Svaki treći roditelj objavljuje fotke svoje djece bez dozvole. Evo čemu ih time učimo i što o tome misli pet mama

Što to znači odrasti istovremeno u fizičkom svijetu i na društvenim profilima svojih roditelja, brojni mladi danas pokušavaju i sami razumjeti. Zašto su šefica, susjed ili kozmetičarka roditelja lajkali fotografije njihovih prvih kupki, zalogaja krute hrane, dana u osnovnoj školi ili videe natjecanja u plivanju, puhanja svjećica na torti za trinaesti rođendan ili plesa s maturalne.

Upravo je takvu jednu nevjerojatnu priču ispričala 24-godišnja Amerikanka Caymi Barrett čija je majka na svom Facebook profilu dijelila brojne trenutke Caymina odrastanja – uključujući i činjenicu da je posvojena. Majčine objave izazvale bi val ismijavanja i maltretiranja Caymi u školi zbog čega je istu naposljetku i napustila. Caymi je Kate Lindsey ispričala cijelu svoju priču za The Atlantic, uključujući i stravično iskustvo kad joj je bilo tek 12. Jedan ju je muškarac prepoznao s majčinog profila i odlučio pratiti dok je išla doma. Danas nema nikakav odnos s majkom.

Caymina priča nije jedina, ali nije ni pravilo. Ona samo pokazuje koliko ozbiljne i intruzivne mogu biti posljedice objavljivanja informacija o sebi i drugima online. Objava fotografija djece na vlastitim profilima danas je već stvar norme. Čudnije gledamo na roditelje koji skrivaju lica svoje djece ili traže da ih se ne fotografira, nego one koji su za to voljni. I time već dajemo klincima prvu lekciju o objavi sadržaja o sebi – sve može, sve prolazi.

Tek će svaki peti roditelj pitati za dopuštenje

Da čak svaki treći roditelj kod nas objavljuje sadržaj o svojoj djeci online bez djetetova znanja, pokazala je pak anketa koju je za A1 Hrvatska provela medijska kuća 24sata. Nešto malo više ih je prije objavljivalo, ali su prestali jer ih je dijete tako zamolilo.

Tek 17 posto roditelja svoje će dijete prije objave njihove fotografije ili videa pitati za dopuštenje, a to je tek prvi korak koji možemo i moramo napraviti kako bismo pokazali primjerom da sadržaj koji stavljamo na internet nije samo važno promisliti, nego i za njega dati dozvolu.

Kako bismo otkrili što se zapravo događa u kućanstvima, na koji način roditelji pristupaju temi objave sadržaja sa svojom djecom i kako ih odgajaju u tom smislu, pitali smo ih direktno. Razgovarali smo s pet mama iz Hrvatske koje o ovom problemu razmišljaju svakodnevno, a sve se slažu da je krajnje vrijeme da o njemu krenemo razgovarati svi – kao društvo. Njihove priče donosimo kao mini lekcije kako bismo i mi i naša djeca bili Bolji online.

Okolina postavlja očekivanja od nas i djece

Valentina Boltižar iz Varaždina ima dvoje djece, kćer Miu kojoj su tri i pol godine i sina Liama koji je star tek godinu dana. Iako su joj djeca još premlada da bi iz prve ruke podijelila izazove u njihovoj interakciji s internetom, smatra da je to pitanje kao i mnoga druga na kraju dana tek balans između raspoloživog vremena roditelja i realnog utjecaja koji mogu imati u današnje vrijeme.

“Pokušavamo razgovarati s njima o štetnosti ekrana, no premalena su još da bi shvatila dugoročne posljedice. Zato smo mi tu, da vodimo računa o takvim stvarima. Kao društvo bismo se trebali više pozabaviti ovom temom, iako smo svjesni da je danas jednostavno došlo takvo vrijeme kada se sve svodi na tehnologiju i internet.”

Na internetu svako drugo dijete viših razreda osnovne škole provede u prosjeku više od 4 sata. Ta brojka uvijek raste vikendom, a raste i s njihovom dobi. Tako će jedan osmaš biti gotovo 2 sata dulje dnevno online od jednog petaša, pokazala je prošlogodišnja anketa agencije Kvaka za A1 Hrvatska.

Mobitel je postao temelj društvene inkluzije

Kristina Kotromanović iz Osijeka majka je dvije osnovnoškolke koje su odrasle uz tablet. Mlađa je stara 8 godina i starija 13, a Kristina napominje da je odugovlačiti s kupovinom mobitela puno teže nego što se čini.

“Teško im je ne dati mobitel kad ga većina djece ima. Time su zapravo isključena iz komunikacije kolektiva razreda, odnosno društva. Po mom iskustvu, ovakva isključenost postane jasna već u 5. razredu kada roditelji imaju sve manju ulogu u komunikaciji oko obaveza djece u školi. Djeca kreiraju grupe u mobilnim aplikacijama putem kojih dijele zadaće i obveze”, pojašnjava i dodaje kako je zaključila da je ovakav način ponašanja doveo do nedostatka empatije kod djece.

Ono što joj je pak bio vrlo konkretan izazov bilo je suočavanje njezine starije kćeri s navalom akni. “Starija kćer je tinejdžerica pa tako putem svog mobitela često istražuje aktualne probleme djece te dobi, između ostaloga i problem akni. Ovo konkretno dječje istraživanje dovelo nas je u velike probleme s njenom kožom jer je na sebi isprobavala razne online savjete. Sve se to odrazilo na njezino samopouzdanje zbog ožiljaka koji su ostali, ali je barem naučila da više ne smije vjerovati nestručnim savjetima online.”

Uz malo volje sve se da raspraviti

Stella Košćak iz Varaždina ima jednog sina od četiri i drugog od dvije godine, koji se s mobitelima susretnu možda jednom dnevno kada ona ili muž ustupe svoje telefone za igranje igrica ili gledanje videa na YouTubeu, dnevno najviše jedan sat.

“Stalno razgovaramo s djecom o internetu i učimo ih što smiju gledati, a što ne i koliko vremena je prihvatljivo. A tom bismo se temom trebali definitivno puno više baviti. Da to činimo, možda bi se nešto i promijenilo po tom pitanju. Svjesna sam toga da se danas ne može bez interneta, televizije i mobitela. No, istovremeno znam da se to sve može smanjiti na minimum uz malo volje i priče s djecom koja i te kako dobro razumiju situaciju ako im se sve lijepo objasni”, kaže Stella.

Jedno od četvero djece požalit će se na probleme sa spavanjem zbog toga što online ostaju i dugo u noć. Taj problem raste s njihovom dobi pa su učenici starijih razreda istom skloni još češće, upozorava anketa agencije Kvaka.

Granice se moraju jasno komunicirati

Ivana Meštrović Babec iz Bjelovara ima tri kćerkice – sedmogodišnju Sofiju, četverogodišnju Rosu i trogodišnju Ladu, i ni jedna još nema svoj mobitel ni tablet.

“Sve više od 30 minuta dnevno na mobitelu je za mene previše za djecu od 2 do 4 godine i 60 minuta dnevno za dijete od 7 godina. Granice postoje i, ako ih se ne pridržavaju, slijedi zabrana korištenja mobitela na neki određeni period. Razgovaramo s njima onoliko koliko one mogu shvatiti i svaki bi roditelj trebao imati pod kontrolom sadržaj koji njegovo dijete gleda, prati ili dijeli na internetu”, smatra Ivana i dodaje da joj se čini kako puno roditelja uopće ne obraća pažnju na to kako djeca koriste internet, što gledaju i kako komuniciraju s drugima pa, kad nastane problem, svi se redom čude.

Pozitivno je što je većina djece svjesna kako na internetu mogu naići na netočne i neprovjerene informacije, no istovremeno ih je još više svjesno toga da se online jedni prema drugim odnose lošije nego u odnosu uživo. Najveći problem vide u reakcijama na tuđe fotografije, a bullying uvijek bude sasvim jasan u dijelu s komentarima.

Nekad je bolje više nego manje nadzora

Nedjeljka Sermek iz Grabovca sa svojom 16-godišnjakinjom i 8-godišnjakom razgovara o rizicima i pravilnom korištenju interneta još od malena. Pa tako i kad su s dvije godine krenuli koristiti kućni laptop i tablet, pravila su se znala i poštivala.

“Nikada se nismo prepirali oko toga jer, Bogu hvala, imamo poslušnu djecu. Nismo postavljali nikakve granice jer uvijek razgovaramo o tom i sada oni već sami znaju odrediti granicu na svojim telefonima u igranju igrica ili gledanju nekakvih sadržaja. Posljedice neprimjerenog sadržaja oni već i sami mogu razaznati”, kaže Nedjeljka i prisjeća se da je sve to rezultat puno strožeg nadzora i čestih upozorenja kad su bili mlađi. Da su djeca različita i imaju drugačije potrebe i želje, Nedjeljka je sasvim svjesna i to poštuje, no vjeruje da nadzora danas nikad dosta, pa bio on tako da cijelo selo nadzire ili svaki roditelj individualno.

Sadržaj nastao u suradnji s A1 Hrvatska.