Ove hrabre djevojke bore se s graničnim poremećajem ličnosti. Ispričale su nam svoje priče

“Granični poremećaj ličnosti jedan je vrlo kompleksan poremećaj i u svojoj kliničkoj slici, a i u tome koliko se razlikuje od osobe do osobe koju karakteriziramo da pati od njega. Vidjeli ste ove mlade ljude, djeluju zdravo, vrckasto i zaigrano i takvi su sad, a takvi budu i s 50 i 60 godina. Neobuzdani, impulzivni, donose krive odluke po sebe, idu grlom kroz jagode kad nešto zacrtaju i imaju velike poteškoće ako se ne liječe”, odgovor je to Majde Grah, jedne od psihijatrica uključenih u program Razum i osjećaji (RIO) koji je predviđen za osobe koje pate od graničnog poremećaja ličnosti, na moje pitanje što je uopće granični poremećaj ličnosti.

“Njihov emocionalni svijet nije uravnotežen. Teško povezuju razumsko i emocionalno. Veze su im nestabilne jer se teško nose sami sa sobom, jako su nježni, kao prvo proljetno cvijeće. Snijeg ih može zatrpati, ali ih može i samo malo okupati. Često ne znamo kako će reagirati, jako se boje bliskosti, a jako žele biti bliski. Boje se da će biti ostavljeni, a rade sve da ih se ostavi.” Kaže mi kako se poremećaj definira tamo negdje iza 18. godine kada je već formirana ličnost, a poteškoće kreću već negdje od puberteta. Njegov uzrok zapravo nije poznat, no trauma je svakako vrlo važan čimbenik koji utječe na uzrok razvoja ovakvog poremećaja. “Ne zna se i nikad se točno neće znati, mi kažemo da u ovom poremećaju igra više faktora, a to su; prisutan je u obitelji, odgoj djeteta, odrastanje, ali i traume kao što je gubitak roditelja do 10 godina, zlostavljanje bilo koje vrste u obitelji ili na ulici.”

Terapija je dugogodišnja, bazira se na psihoterapijskim tretmanima i primjeni lijekova kada je potrebno. Najčešće je to potrebno kako bi se izbalansiralo raspoloženje i status. Kroz program Razum i osjećaji (RIO) koji traje kroz tri mjeseca osobe s graničnim poremećajem ličnosti mogu dobiti uvod u daljnji nastavak rada na sebi. U programu svi imaju sličan problem i za njih je utješno znati da su okruženi s ljudima koji su isti kao oni. Pet hrabrih djevojaka od 18 do 31 koje su dio ovog programa, odlučile su nam ispričati kako je živjeti s graničnim poremećajem ličnosti ili biti, kako se u žargonu često nazivaju, ‘border’. Zatekla sam ih na art terapiji i čim sam ušla u sobu obuzela me tako dobra energija i brzo sam se senzibilizirala s njima.

Matea Justament, 25 godina

“Općenito me mučila anksioznost već u srednjoj školi i pred kraj škole se manifestirao panični napad koji je bio glavni razlog zašto nisam upisala fakultet i uzela si godinu dana pauze. Htjela sam vidjeti o čemu se radi, htjela sam uhvatiti neki grip i malo razmisliti o tome što želim raditi. Odgojena sam tako da je zdravlje prioritet, a kod mene je bilo evidentno da se stvar nije dogodila samo jednom nego se ponavljala, jednostavno sam morala napraviti nešto oko toga. Tri do četiri godine mi nitko nije mogao postaviti dijagnozu, stalno sam dobivala odgovore da sam anksiozna i depresivna. Ali, ja nisam bila depresivna, ja sam iz prve ruke mogla vidjeti što je živjeti s osobom s depresijom.

Bila sam frustrirana jer nisam mogla napraviti ništa sa svojim životom, jednostavno sam tih godina stagnirala i to me doslovno pogodilo jer sam se osjećala beskorisno i nesposobno. Liječila sam se na Rebru, pa sam se liječila u Vrapču i onda sam saznala od obitelji i prijatelja za institut na Rabu. Opcija je bila ili to ili program RIO s kojim sam, eto sada završila. Bilo mi je bitno probati nešto gdje će ljudi biti moje godište i koji će imati isti ili sličan problem. Grupe koje sam do sada isprobala su bile grupe od desetak ljudi gdje sam ja najčešće bila najmlađa, a najstariji je bio, karikiram, Igor od 57 koji se s Dubravkom, 52, svađao jer je njoj baš loš dan i boli ju kičma od južine, a njemu je debilno jer je došao doma nakon posla i htio popit pivo, a nije ga stigao kupiti. Brzo sam shvatila da te grupe nisu za mene.

Grupe koje sam do sada isprobala su bile grupe gdje sam ja bila najmlađa, a najstariji je bio Igor od 57 koji se s Dubravkom, 52, svađao jer je njoj baš loš dan i boli ju kičma od južine, a njemu je debilno jer je došao doma nakon posla i htio popit pivo, a nije ga stigao kupiti

RIO je super jer tu svi imamo isti problem i možemo razgovarati o njemu i alatima koje možemo upotrijebiti da bi bolje živjeli. Mislim da je to jako lijepo, dragocjeno i prekrasno iskustvo i ja na naš poremećaj ne gledam kao na nešto ružno, ‘borderi ‘nisu obični i to ih čini ‘šarenim’ osobama. Nazivamo se jednorozima isto, jer nas nema puno. Ja sam dijagnozu dobila prije pola godine i oduvijek sam znala da će se nešto dogoditi, da moja anksioznost nije konačna stvar. Samo sam čekala što će to biti. Nisam puno istraživala jer sam prvo htjela znati sve činjenice. Kad sam saznala da je to sto posto, guglala sam i prva stvar koja mi je bila teška za skinuti s ramena je ta da za to nema lijeka već da cijeli život moram živjeti s tim. I da će to sigurno biti teško shvatiti ljudima oko mene i ljudima koji nemaju pojma o tome.

Mi jednostavno želimo osvijestiti ljude o ovom poremećaju i maknuti stigmu s ljudima koji nam žele pomoći. Meni je dosta teško nositi se s tim i imam viziju u glavi kako bih htjela da izgleda moj život, moj put, ali ne mogu reći da mi nije teško. Moj mehanizam je takav da se znam toliko puno napiti da oddriftam od sebe, jer je naporno. Ja znam da to nije ok, ali je bijeg. Bilo je perioda gdje se uopće nisam sjećala kada sam otišla od kuće i kada sam se vratila. Sad pijem u nekim normalnim dozama i osvijestila sam da se ne osjećam ok s tim da ne znam gdje sam. Koliko god nemam kontrolu, znam da postoji neka kontrola koju imam. I kad ju imam onda ju volim iskoristiti do ibera. Trening, trčanje, izrada skulptura. Mislim da je ključni problem taj što nemam posao, i dalje planiram upisati fakultet i radit ću na tome da to ostvarim. Naravno da sam imala problem zato što imam dijagnozu, sat prije nego sam trebala početi raditi u jednom restoranu u kojem sam već ranije odrađivala praksu, poslodavac je otkazao moje zapošljavanje jer je do njega došla informacija da se liječim u Vrapču. Nije ga zanimalo od čega. Strpana sam u koš “luđaka” i to je za njega bio kraj priče.

Shvatila sam da situaciju kada ljudi koji su otišli od mene jer sam im previše i to ne žele razumjeti, više ne uzimam osobno i ne dramim oko toga. Draže mi je da to znam nego da se mučimo i idemo dalje. Stvorila sam zonu u kojoj mogu komunicirati s ljudima koji mi pašu. Ja nekad znam ne odgovoriti po tri tjedna na poruku ako mi je borderline, i oni to shvaćaju. Kroz program RIO upoznala sam još nekoliko ‘bordera’, a do sada nisam znala nijednog. Kao ni ostale djevojke. Bili smo odlična grupa i vrlo kompaktna i baš planiramo ići kasnije na pivo. Ajde s nama.”

Paula Skelin, 27 godina

 

“Oduvijek sam bila hipersenzibilna, još od najranijih dana unutar djetinjstva. Očito sam kroz odrastanje razvijala neke simptome. Jako sam bila osjetljiva na sve što se oko mene događa, a kad sam se doselila iz Splita u Zagreb imala sam previše vremena za razmišljanje i iskusila sam vrlo depresivne faze, i tada se pojavila jača karakterizacija ‘bordera’. Tada nisam znala za border, ali sam odlazila redovito na psihoterapiju. S vremenom sam dobila dijagnozu i kad se stvar iskristalizirala počela sam puno istraživati o tome. Isto kao što je Matea rekla, i ja sam imala osjećaj da će ta moja stanja definirati nešto ozbiljnije i to je bio granični poremećaj.”

Mislim da sam se kroz taj šok počela još čudnije ponašati, svjestan si da imaš problem, daješ sve do sebe da ti bude bolje, ali ja to nisam uspijevala baš. Prihvatila sam, ali nisam vidjela smisao, jer ako ću se tako osjećati cijeli život, čemu sve to. Često se osjećam neprihvaćeno, dosta teško se nosim s tim. Nesvjesno sam upadala u reakcije koje ne mogu iskontrolirati. U osnovnoj i srednjoj školi sam bila uvijek preosjetljiva što je bio savršen model za ekipu da me zadirkuje. Jedva sam čekala da to završi i da odem u avanturu u kojoj sigurno ljudi neće naći načina da to opet rade. E, tu sam došla do novog problema, a taj je bio apsolutno previše razmišljanja, jesam li što krivo napravila, jesam li previše napravila, ta nesigurnost me ubijala. Na faksu sam htjela izgraditi karakter i autorstvo kroz kreativnost i film. Shvatila sam da je kreativni dio života za mene jako bitan i da ne mogu bez toga živjeti. No, paradoksalno me užasno strah jer s jedne strane trebam se izraziti, a s druge strane nisam nikad zadovoljna.”

Jako sam bila osjetljiva na sve što se oko mene događa, a kad sam se doselila iz Splita u Zagreb imala sam previše vremena za razmišljanje i iskusila sam vrlo depresivne faze, i tada se pojavila jača karakterizacija ‘bordera’

Završila sam film i video na Umjetničkoj akademiji u Splitu, radim kao freelancer i sada sam u fazi da se trebam profilirati, ali socijalna anksioznost mi je abnormalna i kad se dogodi u društvu s ljudima iz struke, užasno me strah. Trudim se, ali me to užasno koči.

Užasno je bitno osvijestiti da imaš psihički poremećaj, tražiti pomoć i da tu nema srama. Bilo bi super pratiti i osluškivati sebe i na vrijeme reagirati, a grupne terapije su svakako dobrodošle. Kod nas je svijest o tome jako niska i to je problem koji treba rješavati. Na programu mi je najviše pomoglo što sam upoznala ljude s istim poremećajem i odmah sam se osjećala manje usamljeno. Kod ‘bordera’ je taj osjećaj usamljenosti jako, jako intenzivan. I onda kad shvatiš da nas ima još onda je ipak malo lakše. Bilo je intenzivno i naporno, ja sam naučila dosta o borderima, o biološkim stvarima vezanih uz poremećaj i preporučila bih ovo svima kojima je potrebno.

U Hrvatskoj postoji jako malo konkretnih informacija o graničnom poremećaju ličnosti definitivno treba pojačati svijest o tome. A psihoterapija je potrebna svakom ljudskom biću.

Iva Belina, 24 godine

“Ja sam cijeli život znala da sam malo drugačija pogotovo kad sam skužila da su svi moji vršnjaci stalno vani, a ja sam htjela uglavnom biti doma. Cijela priča mi je sjela na glavu tek na fakultetu kad sam pala jedan ispit. To je bio okidač i pomislila sam kako nešto ne valja sa mnom i da mi je možda ipak potrebna stručna pomoć. Za nekog tko je do tada bio super student, redovito pisao zadaće i obavljao sve obaveze na vrijeme s odličnim ocjenama, odjednom sam izgubila interes za sve. Sjedila bih kod kuće i plakala te sam se (nakon puno odugovlačenja) odlučila javiti na psihološki odjel na svom faksu. Prijavila sam se, završila sam dvanaest terapija koliko je propisano i nastavila se liječiti u Remetincu na besplatnom institutu dr. Andrija Štampar.

Nakon toga, prije nekih godinu dana, saznala sam za svoju borderline dijagnozu i za program RIO. Nisam htjela previše sama istraživati – bilo me je strah da si nešto na zamislim, pa sam to prepustila ljudima koji se time bave. Kada sam čula za dijagnozu, rekla sam sebi da je to – to. To je upravo ono što proživljavam. Do tada nisam znala nikoga s dijagnozom – tek su kasnije neki dugogodišnji prijatelji podijelili na Facebooku da imaju slične probleme. Ja sam osobno takozvani “tihi tip” borderlinea – rijetko burno reagiram na van, no zato sve reakcije i emocije držim u sebi, što je opet velika krajnost. Inače, s prijateljima sam imala jako pozitivna iskustva, jako su dobro prihvatili moje stanje. Ne pričamo puno o tome, ali me nitko ne osuđuje. Sa sestrama sam isto super, dok roditelji to ne žele (ili ne mogu) razumjeti. Majka me jednom prigodom pitala zašto pijem antidepresive uvjeravajući me kako mi nisu potrebni. Vidim da stariji ljudi to baš ne razumiju, što je dosta žalosno, no opet imam na umu da su oni odrasli s drugim uvjerenjima i u drugom vremenu, kada su se takve stvari skrivale pod tepih. No, ako ne pričaš o nečemu ne znači da ne postoji. Pa izmišljaš toplu vodu kako da živiš s time, a postoji toliko puno ljudi koji su već prošli nešto slično, da ne govorimo o stručnjacima koji se time bave godinama.

Ne pričamo puno o tome, ali me nitko ne osuđuje. Sa sestrama sam isto super, dok roditelji to ne žele (ili ne mogu) razumjeti. Majka me jednom prigodom pitala zašto pijem antidepresive uvjeravajući me kako mi nisu potrebni

Borderline je dosta specifični poremećaj – karakterizira ga autodestrukcija, što znači da ponekad postoji otpor ili želja za odustajanjem od terapije, ali na tome se da raditi uz doktore i psihologe. Mislim da ima nade i dosta sam pozitivna oko toga. Istraživanja su pokazala da se više od 70 posto ljudi s poremećajem uspješno oporavi do te mjere da više ne zadovoljavaju kriterije za borderline. Ovaj program je super iskustvo, svi se međusobno slušamo i pokušavamo razumjeti, što nam dolazi lako jer slično razmišljamo. Za “bordere” kažu da jednako intenzivno osjećaju i dobro i loše. Nisam u to vjerovala skroz, ali sam kroz terapiju i to doživjela. Još uvijek sam na faksu, studiram francuski i engleski, ali stagniram, to već dugo stoji, možda je to djelomično moja autodestrukcija i odbijanje suočavanja sa stresom.”

Vanja, 31 godina

 

“Počela sam shvaćati oko dvanaeste godine da nešto nije okej i da intenzivno osjećam stvari ili ne osjećam ništa. Bio je baš jako izražen splitting, no naravno tad su to nazivali pubertetom i ja sam to prihvatila. Mislila sam da je svima isto, da sam samo više ekstrovertna. S obzirom na situaciju koju sam imala doma, a koja je bila super kaotična, nosila sam se s problemima samodestruktivno, što je isto moglo biti pripisano klasičnom pubertetu. Pubertet do tridesete. Tada sam dobila dijagnozu. Borderline i depresija. Imala sam ‘aha’ moment. “Ok znači zato sam toliko intenzivna, ovo sve objašnjava”, i napokon olakšanje jer su se neke kockice posložile oko stvari za koje nikad nisam shvaćala zašto se osjećam kako se osjećam. Realno, što se tiče dijagnoze, mislim da mi je najviše olakšala činjenica što napokon znam što mi je. Dopustila sam si shvatiti da sam nesretna, i da je to ok, i da vjerojatno nikad neću prestati biti, i da je to isto ok.

Imala sam dosta dobru podršku prijatelja oko sebe. Kad sam krenula u terapiju lijekovima bila sam skroz off i nekako se sve ostalo dalje izrealiziralo pomoću njih. Poticali su me prema individualnoj terapiji, za koju bih istaknula da mi je od iznimne pomoći. Na grupnoj je najbolji alat bio kognitivno bihevioralna terapija. Svi bi ga trebali znati i učiti jer se bavi menadžmentom stresa i time kako ophodimo jedni s drugima u smislu da ne bivamo šupci.

Ipak, frustrirajuće je da ti, koji si hipersenzibilan i govoriš oprosti 70 puta u pola sata, jer se osjećaš stalno nešto krivo i loše, učiš adaptivni odgovor u komunikaciji, učiš kako postavljati sebi i drugima granice. Jako je pozitivno i korisno, ali kada se nađeš u situaciji u kojoj se trudiš primijeniti učeno i znaš da dugoročno ne funkcionira jer je jednostrano, skužiš da je teško raditi introspekciju kad si okružen debilima. To nije nužno uvijek, i paziš da si s ok ljudima, ali ne možeš se isključiti na sve negativno.

Svi bi ga trebali znati i učiti jer se bavi menadžmentom stresa i time kako ophodimo jedni s drugima u smislu da ne bivamo šupci

Terapija je 101 što si možeš dati da ne poludiš u ovom smrdljivom kapitalističkom društvu gdje smo svi mentalno ugroženi i ne živimo u nikakvom skladu ni s čim, samo rokamo taj glupi život mašine, gubi se svaki smisao. Svima bi nevjerojatno pridonijelo kada bi se neke kognitivne osnove mogle čuti i učiti generalno, ne samo kroz terapijsku zajednicu. Svijet je toliko desenzibiliziran i to je iznimno bitno u ovo vrijeme.

Australija je u epidemiji poremećaja, u Americi je debelo u sustavu i prilagođeni su poslovi dijagnozi u smislu da se radi pola radnog vremena s obzirom na to da imamo baš ogroman problem s fokusom. Vjerujem da su cure spomenule da ne želimo ulaziti previše u simptome jer svatko može guglati i saznati o čemu se radi. Kroz ovaj tekst potičemo ljude da se informiraju ne samo o graničnom poremećaju ličnosti nego i ostalim mentalnim problemima koji su stvarno prisutni i oko nas su, ali je i dalje veliki tabu i sram i odbijanje i strah čim je problem s mozgom. Terapija je i dalje bauk što je smiješno jer je sve ok u Hrvatskoj, osim raditi na sebi.

Borderline je blessing i course, koliko smo osjetljivi i pažljivi prema drugima nismo baš prema sebi i najgore su faze praznine i beznađa. Na rollercoasteru emocija si koji nikad ne staje, ali većinom promatrač, a ne kapetan, kao da si na neverending tripu. I postoji taj neki djetinjasti dio koji ne možemo ponekad ovladati, ali trudimo se. Opet s druge strane on nam radi da se nikad nećemo prestati igrati, tako da je s nama uvijek zabavno.

Još jednom ću istaknuti, vrijedi se informirati jer postoje komorbiditeti koji idu uz BPD i vrlo je očito u sociološkom stanju Hrvatske da je narcisoidnost jedan od najgorih problema koji se provlači kroz društvo – postoje studije slučaja i stručni članci o narcisoidnim obiteljima i treba izaći iz tog devetog kruga pakla kroz edukaciju i pravovremeno podizanje svijesti. Stvarno je više vrijeme za progres mentaliteta.”

L.L. 18 godina

“Prvi put kad sam shvatila da ‘nešto nije u redu’ bilo je u drugom razredu srednje škole kada sam shvatila da neki moji načini nošenja s emocijama nisu najsigurniji i najzdraviji za mene. Tada sam samostalno potražila pomoć i na početku su mi bili dijagnosticirani anksiozni poremećaj i depresija. Nakon dvije godine liječenja i mnogo burnih svađa i oscilacija zaključila sam da to vjerojatno nije jedino što ‘ne valja’ te sam, iako mi je u dijagnozi pisala hipersenzibilnost, tek nakon dvije godine saznala da se to zove granični poremećaj ličnosti nakon drugog psihološkog testiranja u drugoj bolnici.

Za pravu dijagnozu sam saznala tek nakon početka RIO programa te mi je bilo drago što sam bila preporučena za isti jer sam odmah mogla djelovati na poremećaj. Dodatno sam se informirala u sklopu programa, ali i brojnih članaka na internetu (uglavnom engleskih jer na hrvatskom je jako ograničena količina informacija o istom).

Nakon informiranja o poremećaju shvatila sam da je normalno imati impulzivne reakcije i oscilacije u raspoloženju te se od tada puno bolje nosim s njim. Manje se krivim i grizem ako burno reagiram i naučila sam promišljati prije reakcija. Uvijek postoje teški dani s naglim i velikim oscilacijama te se tijekom tih dana pokušavam povući od ljudi i manje komunicirati kako slučajno ne bih nekoga povrijedila zbog misli koje se meni vrte po glavi. Misli znaju biti destruktivne, ali sam ih naučila prepoznavati te se trudim polako ih mijenjati u ‘zdraviju’ verziju i ujedno smanjiti njihovu destruktivnost. Nisam se još u potpunosti naučila nositi s poremećajem te postoje periodi kada sam jako povučena i zatvorena jer mi misli postanu preglasne. U tim trenucima sam dislocirana i kao da nisam prisutna u razgovoru, na satu i tada pokušavam držati fokus na nečemu nevezanom uz misli, npr. crtanju.

Uvijek postoje teški dani s naglim i velikim oscilacijama te se tijekom tih dana pokušavam povući od ljudi i manje komunicirati kako slučajno ne bih nekoga povrijedila zbog misli koje se meni vrte po glavi

RIO program me naučio osvješćivati misli koje me muče i djelovati na njih kako bih stvorila ‘zdraviji’ način razmišljanja koji mi neće štetiti i utjecati na svakodnevni život. KBT dio programa mi je pomogao osvijestiti kako, pomoću ‘alata’ koje su nas tamo naučili, djelovati na emocije i impulzivnost te me naučio asertivnoj komunikaciji koja uvelike može olakšati svakodnevne situacije u kojima se često javljaju sukobi koji pobude hrpu emocija i reakcija. Također program uči o uzrocima poremećaja te daje nadu da može ‘biti bolje’ i da se zbog poremećaja ne bismo trebali osjećati loše i kao da ne pripadamo okolini.

Prijatelji koji znaju za poremećaj prihvaćaju to kao normalnu stvar te se brojni raspituju i žele informirati kako bi znali što se događa. Oni su mi najveća podrška kroz cijelo to ‘putovanje’ te se ne ponašaju drugačije prema meni od kada znaju za isti. Obitelj poremećaj teže prihvaća, teško im se pomiriti s tim i često zanemaruju to i pripisuju nečemu prolaznom i ne preozbiljnom. U jednom dijelu RIO programa, psihoedukaciji, potiču da dođu i članovi obitelji kako bi se informirali o poremećaju i od tada mi je obitelj postala veća i stabilnija podrška nego što je bila, iako za poremećaj zna samo najuža obitelj.”

Irena Botički, socijalna radnica

“Moja uloga u ovom programu je upoznati pacijente s njihovim pravima, npr. gdje i kako mogu ostvariti novčanu pomoć te ih uputiti u razne druge praktične stvari poput ostvarivanja zdravstvene zaštite ili kako funkcionira naš Zavod za zapošljavanje, a također ih podučavam socijalnim i komunikacijskim vještinama. Jedna od najvećih predrasuda koje ljudi imaju je da su u psihijatrijskim bolnicama svi potpuno neuračunljivi i opasni pacijenti i većinom ih ljudi zbog straha odbacuju. To dolazi iz needuciranosti. Nisu sve dijagnoze iste, isto kao što nisu ni svi ljudi isti. Tako ima mnogo naših pacijenata koji u društvu i na poslu funkcioniraju odlično te ljudi niti ne znaju da se liječe od neke psihičke bolesti, a naravno, oni ne žele reći da boluju zbog straha od stigme. Dobar primjer za to su upravo granični poremećaji ličnosti. Oni, kao i većina drugih naših pacijenata nailaze na mnoge predrasude i diskriminaciju u društvu, a pogotovo pri zapošljavanju, često vrlo neopravdano.

Kada poslodavac sazna da je osoba psihijatrijski liječena, odmah dobije etiketu nestabilne i čudne osobe. Ne želim romantizirati ovu temu, da se razumijemo, ima pacijenata kojima je kapacitet za samostalan život zaista snižen te otežano funkcioniraju u društvu i nikako se ne snalaze. Ali nije način da ih se sve trpa u isti koš te ih se sve zajedno baci na marginu društva, u izolaciju i bez pristupa tržištu rada. To tek dodatno pridonosi njihovoj bolesti pri čemu se osjećaju nekorisni i odbačeni od društva. Upravo suprotno, treba im pružiti podršku i prema kapacitetu pojedinca, uključiti u društvo i po mogućnosti na tržište rada. Jer ljudi misle da se psihičke bolesti događaju drugima, no brojke govore da su danas sve više zastupljene u društvu, i nikada ne znate kada će to biti netko vama blizak ili vi sami. I tada ćete htjeti da se tu osobu ili vas ne odbacuje i ne stigmatizira.”