Psihologinja iz Zagreba detaljno objašnjava zašto su nam loša ginekološka iskustva tako neugodna
Razgovarale smo s Majom Vučić Vračević, psihologinjom koja se na Facebooku osvrnula na aktualnu temu o kiretažama i pobačaju
Već smo sve jako dobro upoznate s tijekom zbivanja nakon istupa Mostove zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić i njezinog stravičnog iskustva o kiretaži bez anestezije. Žene diljem Hrvatske digle su svoj glas pod sloganom #prekinimosutnju, udruga Roda predala je više od 400 strašnih svjedočanstava žena iz hrvatskih bolnica Ministarstvu zdravstva, stigla su obećanja o ponovnom inspekcijskom nadzoru. No, što je sa ženama koje su prošle kroz to. S iskustvima koja još uvijek nose u sebi, traumama koje još nisu preboljele?
Kada sam komunicirala s Marijanom, Zagrepčankom koja je s nama podijelila svoju priču, bilo je jasno da ona razmišlja o tome svaki dan i da je to nešto što nijedna žena nikada ne zaboravlja. Nakon emisije Otvoreno, i psihologinja Maja Vujčić Vračević bila je revoltirana atmosferom i komentarima u emisiji, nakon čega je na Facebooku podijelila ovaj status. Čule smo se na temu važnosti podrške ženama i koliko je pridana pažnja njihovim psihološkim stanjima i emocijama.
Maja je psihologinja s desetogodišnjem radom s visokotraumatiziranim i zlostavljanim ženama te djecom, završila je dva stupnja kognitivno bihevioralne psihoterapije i edukaciju iz ACT terapije (Compassion and Commitment Therapy). Trenutno je na porodiljnom za vrijeme kojeg je pokrenula blog o psihologiji i majčinstvu koji se zove Mamologija – psihologija s majčinskim licem.
Koliko je važna psihološka potpora
”Ako loša komunikacija dovodi do štetnih psiholoških posljedica za ženu, a u ginekološkoj literaturi se spominje da je čak 70% tužbi uzrokovano lošom komunikacijom, onda to moramo po hitno mijenjati.” započinje Maja. To nije samo pitanje aktualnih događanja, nego i pitanje svih žena. Onih koje tek čeka porod, koje su trenutno u bolnicama, koje tek planiraju imati djecu.
”Brojne žene navode da su se osjećale tužno, jadno, poniženo, preplašeno, a neke su izjavljivale da radi tih iskustava više neće nikada roditi niti imati djecu. Stručnjaci sada navode da je problem ‘samo’ u komunikaciji, no ako je taj problem toliki da žene mjesecima, pa i godinama trpe psihološke posljedice i donose odluke poput nerađanja – onda to nije nešto što je zanemarivo. Osim dostupnosti svih medicinski opravdanih postupaka poput davanja anestezije, trebamo pomoći i pacijenticama i medicinskom osoblju kako bi prevladali teškoće u komunikaciji, a ne podcjenjivati taj aspekt.”
Što se tiče naših bolnica, one nisu svjesne tog problema u potpunosti i rijetko koja ima zdravstvenog psihologa na ginekologiji
Možemo reći kako su u Hrvatskoj vrata na temu važnosti mentalnog zdravlja, depresije, trauma, tek malo odškrinuta. Neki se trude da prestanu biti tabu, ali i dalje im se ne pridaje ni približno dovoljno pažnje. Osobito kada se nađete u društvu žena, rijetko koja će vam ispričati lijepu priču o svom porodu, a koliko se tek malo priča o pobačajima. Ne samo da živimo u državi gdje su ona po mnogima grijeh, nego komunikacije nigdje. ”Kad žene prolaze teška iskustva kao pobačaji, bitno je da imaju podršku najbliže okoline, počevši od partnera, ali i da su zdravstveni djelatnici svjesni da su žene koje se suočavaju s gubitkom trudnoće u riziku od razvoja anksioznih i depresivnih poremećaja čak do naredne tri godine.” komentira Maja.
Naravno da je ovdje ključno pitanje uopće izvođenje ovog zahvata bez anestezije, ali što je s komunikacijom. ”Pokazujući primjerenu dozu empatije, informiranje o postupku i tijeku oporavka kao i o mjestima gdje mogu dobiti psihološku podršku ako se osjećaju loše je ključno. Što se tiče naših bolnica, one nisu svjesne tog problema u potpunosti i rijetko koja ima zdravstvenog psihologa na ginekologiji, iako postoje i takve bolnice, no gotovo sve bolnice imaju neki oblik psihološke ili psihijatrijske pomoći koja bi trebala biti dostupna ženama. Dakle, uz dobru volju, sve bi se moglo izorganizirati i žene bi mogle dobiti pomoć koja im je potrebna, pa barem u obliku grupa podrške ženama.”
Zdravstveni djelatnici moraju bit svjesni da su žene koje se suočavaju s gubitkom trudnoće u riziku od razvoja anksioznih i depresivnih poremećaja. Naredne tri godine.
Goruće je pitanje nehumanost prema ženama koje su prošle pobačaj, nehumanom odnosu u rađaonicama, stravičnoj komunikaciji i greškama u ophođenju s pacijenticama. Razlog je navodno manjak anesteziologa, sredstava, osoblja. Mogu li hrvatske bolnice bolje? ”Mislim da bi već samo humanija komunikacija napravila veliku razliku i da bi dugoročne posljedice bile drugačije. Osobe koje se dugoročno nose s depresijom i anksioznošću, tj. takva stanja bez obzira čime su uzrokovana, povezana su s nizom drugim oboljenja što je dodatan teret za žene. Ali predstavlja i teret za zdravstveni sustav, tako da nitko od toga nema koristi.”
Kako se nositi s traumama
Sve ove žene dan danas se nose s traumom koju su prošle. Nažalost većina je to samo prolazila uz svog partnera ili obitelj, a radi se o emotivnom vrtlogu. Cijela ova situacija izvukla je emocije na površinu. Maja svakako savjetuje stručnu pomoć. Nema sramote, dokaz je brojka žena koje su u tome.
”Ako osjećaju da im posljedice remete funkcioniranje u svakodnevnom životu, bitno je obratiti se liječniku opće prakse koji će ih vjerojatno uputiti psihologu i/ili psihijatru. Mentalno zdravlje je okosnica našeg fizičkog zdravlja i ne bi nas trebala biti sramota tražiti pomoć. Osim toga, smatram da je javnozdravstveni sustav odgovoran i da bi trebao tim ženama trebao omogućiti dostupnu i besplatnu psihološku pomoć i podršku. Ako nema dovoljno stručnjaka unutar sustava, dužnost je nadležnog ministarstva i kreatora javnih politika da onda financijski potaknu i potpomognu osnivanje projekata koji bi se bavili ovom tematikom i tako ženama pružili pomoć. Željela bih poručiti ženama da ako su preživjele određenu traumu, ne moraju je stalno iznova proživljavati u sebi, nego postoje načini na koje nam može pomoći prevladati te teškoće.”