čaša i cupkanje nogama u ritmu salse, sve to pod budnim okom vojne zaštite. Život u miru, luksuz je koji se u Kolumbiji skupo plaća. Obrok smo završili desertom, odnosno žoharima. Moj začuđeni pogled natjerao je obitelj da prasne u smijeh. “Volimo ti mi Kolumbijci ”kukarače”, ali samo ako su slatke i posipane kokosom!”, govori mi.

Cali me oduševio, ali i natjerao da progutam slinu. Sraz između bogatih I siromašnih je ogroman. Ujutro bih ispijala kave i tamanila empanade, pogledavajući u salsa barove u kojima su plesali i stari i mladi, a navečer bih s Alvarom posjećivala komune iliti ‘slumove’, gdje žive najsiromašniji. Jeli smo arepe, napravljene od kukuruznog brašna, iliti kolumbijskog ‘zlata’. Naime, kako mi je Alvaro objasnio, kukuruz je jedino zlato kojeg Španjolci nisu uzeli sa sobom. Na mnogim sam mjestima bila jedina strankinja. Kolumbijci su ljubazni, ali bi usprkos tomu šaputanja doprla i do mojih ušiju – gringosica. Bijela. Ona koja ne pripada. Strankinja.

Ljubavni hotel i plantaža kave

U Caliju sam se ukrcala u autobus u kojem su nam snimili lica kako bi nas identificirali u slučaju nesretnog događaja. Zauzvrat smo dobili WI-Fi. Uživala sam u pogledu na prirodu kao iz filmova o Indiana Jonesu, iščekujući plantaže kave. Zaljubih se u okus kave u 25. godini života u Vijetnamu, drugom najvećem izvozniku kave nakon Brazila. Vozač je odlučio stati usred ničega, obavještavajući nas da vožnju nastavljamo sutradan. Kaj? Ne samo da sam bila jedina gringosica, već sam bila jedina gringosica usred ničega u srcu Kolumbije.

Odlučih ući u prvi hotel ma da bio i najskuplji na svijetu. Ponoć je bila odavno prošla. Hotel nije bio najskuplji, ali je bio ljubavni, kako to Latinosi vole reći. Shvatila sam u što sam se uvalila tek kad sam sjela u predvorje, naručivši čaj. Zauzvrat dobih smijuljenje i poglede od kojih mi se ježila koža. Vrata sobe zaključala sam dvaput. Koraci su se nastavili kroz noć. Ujutro me recepcionarka pitala jesam li odmorna. Mhm.

Najslađa vruća kava

Napustila sam popularno okupljalište ljubavnika pognute glave. Salento, maleni kolonijalni gradić okružen plantažama kave došao je kao melem na ranu. Zamislite papige koje vam lete iznad glave! Jela sam bananu ubranu u dvorištu don Eliasa, dok je on kupio plodove kave, koje smo kasnije mljeli. Kava s mlijekom i čokoladom nije kava, grmio je don Elias dok sam se ja smijuljila sjedivši za stolom s njegovim unucima.

Pola sata od Salenta nalazi se Valle de Cocora, mjesto s najvećim palmama na svijetu. Džipovi vas furaju do ulaza u dolinu, a zatim se pripremite na trekking života. Tamo upoznah novinarku Sally iz Australije, s kojom sam prolazila kroz džunglu i klimave mostove, sve kako bi pronašle mjesto s kolibrićima. Još se sjećam kako smo stajale usred potoka, okružene plavim leptirima. Vidi konje! Ma gle tu palmu! Pazi da ne padneš! Pri kraju trekking na vrhu planine, odmorile smo noge u domu obitelji koja putnike okrepljuje vrućom čokoladom. Da, dobro ste to pročitali. Tropska vrućina, a mi pile vruću čokoladu. Bila je najslađa.

Nekadašnji Pablov kvart i karipske temperature

Rastavile smo se u Medellinu, gradu koji je zbog Pabla Escobara nekada bio najopasniji na svijetu. Medellin je danas živopisan i kozmopolitski grad u kojem straha od narko-kartela više nema. Moguće je posjetiti i Comunu 13, nekadašnje naselje u kojem su ubojstva bila svakodnevica.

Provozati se iznad favela iskustvo je koje se ne zaboravlja. Trošne kućice šarenih zidova protežu se unedogled. Okupila sam ekipicu iz hostela i proveli smo cijeli dan sa stanovnicima Comune 13. Nikad finiji sladoled pojela nisam. Dodala mi ga je djevojčica preko rešetki. Naime, mnogi dućani u Kolumbiji funkcioniraju na način da rukom pokažete što želite, a zatim vam isto uruče preko rešetki. Sigurnost na prvom mjestu.

Do nezagađenih plaža može se ići, ali za dosta pesosa

Proputovanje Kolumbijom završila sam u kolonijalnom gradu Cartageni, okrenutom prema karipskom moru. Do lijepih i nezagađenih plaža mora se ići s brodom, a za to će vam uzeti itekako puno pesosa. Posjetila sam muzej čokolade i ispijala mojitose, braneći se od neprestanih nuđenja nakita i cigareta. Ovdje je sve u ritmu glazbe, salse i ljepotica te Cartagena koji nosi titulu najljepše kolonijalne arhitekture u Južnoj Americi.

Kolumbija itekako zaslužuje više posjetitelja. Divna je. Egzotična. Prijateljska. Mami. Poziva.