Svatko ima barem jednu nevjerojatnu priču iz taksija. Ova moja odvila se na Kubi

U novoj rubrici donosimo vam istinite kratke priče o nevjerojatnim susretima u taksijima diljem Hrvatske i svijeta

Nekako ne sumnjamo da imate priče iz taksija koje pamtite. Samo mi ih imamo mali milijun. Kako ih svako malo zavrtimo na kavama, zaključile smo da bi ih mogle prenositi i ovdje. Ako imate i vi koju, slobodno nam je pošaljite.

*

Vruć je dan u svibnju. Vozimo se u starom Fiatu sa sjedalima iz Peugeota i motorom iz Moskvicha od Havane prema Trinidadu. Vozač nam je tamnoputi Kubanac koji ne govori engleski, a njegov španjolski teško razumijemo. S nama su se od Viñalesa do Havane vozile dvije Talijanke koje su cijelo vrijeme bile uvjerene da smo Grci pa su prepričavati kako su bile u Ateni i na Santoriniju i divile se ljepotama naše zemlje. Ostavili smo ih na autoputu gdje su prešle u drugi taksi. Mi smo nastavili dalje s našim bezimenim taksistom koji je pola puta vičući razgovarao na telefon, a pola čeprkao uho dugim noktom na malom prstu desne ruke.

Odjednom kraj ceste primijetim lijepu smeđu pticu. Velika je poput goluba i stoji mirno gledajući u daljinu kao da treba donijeti važnu životnu odluku. Kad smo joj se približili ona se prepadne i nespretno poleti, zabije se u vjetrobransko staklo i odlomi nam jedan brisač.

**

Vozim se u taksiju od Zagrebačkog velesajma prema Zapruđu. Taksist je tih, ne ispituje me gdje sam bila, što se to zbiva na Velesajmu da tako puno ljudi zove taksi, a takve najviše volim. Stižemo pred zgradu i dok mi printa račun, na prozor mu pokuca mlađi muškarac.

– Oprostite, gospodine, gdje vi sad idete?
– Ja? Ne idem nigdje.
– Sjajno. Evo prijatelj treba uslugu, – mladić zazviždi i mahne rukom.
– Dobra večer, gospodine, – prilazi prijatelj. – Imate vi benzina malo za posuditi?
– Benzina? Nemam benzina. Vozim se na plin.
– Aha, na plin. A bi li mogli – evo ja ću vam ostaviti svoj mobitel, svoje ključeve od stana, samo da mi pomognete za malo benzina da dođem do Kennedyjevog trga. Samo toliko mi treba.
– Ma do kakvog Kennedyjevog trga? O čemu vi govorite?

Strašno sam se zainteresirala za razvoj ove priče, ali vozač mi pruža račun pa polako, da sporije ne mogu, izlazim iz automobila i trčim u stan da s prozora čujem razvoj događaja.

– Ma ostavio sam kod kuće novčanik i karticu. Samo trebam 50 kuna da natočim malo benzina da se mogu odvesti do stana.

Malo mi je čudno da baš ni prijatelj ni on nemaju ni kune u džepu, obojica su ostavili novčanike kod kuće koja je očito na Kennedyjevom trgu i sad su se našli tu u Zapruđu – bez benzina. Ali vozač razmatra njihov zahtjev.

– 50 kuna?
– Da, dat ću vam i 80 kuna kad stignemo. Samo da mi pomognete da dođem do stana.

Odjednom mi počne zvoniti telefon pa potrčim da ga što prije dohvatim. Javim se. Pogrešan poziv. Vratim se prisluškivanju, ali ni taksista ni dvojice mladića više nije bilo.