Pitale smo cure da nam prepričaju najveću krizu koju su imale s mamama. A onda smo nazvale njihove mame
Ovako su iz njihove i iz mamine perspektive izgledale međusobne svađe i prepirke
Ida (29) i mama Božica (56)
“S mamom sam uvijek imala iskren odnos i ne mogu ga zamisliti ikako drukčije. Kada me pitaju kako se slažem s njom, obično im kažem da smo nas dvije kao Gilmoreice – prvo prijateljice, a onda mama i kći. No, jako često se posvađamo, a u tim svađama kažemo i nešto što kasnije požalimo. Uglavnom, jedna od naših većih kriza počela je kada sam imala 18 godina i prvu pravu vezu.
Naime, moj tadašnji dečko je bio iz drugog grada i mami je bilo nezamislivo da bih ja svakog vikenda putovala k njemu. “Ne dolazi u obzir! Kak’ ti to misliš tako održavati?”, rekla mi je mama nakon što sam joj obznanila svoje planove. Tlak mi se tada digao na 500 i počela sam se derati uz usputne suze. Stvarno nisam željela da mi veza propadne zbog njezinog neodobravanja. Rekla sam joj da je bezobrazna i da ne shvaćam zašto mi to radi.
“Nezahvalno si derište. Ne ideš nikamo!”, odbrusila mi je. Dva tjedna smo se natezale oko toga, a ona nije popuštala. U tim trenucima bila sam jako ljuta na nju i rekla sam joj mnogo ružnih stvari. No, kada je vidjela da sam nesretna, tužna i jadna, konačno me pustila k dečku. Čim sam prvi put probila led, moju vezu na daljinu nije više gledala kao problem.”
Iz mamine perspektive
“Kao i svaka mama, želim najbolje svojoj kćeri i sve bih napravila za nju. I u najlakšim i u najtežim trenucima bile smo jedna drugoj potpora. Koliko god da se znamo pokačiti oko (najviše) gluposti, nekako to uvijek izgladimo.
Da, nisam je pustila k dečku jer sam se bojala. Vrlo jednostavno. Nisam tada mogla prihvatiti činjenicu da ima dečka, a pogotovo da on živi u drugom gradu. Tek kad sam ga malo bolje upoznala skužila sam da je ok momak i polako se naviknula da Ida ide vikendom k njemu. Bilo kako bilo, imamo samo jedna drugu i nisam sigurna hoću li ikad moći otpustiti strah koji je u meni kada mi kći negdje putuje, makar to bilo na samo jedan dan.”
Monika (23) i mama Marina (54)
“Mama i ja smo imale jednu malu krizu prije nekih šest-sedam godina. Iskreno, baš se i ne sjećam oko čega smo se točno posvađale, ali se prilično jasno sjećam kako je to izgledalo. Jedna drugoj smo svašta izgovorile, pa je ona u jednom trenutku krenula za mnom da mi opali šamarčinu jer sam ja rekla nešto klasično bezobrazno. Ja sam na to otrčala u WC i zaključala vrata za sobom i onda sam sa sigurne udaljenosti samo nastavila derati i usput plakala, a moja mama je tad skroz po*izdila i otišla mi je skinuti vrata od spavaće sobe.
Ja sam nastavila sjediti na WC-u, ali čula sam da se nešto čudno događa pored, gdje je moja soba. Provirila sam nakon par minuta i skužila što se događa. Nisam bila sigurna što točno osjećam, bilo mi je i smiješno i tragično, nisam znala što bih, smijala se ili plakala. Na to sam se vratila u kupaonu jer, realno, ništa drugo nisam mogla. Nisam mogla otići u sobu jer NEMAM VRATA… I onda sam je opet čula nakon nekih 15 minuta kako nešto lupa, lupa, lupa, a ona, kraljica, smirila se, i vratila vrata na mjesto.”
Iz mamine perspektive
“Sjećam se te svađe. Monika me baš jako razljutila, pa od bijesa nisam znala što bih. Došlo mi je da razbijem vrata, pa sam ih radije skinula. Ne budeš ti meni više lupala. Genijalan mi je bio taj ispad…
Monika je plakala k’o ljuta godina, sigurna sam da se sjeća, i naravno, meni je za par minuta bilo žao jer sam se ohladila, fala Bogu. Inače ne znam koja bi od nas dvije letjela kroz prozor. I onda sam ta vrata išla vraćati nazad, pa ih nisam mogla namjestiti, pa sam opet postala jadna i bijesna na sebe jer sam si uspjela napraviti p*zdariju bezveze. Nakon toga mi je sve bilo smiješno, ali hvala Bogu i jedna i druga smo dovoljno emotivne i duhovite da smo brzo prešle preko svega.
Ipak sam se i nakon toga nadala da ću Moniku naučiti da ponekad samu sebe mora malo savladati u takvim situacijama. Dugo je to trajalo doduše, ali mislim da je sad naučila. A taj mali incident nam sad služi za zafrkanciju i k’o anegdota koju svima prepričavamo. Ali ja svoju Moniku volim uvijek, čak i kad ovako malo planemo međusobno.”
Katarina (24) i mama Katica (57)
“Moja majka i ja rijetko se svađamo, ali smo imale mnogo prepirki dok sam bila tinejdžerica. U svojim mladim godinama sam bila dosta, kako bi to moja majka nazvala, teška. Voljela sam izlaziti do jutra, jako sam se rano zaposlila i hinila neku neovisnost pa sam tako krajem srednje škole odlučila otići na more i zaposliti se na par mjeseci prije početka faksa. Roditeljima, a posebno majci se to nije svidjelo iako sam i do tada već znala otići na mjesec, dva.
Iz nekog razloga sam roditeljima tu informaciju odlučila reći tek nekih dva tjedna prije odlaska što je rezultiralo velikom svađom. Prva reakcija je bila klasična „Ti si još dijete, nigdje ti ne ideš“, popraćeno sa „Jesi ti normalna, pa kako misliš živjeti sama tako dugo?!“ No, s obzirom na to da smo općenito imale dobar odnos, uspjele smo na kraju sve riješiti razgovorom, pa smo tako došli do „A falit ćeš mi ako te tako dugo neće biti.“.”
Iz mamine perspektive
“Moja kćer je uvijek bila osoba za sebe i koliko god da sam bila ponosna na nju, strašno me boljelo tako rano ‘gubiti’ svoju djevojčicu. Kad mi je rekla da ide na more na barem tri mjeseca, srce mi je skoro puklo. No, kako to uglavnom bude, prvo smo se počele svađati jer mi se u tom trenutku to činilo kao jedini logičan način da ju spriječim da ode. Nakon razgovora uspjela sam se malo pomiriti s time da moja djevojčica odrasta i da je spremna za vlastiti život.
Ako ništa, znala sam da će sigurno nešto naučiti iz svega toga. I danas sam još uvijek ponosna na nju i njenu hrabrost.”
Petra (24) i mama Andrea (54)
“Mama i ja se znamo svađati oko urednosti moje sobe. S obzirom na to da nekad samo brzinski protutnjim kroz stan, onda znam često samo nabacati puno stvari po sobi. Prvo mama samo komentira da mi je nered, ali nakon nekog vremena (par dana) povisi ton i krenemo se svađati. Često nakon svađe kaže da mi više neće govoriti za sobu, da je to moja soba i da s njom radim što hoću. Obično sam i ja svjesna neurednosti svoje sobe pa se nekad znam i povući i priznat svoju grešku, ali ima dana kad se krenem braniti upravo time da je to moja soba i da zašto nju smeta urednost moje sobe. Ovakve svađe se brzo razriješe i mama i ja se brzo pomirimo i sve zapečatimo zagrljajem.”
Iz mamine perspektive
“Ne volim kad mi je kći neuredna, mada je to vjerojatno moja krivnja. Ne reagiram uvijek na prvu – pustim par dana, ali onda mi popuste živci, planem i dođe do svađe. Padnu nekad i teške riječi. Kako ni kći ni ja nismo osobe koje dugo mogu šutjeti, odnosno ne razgovarati jedan s drugom brzo se pomirimo – obično je molim da mi oprosti i kažem da više neću obraćati pažnju jer je to ipak njena soba i ima 24 godine. Međutim to je jače od mene i nakon nekoga vremena opet ispočetka. Trebala bih možda odreagirati od prve a ne čekati da mi „žuč“ proradi i planuti.”