Nisi sama ili o 12 stvari koje bih voljela da sam znala prije nego sam postala mama
Sonja Švajhler u novoj kolumni ima super savjete za nove mame
Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.
Zaspali su. Nas dvoje konačno imamo vremena jedno za drugo. Plan je ovakav – večera i serija. Dok izlazim iz mraka spavaće sobe, sva ugrijana, zgužvana, mokrog lica jer sam, naravno, opet zaspala otvorenih usta, poluotvorenih očiju trčim prema kuhinji. Sada kreće naše vrijeme. Vrijeme samo za nas dvoje. Za to vrijedi ustati iz toplog kreveta. Sad ćemo uživati, sve dok se jedna od naših minijaturnih verzija ne probudi.
Otkrili smo fantastičnu seriju o roditeljstvu koja nas je dobro nasmijala. U prve tri minute plakala sam od smijeha jer sam se odmah prepoznala. Radi se o seriji koja vrlo realno prikazuje roditeljstvo. Nevjerojatno je kako svi volimo gledati takve, realne serije, a kada razgovaramo ‘javno’ o našim roditeljskim ulogama, kao da smo izgubili pamćenje.
Odjednom, nitko ne gleda crtiće, svi pažljivo prate razvoj svog djeteta, pritom smireno kuhajući jela od namirnica za koje nikada nisam čula, odjednom, svi su smireni roditelji koje njihova, mirna i pristojna (usudila bih se reći da iz priča roditelja, zvuče kao da su sedatirana) djeca – pozorno slušaju. I svi postaju life coach iliti životni treneri i savjetnici. A takvi posebno ‘mame’ nove, mlade roditelje koji nemaju pojma što ih zapravo očekuje.
Što ih očekuje? Očekuje ih kaos ispunjen s najvećom mogućom dozom ljubavi. Jer, djeca nas zgnječe kao bobicu ribizla, ali su naši, minijaturne verzije nas samih, neodoljivi i najslađi. I upravo iz tog razloga mi, kao roditelji, nismo dosljedni, popuštamo im i bezbroj puta griješimo.
Prije nego sam postala mama, voljela bih da sam neke stvari znala. Ali onako, hard core da mi je netko rekao kako to izgleda kada imate djecu. Ne ova verzija za javnost, roza, slatka i predivna, već ona životna verzija koja se događa iza ugašenih mobitela i zatvorenih vrata stana. Koja sadrži kapljice znoja umornog roditelja i frcajuće suze toddlera koji niti sami ne znaju zašto plaču. Jer, ta realnost je za početak dovoljna. Kasnije ću se polako pripremiti na faze bijesnih i vječno nezadovoljnih tinejdžera. Pa, krenimo redom.
Nisi sama. Sve što prolaziš kada rodiš, sve to prolazi jako puno drugih žena. Hormonalna si, prestrašena jer dolaziš doma s tim malim čovjekom koji u potpunosti ovisi o tebi. I tvoj je do kraja života. Brinut ćeš za njega od trenutka kada saznaš da ga nosiš u svojoj utrobi, brinut ćeš kada ga doneseš na ovaj svijet, brinut ćeš kada krene u vrtić i školu, brinut ćeš kada se oženi. Brinut ćeš čitav život, jer je ta mala beba – tvoje dijete zauvijek.
Ali vratimo se na početak. Rodila si. Tu je čitav lunapark osjećaja. A nakon par tjedana, dok se malo uhodaš, nekada se javi i osjećaj usamljenosti. Što je normalno s obzirom na to da si u trudnoći bila centar svijeta svima. Svi su te mazili i pazili, a od kada je to malo biće stiglo u vašu obitelj, nitko više ne pita za mamu. Počinje ti otpadati kosa. Pogledaš se u ogledalo u tim mrežastim gaćama i pomisliš – gdje je nestala ona žena? I to je sasvim normalno. Ali, možeš ti to. Ok je i ako stalno plačeš. I ja sam plakala. Plakala sam prva dva mjeseca svaki dan. Ne znam zašto. Plakala sam. Ali i to prođe.
Od trenutka kada obznaniš svijetu da si trudna, sa svih strana prštat će savjeti. Kada rodiš, savjeti će polako promijeniti svoj oblik i postat će konstruktivne kritike, pa nakon nekog vremena samo kritike, dok ne dođemo do faze osude. A doći ćeš do te faze. Na početku će te savjeti zanimati, onda polako umarati, kada rodiš, pod djelovanjem hormona će te opterećivati, ali s vremenom ćeš početi primjenjivati onu narodnu “na jedno uho uđe, na drugo izađe”. Primijeni ono što je konstruktivno, sve ostalo – odbaci.
Čovjek s kojim si napravila dijete također ima noge i ruke i savršeno je sposoban promijeniti pelenu, okupati bebu, nositi je dok ne podrigne, umiriti je. Činjenica da si žena, ne znači da je tebi urođenije i prirodnije mijenjati pokakane pelene nego što je njemu. Činjenica da je on muškarac ne znači da je njegova uloga završila u trenutku kada si ostala trudna. O brizi oko bebe on, vjerojatno, nema pojma, ali nemaš niti ti. Oboje ste po prvi put roditelji, učite zajedno i pomažite si. Nisi bebu rodila sama sebi. Uključi ga i opusti se. On će se osjećati važan, a tebi će dobro doći pomoć. A vas će povezati zajednička briga oko tog malog života koji ste zajedno stvorili.
Slušaj svoj majčinski instinkt, imaš ga. Ako kreneš s guglanjem simptoma, velika je šansa da ćeš otkriti kako svi bolujete od neke terminalne bolesti, a traženje savjeta na društvenim mrežama dovest će te do toga da ćeš potrošiti par stotina eura na eterična ulja koja obećavaju mir u svijetu i spas dupinima. U konačnici, kada je zdravlje u pitanju, najbolji mogući savjet dobit ćeš od stručne osobe.
Ako sumnjaš u profesionalnost i znanje svog pedijatra, potraži drugo mišljenje. Sigurna sam kako će te jeftinije koštati odlazak privatnom pedijatru nego ulaganje u starter kit. (op.a. da odmah smirim nakostriješene mame koje sve svoje životne probleme rješavaju korištenjem ulja – i ja ih koristim, samo što meni služe za miris u stanu).
Ponos i frustracija su dva najčešća osjećaja koja će te pratiti kroz odgajanje malog čovjeka. Frustracija zbog svakog skuhanog i u nepovrat odbačenog jela, frustracija zbog neprospavanih noći, frustracija jer se nekada ne možeš iskontrolirati pa na vrištanje svojeg djeteta – vrištiš i ti i tako sve u krug dok se jedno ne umori. Pomiri se s tim da ćeš se prije ti umoriti, nego tvoje dijete.
Frustracija zbog nerazumijevanja okoline. Frustracija jer si umorna. Frustracija jer si negdje tamo izgubila sebe kao ženu i zaboravila na svoje potrebe. Ali, osjećat ćeš i ponos. Sasvim drugačiji od onog kojeg si do sada osjećala zbog svojeg uspjeha ili uspjeha nekoga tko ti je važan u životu. Ponos koji osjećaš prema svojem djetetu je nešto sasvim drugačije.
Ponos zbog prvog okretanja s leđa na trbuh, ponos kada se beba sama posjedne, ponos zbog prvog koraka, ponos zbog prve izgovorene riječi, ponos kada se tvoje dijete prvi put pokaka u wc (svaki roditelj čije dijete je imalo problem s odlaskom na wc, zna o kojoj količini ponosa je ovdje riječ). Ponos popraćen suzama radosnicama kada ti dijete izrecitira pjesmicu. Ponos zbog uspjeha u školi. Ponos jer se tvoje dijete izborilo za sebe. Čudesno je koliko ponosa ti vlastito dijete priušti. I čudesno je kako u sekundi tog ponosa sva ona frustracija nestane, kao da nije niti postojala.
Pomiri se s tim da ćeš pogriješiti. Svaki dan. Apsolutno svaki dan ćeš napraviti barem jednu pogrešku u odgoju svoje djece. Onaj tko ti kaže da nikada nije zagalamio na dijete, onaj tko ti kaže da sve dječje probleme rješava isključivo mirnim razgovorom, onaj tko ti kaže da nije pogriješio u odgoju – besramno ti laže. Dođe trenutak kada i najstabilniji roditelj – izgubi živce.
Doći će trenutak kada ćeš dati svojem djetetu mobitel u ruke samo da uhvatiš par minuta mira, jer i mami i tati treba predah. Upamti, naša djeca su vrlo, vrlo, vrlo, vrlo, vrlo uporna u ostvarivanju svojih zamisli koje nisu uvijek slatke i neodoljive. Ne brini, dok god sve to držiš u granicama umjerenosti, to je sasvim ok.
Sve u svemu, roditeljstvo je avantura koja se isplati. Manje se koncentrirajte na okolinu. Osluškujte više sebe i svoje dijete. Tko će vam jasnije reći što je vašem djetetu potrebno od samog djeteta i tko će vam jasnije reći što je ispravan potez, od vlastitog osjećaja. To je jedini ispravan put u roditeljskoj avanturi.