Kulturološki šok, nepredvidive okolnosti i rušenje vlastitih granica. Sve je to Iva doživjela na Himalaji
Iva Marinić neko je vrijeme provela u Indiji i obližnjim krajevima, a za Super1 odlučila je podijeliti priču o svojoj sasvim posebnoj avanturi
Da vam pišem o prva dva tjedna Indije ne bih vam imala puno toga za reći. Osim što sam bila suočena s ogromnim kulturološkim šokom, osim što sam malo po malo shvaćala da život koji poznajem ovdje ne postoji, prva dva tjedna sam provela – u bolnici. Prvo sepsa, a potom lutrija– dengue fever. Dengue groznica se prenosi ubodom komarca i ako se ne liječi na vrijeme izaziva fatalne posljedice. Cjepivo ne postoji, ali imunitet se stječe nakon uboda komarca. Postoje četiri različite vrste virusa, tako da… Ah, pomislih, barem sam stekla otpornost na jednu vrstu virusa. I uvjerila se da je zdravstveni sustav u Indiji pouzdan, a doktori vrhunski.
Ostvarenje sna iz djetinjstva
Od malih nogu nisam bila baš poput ostalih. Nisam išla u vrtić (a postala sam odgojiteljica) jer sam drugi dan pobjegla iz jaslica i baka me pronašla na cesti. Nisam htjela biti princeza već sam sanjala o tome da budem nindža. Nisu mi roditelji čitali bajke već enciklopedije o svemiru, prirodi, svjetskim čudima pa je tako proizašla i želja da postanem astronautkinja. No, već tada sam sanjala o Himalaji. O čudu prirode. O tajnovitom i mističnome mjestu, o masivu i veličini kakvu si ne možete ni pojmiti.
Ne, nisam se penjala na Mount Everest – budimo realni, koliko se sada imena ljudi možete sjetiti koji su se uistinu ondje popeli? Da je lako, na Everestu bi bio svatko. Šalu na stranu, uistinu sam posjetila Himalaju. A ovo je priča o prvom odlasku na čarobno mjestu i ostvarenju sna iz djetinjstva. Devet sati vožnje autobusom, sjeverno od New Delhija (290 kilometara) nalazi se prekrasan gradić Mussoorie (u saveznoj državi Uttarakhand, kojeg nazivaju Queen of the Hills)
Osim što sam bila suočena s ogromnim kulturološkim šokom, osim što sam malo po malo shvaćala da život koji poznajem ovdje ne postoji, prva dva tjedna sam provela u bolnici
Na nešto više od 2000 metara nadmorske visine, smješten na obroncima Himalaje, Mussoorie je popularno turističko središte – neopisiva ljepota prirode, vijugave cestice koje krivudaju brežuljcima, neponovljivi zalasci sunca, hramovi, čist zrak, i potpuno drugačiji doživljaj i pristup strancima, što mi je nakon napasnog i oholog New Delhija itekako trebalo i prijalo. Autobus iz Delhija vozi do Dehradhuna, gradića u istoj državi, udaljenog 35 kilometara do Mussoorieja. Odlučila sam se voziti noću u nadi kako ću prespavati put no uzbuđenje mi nije dalo mira. Stigla sam ujutro, prije izlaska sunca, ulovila prvoga taksista i zamolila ga da me odvede do hotela.
Sunce se polako počelo buditi i krenulo obasjavati ceste i silinu planina koje su me okruživale. Lice mi je bilo priljubljeno na staklo, a srce udaralo sve brže i jače. Ja sam ovdje. Ja sam stvarno ovdje. U jednom trenutku, kako smo bivali sve bliže odredištu, nebo je bilo sve jarkijih boja, a pogled koji se pružao je uistinu oduzimao dah. ”Zaustavite auto, molim Vas”, zavapila sam. Nisam mogla čekati. Izjurila sam iz auta i samo šutke stala. Nebo, oblaci, planinski vrhovi. Veličanstveno. Ostavlja bez daha. Svježi zrak koji mi je štipao obraze me podsjetio da ne sanjam.
Bujica pomiješanih emocija i milijun pitanja
Taksist me nije mogao odvesti do hotela, već sam morala izaći na ulazu u grad. S dva puna kofera prtljage, u šest ujutro, našla sam se na mjestu gdje lokalno stanovništvo uistinu slabo priča engleski. A jesam li napomenula da je bilo šest ujutro i da nije bilo ni žive duše? Ugledala sam šerpu i ponizno krenula prema njemu. Na papiru sam imala zapisanu adresu hotela i pružila mu je. Potvrdno je kimnuo glavom. Stari, sijedi djedica je na svoja leđa natovario moja dva kofera i sporim korakom krenuo. U tom trenu u meni je bila bujica pomiješanih emocija i milijun pitanja, no, šutke sam hodala za njim.
U jednom trenutku, kako smo bivali sve bliže odredištu, nebo je bilo sve jarkijih boja, a pogled koji se pružao je uistinu oduzimao dah
Moja avantura je započela, čekalo me pet dana istraživanja, lunjanja okolo, uživanja… ja sam na Himalaji. Prvo odredište, Gunhill, drugi najviši vrh. S obzirom na to da nisam znala kakav je uspon, odlučila sam se za odlazak žičarom. Moj Nikon i ja. I nitko više. Pametnome dosta. I vjerujte mi, uistinu je tako. Iz žičare sam istrčala i kao muha bez glave tražila mjesto, mjesto koje sam čekala cijeli život. Sam vidikovac pruža pogled od 360 stupnjeva, dakle, gdjegod se okrenuli pred vama su planinski vrhovi prekriveni snijegom.
Glava u oblacima
I glava u oblacima. U tome trenu sam doživjela uistinu trenutak prosvjetljenja – ne može čovjek biti isti nakon takvoga doživljaja. Shvatiš koliko si malen, nebitan. Koliko je život lijep. Koliko ti malo treba da budeš sretan. Koliko si krhak. Gledaš i ne vjeruješ, prizor koji ne mogu dočarati riječima jer kako opisati taj osjećaj koji ti preplavi tijelo. Istodobno strah i sreća, poštovanje prema prirodi koja je ovdje bez obzira hoćeš li se ti sutra probuditi ili ne.
A tek kad krenete tim vijugavim cesticama uzduž i poprijeko, kakav li je to samo doživljaj!
Mussoorie obiluje mnoštvom prirodnih ljepota, i znala sam otpočetka da mi tih pet dana neće biti dovoljno da sve vidim. Shvatila sam da je najbolja opcija iznajmiti motor ili skuter. Najam motornog vozila je stotinjak kuna po danu. A kad krenete tim vijugavim cesticama uzduž i poprijeko, kakav li je to samo doživljaj. Osjećaj slobode. Vi i priroda. I nigdje ne morate stići. Morate samo biti. Naime, zaboravila sam napomenuti kako sam se isti dan po dolasku sprijateljila s tri lokalna momka koja su mi uvelike olakšala obilazak svega što sam htjela vidjeti. Drugi najviši vrh se zove Lal Tiba.
Osjećaj ponosa i dokaz da je apsolutno sve moguće
Tamo smo se uputili noću jer su mi rekli kako je pogled nezaboravan. Ondje sam doživjela svoje drugo prosvjetljenje koje je samo pojačalo osjećaj prvoga. Tko sam ja uopće? Ovdje sam ovako i onako samo kratko. Sve nas čeka isti kraj. Treba samo biti skroman i sretan, a sve ostalo će lako doći. I cijelo vrijeme u meni je gorio ogroman osjećaj ponosa – ja sam uistinu uspjela doći na Himalaju. Zašto ponosna?
Pa, po odlasku u Indiju, neki zli jezici su se čak kladili koliko će mi trebati vremena da se vratim jer sam otišla s jedva 36 kilograma i na štakama, slomljena od duge bolesti, operacija i na kraju, samoga života. Ali, brzo sam ušutkala te zle jezike i sama sebi još jednom dokazala da je apsolutno sve moguće samo ako to uistinu želiš jako. I tada sam sama sebi obećala da je moja misija jedino živjeti sretno i ispunjeno, skupljajući uspomene i doživljaje koje ću jednoga dana s osmijehom na licu pričati svojim unucima.