U neposrednoj blizini gradske vreve, no dovoljno daleko da ne naruši kvalitetu življenja, smjestila se vila ugledne operne prvakinje Dubravke Šeparović Mušović koju je minuciozno i s ljubavlju uredila za svoju obitelj. Posjetili smo je u njenoj kući u jutarnjim satima, prije početka tipičnog hektičnog radnog dana. Već na samom ulazu oduševio nas je fascinantan umjetnički interijer s pomno biranim komadima namještaja i instalacijama. Svaki detalj odaje snažan individualni potpis vlasnice koja je ujedno i diplomirana arhitektica. Srdačna, otvorena, introspektivna mezzosopranistica etablirana je u Hrvatskoj i šire. Predana je svakoj novoj ulozi te zbog iskrenog nastupa i prirodne topline osvaja publiku diljem svijeta.

Njen uzorit renome na opernoj sceni sadašnjice potvrdile su brojne međunarodne i domaće nagrade poput Nagrade Vladimir Nazor za najbolja umjetnička ostvarenja u području glazbe. Velik dio karijere provela je i na europskim pozornicama za koje Dubravku vežu posebne uspomene od kojih je neke podijelila s nama kroz inspirativan i zanimljiv razgovor. Iz svog umjetničkog i privatnog bogatog života otkrila nam je detalje vezane uz omiljene predmete, od kojih svaki ima svoju priču i sentimentalno značenje.

Crtež umjetnice OKO

Zavirili smo u vrt koji je zadužen za zen atmosferu u cijeloj obitelji. Prvo na što ćete skrenuti pogled je likovna intervencija na zidu susjedne garaže koja je savršeno revitalizirala cijeli prostor. Crtež je virtuozno naslikala briljantna suvremena umjetnica Marina Mesar, poznatija pod pseudonimom OKO. Dubravka nam otkriva kako je došlo do suradnje koja se pretvorila u lijepo prijateljstvo. “Dok još nije bilo niti hortikulture u vrtu, njime je dominirao preagresivan jednostavan zid. Istraživala sam moguća rješenja dok nisam na Instagramu naišla na radove vrhunske umjetnice koji su mi se odmah svidjeli. Mislila sam da je nemoguće doći do nje, ali je Marina vrlo brzo odgovorila na poruku te u tri dana upotpunila vanjski zid ilustriranim likovima. Sam crtež skreće misli na nešto pozitivno i svi smo jako ponosni na njega.” Predivan vrt središte je obiteljskog opuštanja i uživanja te igre s umiljatim udomljenim psom Vigom koji se i nama uvukao pod kožu.

Omiljeni set za čaj

Ovaj naizgled krhki set za čaj uspomena je na davnu audiciju za ulogu Ortrud u Wagnerovoj operi Lohengrin u njemačkom gradu Weimaru. Upravo tamo začet je Bauhaus pokret pod vodstvom arhitekta Waltera Gropiusa s namjerom da se sjedine umjetnost i umjetnički obrt. Kupljene šalice i tanjurići imaju odlike minimalizma i funkcionalnosti. Taj dan toplinu su unijele svježe fritule koje je Dubravkina majka spremila za nas. Kao pristojni gosti, nismo ih mogli odbiti, a bile su možda i najbolje koje smo ikada probali. Inače Dubravka ovaj set koristi za ispijanje čaja i čavrljanje s prijateljicom arhitekticom Sunčicom.

Keramički set iz Japana

Kao studenticu Muzičke akademije prilikom posjeta Japanu 1997. godine, Dubravku je oduševila estetski šarmantna keramika vrhunske kvalitete koja nikad ne izlazi iz mode. Istovremeno ju je privukla njihova kultura jedenja, koja je u Japanu ritual. Japanci jedu polako iz malih tanjura i zdjelica. Magija japanske kuhinje važan naglasak stavlja na uživanje u ljepoti servirane hrane što je Dubravka htjela tada prenijeti i u svoj dom. Velika je obožavateljica sushija te je sretna što je ta kultura jela došla i do nas. Za Japan ima samo riječi hvale te joj je bilo pravo zadovoljstvo 2002. godine pjevati u najvećoj dvorani u Tokiju.

Ćup nasljeđen od majke

Starinski dekorativan ćup odlikuje se posebnom elegancijom, zvučnošću boje i oblikom. Priziva kod Dubravke uspomene i čežnju na rodni kraj. Iznimno joj je drag jer ga je naslijedila od majke. Mijenjao je lokacije, od Stona preko Dubrovnika pa sve do Zagreba.

Odbačena skulptura

“90-tih godina u šetnji gradom kao studentica naišla sam na odbačene stvari ispred jedne zgrade te mi je pažnju privukla ova arhaična figurica”, prisjeća se Dubravka. Čekala je dugo zaboravljena u podrumu, ali prilikom renovacije sadašnje kuće pronašla je svoje idealno mjesto na bijelim ulaznim vratima. To je dokaz da neki predmeti prežive i kad su odbačeni jer netko drugi u njima
pronađe ljepotu i draž.

Slika armenskog umjetnika

Apstraktna slika armenskog slikara Gagika Manoukiana, moćni detalj koji još traži svoje idealno mjesto u Dubravkinoj kući. Pomalo neobična priča, zapravo sudbinsko putovanje naše prvakinje u Prag u kojem je trebala pjevati recital s još jednom opernom pjevačicom koja je otkazala u zadnji čas. Dubravka je preuzela i njen dio te joj je kao nagradu galerija Miro ponudila na odabir bilo koju umjetničku sliku. Zavela ju je moć boje i bombastična koloristička harmonizacija te rekla: “Ova ili nijedna druga.” Vlasnik galerije se nasmijao i odgovorio: “Samo da znate ovo je najskuplja slika, ali obećanje je obećanje.”

Tapiserija i medo

Zid radne sobe krasi divna tapiserija s kraja 19. stoljeća koju je Dubravka pronašla zabačenu u stubištu pri kupnji kuće. Odmah je zvala kolegice iz Muzeja za umjetnost i obrt te dala zapušteno i ruinirano, ali impozantno djelo na restauraciju. Zaključila je da je tapiserija živa i zabavna te da uživa u pogledu na nju. Bojom i stilom uklopio se i nedirnuti tabure iz majčine prve sobe te medo iz
djetinjstva čija je vrijednost neprocjenjiva.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Note Tristan i Izolda

Operna primadona Ruža Pospiš Baldani te Dubravkina velika učiteljica poklonila joj je note Wagnerove opere Tristan i Izolda u kojoj je naša gošća pjevala ulogu Brangäne. Kaže da je Ruža veličanstvena osoba kojoj se oduvijek divila. Na neki način odužila se svojoj mentorici evocirajući upravo neke od njenih velikih mezzosopranskih uloga poput Bizetove Carmen. Prisjeća se kako joj je Ruža uvijek govorila: “Dube, samo pjevaj!” Kreativna Dubravka prenamijenila je starinska metalna vrata koja su vodila na
tavan u unikatni radni stol koji je najčešće zatrpan raznim partiturama.

Plavi zid u vili

Ulaskom u dnevni boravak zadivio nas je akcentni plavi zid koji svojom bojom ima moć transformirati cijeli prostor. Dubravka je jednako tako oduševljena njime pogotovo što njegova povijest datira još iz 1930. godine. Kroz razgovor saznajemo da su pri renovaciji kuće uklanjanjem stare boje sa zidova majstori naišli na ovaj autentičan fascinantan zid. Za bojanje zidova nekada se koristila modra galica. Naša sugovornica je u to vrijeme pjevala u Njemačkoj, ali čim je vidjela fotografije odlučila je ostaviti postojeće stanje te se na zidu više nije interveniralo.

Skulpture posvećene sinovima

“Kad se rodio naš stariji sin Din, inače danas student ekonomije, poželjela sam dati izraditi uspomenu na taj jedinstven trenutak”, s ljubavlju priča Dubravka. Potpunu slobodu povjerila je u ruke mladog kipara Marka Gašparića koji je izradio skulpturu drvenog razigranog konjića kao simbol djetinjstva. Identična priča dogodila se i nakon rođenja drugog sina Denisa, danas maturanta
jedne zagrebačke gimnazije. Isti umjetnik ovaj put izradio je neobično umjetničko djelo s asocijacijom na dvije glave u crno zlatnoj boji. Obje skulpture nose jak emotivni naboj te predstavljaju simbol rođenja i ljubavi.

Kreativno vodstvo: Ana Galić, Barbara Jazvić (Studio ONNE)