Jelena Žiger ima 34 godine i živi u Rijeci. Njezin suprug Zoran ima 39 i trenutačno imaju dvojicu sinova. Adriano ima četiri godine, a Matias godinu i pol. I jedan i drugi rođeni su nakon postupka medicinski potpomognute oplodnje. S Jelenom smo razgovarale o razlozima zbog kojih su ona i suprug morali zatražiti liječničku pomoć kako bi ostvarili roditeljstvo, kako su joj prolazile trudnoće i kako danas živi s dvojicom divnih klinaca

Mi smo zapravo prvi put u cijeli taj postupak ušli 2012. godine. Tada smo krenuli na sve potrebne pretrage, iako sam zapravo još od rane mladosti znala da ću imati problema sa začećem. Zbog policističnih jajnika, zbog neredovitih menstruacija, svega što me oduvijek mučilo. Mogu reći da sam, na neki način, bila psihički već tada lagano spremna da će mi biti prilično težak put do toga da ostanem trudna.

Nakon nekih godinu dana nezaštićenih odnosa i pokušaja da ostanem trudna, suprug i ja smo primijetili da očito postoji neki problem. Nakon razgovora s liječnikom dobila sam savjet da bi možda bilo dobro da se javimo na odjel humane reprodukcije. I tako smo se tamo 2012. javili na riječki KBC i krenuli u prikupljanje nalaza, svih potrebnih papira, obavili smo i potrebne pretrage, a tada smo, na sve to skupa, otkrili i moju dijagnozu neprohodnih jajovoda.

Dakle, u tom trenutku nam je bilo sasvim jasno da spontana trudnoća nikako nije moguća. Nakon svih tih pretraga, negdje tijekom siječnja 2013. sam otišla na prvi postupak in vitro fertilizacije. Potpuno smo preskočili inseminaciju koja ne bi imala nikakvog smisla, s obzirom na moj zdravstveni problem i začepljenost jajovoda. Taj IVF je izgledao tako da sam krenula prvo na injekcije i nakon dobivenih šest folikula iz njih su uspjeli izvući četiri jajne stanice, a nakon što su ih oplodili, na kraju smo dobili samo jednu blastocistu. Točnije, nakon pet dana jedna je jajna stanica izrasla u embrij koji je bio spreman na transfer. I nakon već tog prvog puta sam na testu za trudnoću vidjela plus.

Bio mi je to prvi plus na testu za trudnoću ikad, normalno da sam bila presretna. Ali, nažalost, ta je prva trudnoća završila spontanim pobačajem. To nas je baš jako spustilo

To je bio prvi plus koji sam u životu vidjela na testu i odmah me jako iznenadilo zato što nisam očekivala da ćemo uspjeti već nakon prvog puta. Ipak, unatoč tom velikom veselju na početku, ta je trudnoća završila spontanim pobačajem nakon, koliko se sada sjećam, šestog ili sedmog tjedna… Prije nego smo uopće kretali u sve to jako sam mnogo čitala o samoj potpomognutoj oplodnji, o tome kakav je postupak, koliko traje. I prema iskustvima na koja sam tada nailazila uopće se nisam nadala da ću tako brzo ostati trudna. Pričala sam sa ženama koje pokušavaju već godinama, neke čak i deset godina, i nikako da im uspije. Nakon što sam vidjela kakva su njihova iskustva normalno da smo i suprug i ja bili jako sretni što nam se, da to tako kažem, primilo već prvi put.

Ali, kako se dogodio taj spontani imala sam osjećaj da mi se srušio cijeli svijet. Prvo tolika sreća što smo napokon uspjeli i što smo uspjeli iz prve i što se isplatila ta bolna punkcija, sve te injekcije, hormoni, a onda vas to baš poklopi na pod. Trebalo mi je, i meni i suprugu zapravo, neko vrijeme da se malo oporavimo od svega… Dali smo si malu pauzu, a onda smo nakon neka četiri mjeseca krenuli u ponovnu stimulaciju. Tada smo išli s malo jačom stimulacijom i dobili smo tada 12 jajnih stanica, od kojih su sve išle u oplodnju. Od tih 12 jajnih stanica peti dan su nam ostala tri embrija u stanju blastociste. Ovi svi ostali su stali nekako u razvoju do tog petog dana. Jedan smo vratili odmah u tom ciklusu, a dva smo odlučili zamrznuti.

Taj prvi postupak nam opet nije uspio, ali, iskreno, to me tada nije baš toliko pogodilo, jer, nije se ulovilo. Samoj sebi sam tada rekla da je valjda tako moralo biti i da očito jednostavno nije bio dobar embrij. Mislim, priroda tu odlučuje, nije da smo mi imali ikakvu veliku kontrolu nad svime. Kako bi se dogodilo u spontanom ciklusu, ili ne bi, tako i ovdje. Jednostavno genetski embrij nije bio dobar i rekli smo si da moramo dalje pokušavati.

Uspjeli smo, ovaj je bio dobitni

Čekali smo do listopada 2013. kad smo išli u prvi transfer s jednim od dvaju smrznutih embrija i to je bio dobitni, volimo to tako reći. Nakon postupka sam ostala trudna i 2014. sam rodila Adriana. Nakon nepunih godinu dana dobili smo sina, naše prvo dijete i naravno da smo bili izvan sebe. Pogotovo zato što nam je uspjelo relativno brzo, barem ako uzmemo u obzir iskustva žena koje pokušavaju godinama i koje ni nakon godina pokušavanja ne uspiju zatrudnjeti.

Ostao nam je još jedan smrznuti embrij, ali moram priznati da smo neko vrijeme nakon prvog poroda razmišljali što bismo, kako ćemo, hoćemo li uopće ići na drugo dijete. Okej, na kraju smo ipak odlučili da želimo još jednog klinca, otišli smo ponovno na postupak u travnju 2016. i stvarno sam tada imala jako mala očekivanja. Stvarno nisam mislila da će se odmah uloviti, jer, nekako je u principu potrebno između 12 i 15 jajnih stanica za jedno dijete. A mi smo od naših triju embrija dobili dvoje djece. Možda to nekome ne zvuči kao nešto toliko posebno, ali nama je bilo dosta nevjerojatno. Nakon toga, 2017. se rodio Matias.

Jako sam prokrvarila negdje nakon sedam, osam tjedana trudnoće i već sam oplakala što sam imala, pomirila sam se da opet nije uspjelo. Ipak, nije bilo baš tako

Prva trudnoća je, iskreno, bila puna straha. Za početak zato što sam ja ponovno jako prokrvarila u jednom trenutku nakon nekih sedam, osam tjedana. Imala sam užasne izljeve krvi i već sam kod kuće oplakala i otplakla što sam imala jer sam se nekako pomirila da ponovno nismo uspjeli. Odjurili smo tada na hitnu misleći da je gotovo, ali su nam liječnici nakon pregleda rekli da je razlog krvarenja zapravo bio veliki hematom. Zbog toga sam, nakon odlaska s hitne, morala mirovati do 11. tjedna trudnoće. Ali nije nam to olakšalo situaciju…

Poslije toga sam doslovno preživljavala od ultrazvuka do ultrazvuka. Ne toliko zato što je to možda malo rizičnija trudnoća, što, realno, jest. Nego, jednostavno je to valjda tako kad toliko teško ostajete u drugom stanju, kad znate da morate proći ponovno sve te injekcije, duge stimulacije i punkcije jajnih stanica koje su za ženu užasno bolne… Razgovarala sam s ljudima koji su mi rekli da u nekim bolnicama čak ne daju nikakve anestezije, dakle žena sve to mora proći na živo, što je onda još deset puta gore. I onda vam je zbog svega toga panika cijelu trudnoću pa se pitate; hoću li izdržati do termina, hoće li s djetetom sve biti okej… Ne zbog toga što je to dijete začeto potpomognutom oplodnjom, nego je to onaj normalan majčinski strah koji valjda ima svaka trudnica za svoju nerođenu bebu.

Nisam mogla do kraja uživati tijekom prve trudnoće

Tijekom te prve trudnoće se ni u jednom trenutku nisam mogla baš onako potpuno opustiti i uživati u trudnoći kako bih možda voljela da jesam. Unatoč tom stresu i panici, porod je prošao okej, sve je prošlo dobro, osim što je malo dulje sve to trajalo. Malo smo se namučile i beba i ja, ali onog trenutka kad sam vidjela da se rodio i kad sam čula kako plače, sve je prošlo. Koliko god to nekome možda zvuči čudno da uopće govorim, ali nekako u tom trenutku baš znate da je sve bilo vrijedno i da se isplatilo, skroz.

Druga trudnoća je, pak, prošla mnogo bolje. Isto je bilo nekakvih iscjedaka, brljavljenja na početku, ali ni približno toliko kao prvi put. Iskreno, u drugoj trudnoći sam nekako mnogo više uživala, imala sam puno više povjerenja u sebe i svoje tijelo, vjerovala sam da će, ako sam prvu trudnoću iznijela do termina, i s ovom biti sve u redu. Normalno, imali smo redovne kontrole, ali ništa posebno se nije događalo i porod je na kraju prošao u najboljem redu. Iako… Prvih nekoliko mjeseci nakon prvog poroda sam sebi rekla: ‘Nikad više’.

Definitivno sam bila uvjerena da više nikad ne želim prolaziti što sam prolazila prvi put, ali onda nakon nekoliko mjeseci… Ne znam jesam li jednostavno sve zaboravila ili me samo ta želja za još jednom bebom pogurnula da nekako zanemarim sve te stresove i strahove. Nakon toga smo bez problema i puno pitanja otišli na taj drugi postupak. Sjećam se da u tim trenucima čak nisam niti razmišljala o tome koliko mi je možda bilo teško prvi put. I drago mi je da nisam.

Iako smo si rekli nikad više, valjda sam jednostavno zaboravila na to i jednostavno sam htjela još jedno dijete pa smo si dali šansu

Ali uvijek su mi nekako, u ovim valjda najtežim trenucima, olakšavali moji. I suprug i obitelj… I, čak i kad smo prolazili sve te postupke, uvijek smo rado pričali o tome sa svima, nismo nikad skrivali niti smo zapravo vidjeli razlog zašto bismo skrivali da su nam djeca rođena uz pomoć potpomognute oplodnje. Jer, po meni je neplodnost bolest, bolest koja se zapravo javlja češće nego što mislimo, a ovo je onda samo jedan od načina na koji se liječi, na koji se rješavaju prepreke do toga da par može dobiti bebu.

Nikad nismo ništa skrivali niti nas je bilo sram

Nikad nismo niti skrivali tu činjenicu niti nas je bilo sram zbog bilo čega. I drago mi je što ja nikad nisam imala iskustvo da mi netko dođe i izvali neku totalnu glupost vezano uz umjetnu djecu, nenormalnu djecu ili krene pričati o predrasudama koje ljudi imaju kad je MPO u pitanju. Ali kako sam se okružila ljudima koji prolaze isto što i ja, čula sam stvarno nebulozne priče o tome što su oni doživjeli. Od komentara da to nije prirodno, da to nikako ne može biti prirodno, da nikad ne znaš što se mućka u tim laboratorijima, je li to vaše ili nije… Toliko gluposti da mi je drago da se osobno nisam srela s ljudima koji imaju takvo mišljenje, jer ne znam kako bih reagirala, sigurno jako burno.

Ali, ono što ja znam, što zapravo govori i sam naziv, u cijeloj ovoj priči nema ničeg umjetnog. Radi se samo o potpomognutom postupku u kojem vam liječnici pomažu da zatrudnite, ali nema tu nikakvih neprirodnih procesa. Radi se doslovno o vašoj prirodnoj jajnoj stanici koja se oplodi spermijima, i to je to. Baš sam alergična kad netko koristi tu riječ ‘umjetno’. Naša djeca, moja djeca su sasvim jednaka kao i sva druga djeca.

Sjećam se da sam jednom čula komentare kako ovakav postupak nikako ne može biti prirodan i normalan

Sjećam se jednog komentara koji sam čula onako sa strane u nekom razgovoru, i to me baš dosta naljutilo, a to je da se mi igramo i bacamo embrije, ubijamo djecu i ostale gluposti. Ali ono što bih ja voljela da javnost zna jest da svaka oplođena jajna stanica nije dijete, jer da je, ja bih doslovno danas imala 16-ero djece, a ne samo dvoje. I ovdje je sve isto kao i u spontanim trudnoćama, kao i u prirodnim ciklusima; svaka jajna stanica koja se oplodi ne znači da će doći do trudnoće jer genetski možda nešto nije u redu, ili tijelo samo odbaci plod… I zato me ljuti kad ljudi govore da se mi igramo i bacamo embrije ili biramo što hoćemo, a što nećemo. Pa mislim, i po samom Zakonu bilo kakva manipulacija jajnim stanicama i embrijima je zabranjena, to je ono što bi neki ljudi trebali shvatiti.

O tome se mora puno više govoriti

Realno, kao što i istraživanja iz godine u godinu pokazuju, neplodnost je stvarno nešto s čime se susreće sve više i više parova. Čak svaki peti, ako se ne varam, prema nekim najnovijim podacima. Neovisno o tome radi li se o problemu koji ima partnerica ili partner ili se uzrok ne može ni pronaći, to je nešto što se događa, i baš zbog toga mislim da bi se o tome trebalo i više govoriti i bolje informirati. Osobno znam i jako puno parova koji ne žele da se zna da idu na potpomognutu oplodnju, ne žele da se zna da im se dijete rodilo nakon potpomognute oplodnje, baš zbog toga što i dalje postoji mnogo ljudi koji ih zbog toga osuđuju i traže valjda nekakve razlike, gledaju je li njihovo dijete drugačije od ostale djece i druge gluposti. Ali, to jednostavno ne smije biti tabu, jer baš iz tog zatvaranja i premalo razgovora se onda rađaju svi ti ružni i nepotrebni komentari i osude.

Drago mi je da smo mi, kad smo sve to prolazili, ipak bili okruženi ljudima koji su razumjeli što se događa i koji možda nisu imali pojma, ali su učili uz nas. Recimo, moja obitelj, barem većina u mojoj obitelji, uopće nije znala ništa o potpomognutoj prije nego sam ja ušla u tu priču. Moja sestra je uz mene učila i bila je zapravo izvan sebe što uopće postoji takvo nešto što mi može pomoći da i ja jednog dana imam svoju djecu. Nije je ništa previše čudilo, samo je uvijek komentirala, sjećam se, kako joj je fascinantno koliko je priroda zapravo divna i kako se neke stvari mogu, uz pomoć liječnika, usavršiti.

Život nam je s naših dvoje klinaca jednako kaotičan i divan kao i svaki drugi život sa svakim drugim djetetom svakom drugom roditelju

Također, ono što zapravo isto moram spomenuti na kraju je i taj Zakon koji se kod nas promijenio taman kad smo mi krenuli u cijelu tu priču. Do 2012. godine je, prema Zakonu, bila dopuštena oplodnja maksimalno triju jajnih stanica i bilo je zabranjeno zamrzavanje zametaka. Iskreno, jako mi je drago da su u kolovozu te godine promijenili Zakon, jer da nisu, sumnjam da bih ja danas imala dvoje klinaca. Jer, ako uzmemo u obzir da je meni bilo potrebno 16 jajnih stanica i da smo zamrzavali embrije kako bih dobila dvoje djece, izgledi mi s ovim prvim zakonom ne bi bili baš neki…

A evo, danas imam dvoje divnih klinaca i prilično kaotičan i divan život s njima. Obojica su jako živahni, ali dani su nam potpuno jednaki kao i svima drugima. Buđenje, vrtić, jaslice, posao, druženje, uživanje, ništa revolucionarno niti imalo drugačije. No, nakon što sam dobila njih dvojicu tek sad zapravo mogu reći da mi je život nekako posve potpun. Često se znam uhvatiti kako razmišljam što bih da nisam mogla dobiti priliku otići na potpomognutu oplodnju i kako bi mi život izgledao da ih nisam uspjela dobiti. Mislim da jednostavno ne bih bila potpuna. I voljela bih da svi koji se bore s tim mogu jednog dana proživjeti sve što sam i ja proživjela, da na kraju mogu zagrliti svoju bebu i da im se isplati sve što moraju proći kako bi dobili dijete.

Ne planiramo imati još djece… Mislim da više nisam spremna prolaziti to što već jesam, punkcije, stimulacije, ne osjećam potrebu za time samo da bih, eto, probala još jednom. Dobila sam dvoje djece i obožavam ih, ali mislim da je naš put što se toga tiče gotov. Ali, tko zna, možda se ja još za koju godinu i predomislim…